.

Intervju

Svetozar Pudarić (SDP), potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine

”Zagovaraćemo povratak i obnavljati kuće”

Prebilovci – selo na Internetu: Nakon završetka rata jedan ste od rijetkih političara na funkciji koji je posjetio Prebilovce. Jedini ste našli za shodno da se poklonite sjenima nevino nastradalih žrtava iz Drugog svjetskog rata, čije je vječno boravište u kripti hrama, minirano u posljednjem ratu. Šta Vas je ponukalo da posjetite Prebilovce gdje su stradali Srbi, ali i Široki Brijeg gdje su stradali Hrvati i partizansko groblje u Mostaru (obilježje stradalim narodima BiH u Drugom svjetskom ratu)?

Svetozar Pudarić

Svetozar Pudarić: Meni je čudno da to izaziva toliku pažnju. Radi se o postupanju koje je znak elementarne ljudskosti koju bi svako od nas trebao u sebi nositi. Naprosto je ljudski da, u mjeri u kojoj sam u prilici, iskažem poštovanje nevino ubijenim ljudima, ubijenim bilo kada, od bilo koga. A obaveza je pokloniti se žrtvama koje su ubijene samo zato što su bile drugačije od onih koji su u tom trenutku bili i vlast i sila i mislili da odgovaraju samo sebi i nikome više. Ne treba stvarati problem od toga što sam ja otišao već od toga što tamo niko drugi ne ide. Ne samo političari. Danas su nekadašnja stratišta uglavnom poluzaboravljena i napuštena mjesta. Mjesta na kome se povremeno, jednom godišnje ili u nekom nasumičnom razmaku, provode isprazni rituali kako bi se odala pošta onima koji su ubijeni samo zato što je neko imao u tom trenu veću batinu od njih. Ja sam, lično, iznenađen reakcijama.

Meni nije prvi put da dolazim na mjesta koja ste u pitanju nabrojali. Po ocu, odnosno djedu, sam porijeklom iz Hercegovine. Onaj sam najgori Hercegovac – odrođeni. Moja je familija 1922. doselila u Sarajevo i mi smo polako prestajali biti Hercegovci. Danas sam ja Bosanac: i po mentalitetu i po načinu na koji živim. Svjestan sam svojih hercegovačkih, jednako kao i svojih, po majci, istarskih korjena. Na ova, ali i druga mjesta ljudskih stradanja išao sam i prije rata. Znate, uvijek smo premalo o patnji i bolu učili u školama. A mnogi od nas koji smo živjeli sretno omeđeni svojim haustorima i svojim mahalama, nikad nisu imali priliku da se susretnu sa velikim i širokim svijetom. Drugi, a među njima i ja, bili smo ”prisiljeni” ići iz Sarajeva, zato što su nas roditelji slali kod rođaka, tetaka, baba i deda, po raznim “zabitima” bosanskohercegovačkim. Kao djeca o tim mjestašcima i selima smo tako mislili, a tek kasnije smo naučili da ih volimo na pravi način. Na tim i takvim mjestima, gdje je život drugačije trajao nego u gradu, počeli smo slušati priče koje su se razlikovale od slike koju smo sebi gradili na osnovu ”istine” koja nam je predočena u školi. Ona slika iz škole nije bila tako lična, nije bila tako detaljna i puna emocija; ni blizu životno stvarna; kao ona koju smo dobijali od rođaka ili prijatelja ili starijih ljudi kad bi pričali o nečemu čemu su svjedočili ili nečemu što se odnosilo direktno na njih i njihove porodice. I ja sam već tada pokušavao da kroz te i takve kontakte, a kasnije i odlaske na mjesta stradanja pronađem svoj svijet, izgradim svoj odnos i svoju sliku prema svemu tome što se dešavalo. Tako da ni u Prebilovcima nisam prvi put. Ostao sam zapanjen, po drugi put. Tamo, pred rat, rastužila me arhitektonska bezosjećajnost spomen kosturnice. Onako masivna i grandiozna bila je kao šakom u oko na hercegovačkom kršu, podignuta više u slavu živih vlastodržaca, nego na pomen mrtvih žrtava ustaške kame. Ove me godine zapanjila monstruoznost zla koje se dalo iščitati iz načina na koji je crkva uništavana. Ne mogu ni da opišem ni da imenujem tu vrstu mržnje ili negativnog, zlog osjećaja koji su morali u sebi nositi oni koji su rušili tu spomen-crkvu, znajući da u njenoj kripti leže kosti hiljada nevinih ljudi.

Bio sam i na Širokom Brijegu prije nego što je spomen-ploča postavljena. Silazio sam sa fratrima i dole u pećinicu gdje su bile kosti pobijenih i davno prije ovog rata – u vrijeme u kojem se CK pitao za sve. Sve i da je ogromna većina onih čija su imane navedena na spomen ploči nosila pušku; borila se i ubijala; bila u ustašama – ima barem jedan čovjek (a sigurno ih ima puno više) koji je sve vrijeme samo vršio svoju pastoralnu dužnost. I kad bi bio samo jedan mora se i treba otići i odati poštu. Da je bilo nevinih ne negiraju, niti su ikad negirali, domaći ljudi koji su učestvovali u NOB-u. A zašto to uradim sad; zato što sam shvatio da kao potpredsjednik Federacije BiH imam priliku da pokažem da je u ovoj zemlji najbitnije prekinuti beskonačni krug boli, tragedija, zločina, patnji. Da svi sad imamo mogućnost da počnemo da razmišljamo drugačije. Da pokušamo, makar jednim dijelom, da se oslobodimo potrebe da naplatimo zlo koje je našima učinjeno. Da prestanemo dokazivati ko je kome prvi nanio zlo. Ja bih volio da na kraju svog života budem u prilici da kažem kako sam prisustvovao trenutku kad je zlo prestalo. Ne vjerujem da ću to doživjeti. Zbog te potrebe za, prvo, unutrašnjim pomirenjem želio sam javnim činom pokazati da u ovoj zemlji postoje ljudi kojima je stalo do mira, a da, pri tome, niti treba zaboraviti zlo koje ste doživjeli, niti opravdavati zlo koje je neko u vaše ime počinio nekom drugom. Za mene je užasavajuće da danas na području moje zemlje, u razmaku od manje od 500 km stoje i Donja Gradina i Srebrenica; da je od Donje Bradine do Srebrenice proteklo 50 godina, a da za to vrijeme najveći broj mojih sugrađana nije naučilo da osudi zločin počinjen u njihovo ime, već samo da “pravda sebe” zato što su nas neki drugi nekad ubijali.

Prebilovci – selo na Internetu: Minula je jedna i po decenija od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Je li današnja BiH ispunila očekivanja kreatora Dejtona?

Svetozar Pudarić: Pa mislim da nije ispunila očekivanja nijednog od kreatora Dejtona. Meni je drago što nije ispunila! Neki ne bi to mogli sad ni reći jer nisu više među nama, ali sam siguran da nisu bili zadovoljni ni Dejtonom ni onim što se dešavalo iza Dejtona. Za mene bi pravo pitanje bilo da li je ovaj mir ispunio očekivanja ljudi u ovoj zemlji, a ne kreatora mirovnog ugovora. Dejton i ono što se iza Dejtona dešava nije ispunio očekivanja. Bilo je teško i povjerovati da će se to desiti jer su očekivanja u startu bila toliko različita da nisu mogla ni stati u bilo kakav mirovni sporazum, pa ni ovaj dejtonski. A onda je on napravljen tako da ga je moguće čitati na desetine načina, napravljen je kao otvoreni dokument koji ima toliko rupa da možete u njih upasti ili napraviti preko njih most. Onda su ovi prije nas pokušavali više puta jedni druge da gurnu u te rupe prije nego da naprave most ili da nađu put od jedne do druge tačke mirovnog sporazuma koji bi dao smisao dvjema razdvojenim aneksima unutar istog sporazuma. I na taj način i ono olakšanje što je prestalo da puca, onaj naboj očekivanja da će biti bolje, koji ste prvih nekoliko godina, gdje god ste krenuli u ovoj zemlji, osjetili – imali ste osjećaj da sve buja, da ljudi žele da ulože i sebe i sve što imaju da im bude bolje – i on je nestao. A frustracije su rasle. Tako da danas potpuno sigurno da više niko nije zadovoljan stanjem u ovoj zemlji, a jednako je potpuno sigurno da su se ekonomsko-političke elite potrudile da većina ljudi u ovoj zemlji više i ne zna čime bi bilo zadovoljno, da više ni ne vidi načina na koji bi moglo biti zadovoljno, već da im jedino ostaje da papagajski ponavljaju fraze koje ne donose ništa. A ako ima među kreatorima Dejtonskog sporazuma onih koji su upravo željeli ovo, onda su oni zadovoljni.

Dolazak potpredsjednika Vlade Federacije BiH Svetozara Pudarića u Prebilovce

Prebilovci – selo na Internetu: Vi ste Hercegovac. Da Vas kao Hercegovca pitamo o njenim projekcijama razvoja. Uvijek je Hercegovina, kad je u pitanju bio razvoj, bila pastorče Bosne. Nerijetko i sami Hercegovci različito su gledali (pa i radili) na njenom razvoju. Džemal Bijedić je insistirao na razvoju industrije, a Osman Pirija – poljoprivrede. Živa je i danas Pirijina misao kako se i na Veležu može uzgajati vinova loza i da će pistaći preporoditi Hercegovinu a ne Aluminijski kombinat. Danas su u Mostaru dva univerziteta sa kojih se različito gleda na budući razvoj pokrajine. Kako Vi gledate na razvoj Hercegovine?

Svetozar Pudarić: Hercegovina je, na žalost, danas možda najpodijeljeniji dio BiH. On je mentalno podijeljen, Hercegovci ga mentalno dijele – ne mi iz Bosne ili neko izvana. Kad u Banjaluci neko kaže da dolazi iz Hercegovine, za 95% ljudi kojima se on obraća Hercegovina prestaje s Ljubinjem. Uopšte niko ne razmišlja o tome da taj koji kaže da je Hercegovac govori možda da je iz Konjica, Čitluka, Mostara Kad vam u Zagrebu neko kaže da je Hercegovac, Hercegovina završava na Neretvi. A u Sarajevu kad vam kažu: “Mi smo Hercegovci”, e onda se kao podrazumijeva cijela Hercegovina, ali kad to rasčlanite u glavama ljudi, vidite da ni to nije cijela Hercegovina nego jedan dio za koji se smatra da je “naš”. Kao da postoje tri različite Hercegovine koje se u nekim sivim zonama dodiruju, a u stvari su vrlo jasno razgraničene. Najkrvaviji tragovi podjela u BiH su tragovi koji prolaze kroz Hercegovinu, od ’41. pa nadalje. Dok Hercegovci ne shvate da imaju potencijal koji ni jedan drugi dio ove zemlje nema, da su dobili u dar jedan komad zemlje koji je težak, ali koji pruža strahovite mogućnosti da se dobro i srećno živi i da pomognu i Bosni da napreduje – ali ovako podijeljeni na komadićima te zemlje dok oni to ne shvate i dok napokon ne počnu da razmišljaju o svojoj Hercegovini – do tad niko Hercegovini izvana ne može pomoći koliko Hercegovci sami unutar sebe. A da će se pomagati – pa pomaže se i do sad, ali nisam siguran da je ta pomoć efikasna u mjeri u kojoj bi mogla biti. Kažete, dva univerziteta; imate i u Trebinju dva fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Otvaraju se sad i privatni fakulteti. Tržiste visokog školstva će se razvijati. Nama je potrebno i kvalitetno školovanje. Da li će to biti na fakultetu u Trebinju, Stocu, Jablanici – nije važno. Ali ako ćemo tražiti od toga da se na 50 mjesta jednako razvija infrastruktura koju društvo ne može nositi, onda je ta pomoć bačena, onda država ulaže u nešto što ne može držati. Hoćemo li napraviti 50 bolnica u Hercegovini zato što se ne možemo dogovoriti da imamo jednu pravu, veliku, dobru - pa baš me briga ko je direktor te bolnice i kako se zove. A mi ganjamo veze da nas voze na lijecenje u Beograd, Zagreb, Istanbul, Minhen zato žto ne možemo imati jednu bolnicu.

Prebilovci – selo na Internetu: U mjestima koje ste obišli jako malo kuća je obnovljeno, a pojedina sela imaju autentičan hercegovacki izgled. Mnogo ljudi još čeka na obnovu svoje kuće. Dokle će čekati i dali će se i šta raditi po tom pitanju?

Svetozar Pudarić: Niko vam neće reći da će se stati sa obnovom kuća. I oni koji to misle to neće kazati, a pogotovo ljudi koji u ovom trenutku odlučuju o tome, bar u ovom dijelu zemlje. Ima jedan problem kojeg smo mi potpuno svjesni i koji sad izgleda nerješiv, koji je toliko težak i bolan jer treba ljudima reći: “strpite se”, ljudima kojima je strpljenje isteklo odavno, čekajuci svih ovih 15 godina da im neko pruži priliku ili da oni sami odluče da se vrate u svoje rodne krajeve. Suviše dugo je svima onima koji su morali napustiti svoje domove govoreno: “Nemojte se vratiti, bolje nam je biti svima zajedno na jednom mjestu”. To su obično govorili tim ljudima oni koji su imali sve tamo gdje su stanovali, čak iako su odselili iz mjesta svog boravka. A u to vrijeme je dobar dio međunarodne zajednice vršio direktan pritisak na sve vlasti u BiH, koje danas nema, da povratak mora ići. Tad je bilo i donacija, bilo je i spremnosti za jeftino kreditiranje, a i davanje besplatne pomoći. To je bilo vrijeme pranja međunarodnih para u BiH, kad su upravo na toj razlici ova zemlja i njeni građani mogli dobiti šansu da se vrate svojim kućama. Tad bi ljudi i pristali da se vrate kući da su imali priliku da se vrate bez uslova. Moram reći objektivno da je jedan dio ljudi po svojim vlastitim mjerilima otišao s goreg na bolje; iz sela bez struje i vode našli su se u grijanim stanovima, sa strujom, gradskim prevozom itd. Nije suština u tome, svako seli iz goreg u bolje. Ali niko se nije sjetio da od onog goreg proba napraviti bolje. Mi smo i ranije imali isti proces doseljavanja iz sela u gradove, koje je rat samo ubrzao. E ta su vremena prošla, 15 godina je prošlo, ljudi su se snašli. Pa čak i oni koji žive u kolektivnim smještajima, čiji je život sveden ispod minimuma, prema kojima se društvo ponaša gore nego prema kućnim ljubimcima – čak i oni su se adaptirali na te uslove. A da ne govorim o tome da to politici, po inerciji, odgovara. Čak i njima je sad teško doživjeti promjenu koja bi bila toliko drastična kao što bi bio povratak u svoje mjesto. Sad zamislite one koji su otišli kao tinejdžeri (sad su odrasle osobe sa vlastitom djecom) i one koji su otišli kao mala djeca, koji ne poznaju svoj rodni kraj. Vi imate jedan fenomen u zadnjih pet-šest godina, koji je bio za očekivati, da se ljudi nakon penzije vraćaju u svoj rodni kraj i tu praktično čekaju da umru, kojima je srce puno što će umrijeti na svom ognjištu.

Prebilovci – selo na Internetu: Oprostite, nismo, ipak zadovoljni odgovorom naše pitanje. U Prebilovcima je više od stotinu domaćinstava, obnovljeno je samo dvadesetak kuća. Isto toliko ljudi godinama čeka na donaciju. Dokle, će čekati?

Svetozar Pudarić: Da, mi ćemo obnavljati kuće u mjeri u kojoj to nama dozvole sredstva kojima raspolažemo i koliko budemo sposobni da se izborimo za dodatna sredstva. Da, mi ćemo zagovarati povratak. Jer koliko se ja sjećam, jedini i pravi povratak koji bi se mogao označiti kao proces, a ne kao pojedinačni izraz, se i dogodio na poticaj slične vlade u kojoj smo mi učestvovali 2001. i 2002. godine. I nakon toga sam hodao po našoj zemlji i susretao se sa posljedicama tog našeg procesa, a to je razočarenje, gubitak vjere u budućnost i ponovno tiho iseljavanje iz rodnog kraja. Ima i primjera onih koji su se vratili i ostali. Hodajući tako, pitao sam se koliko smo mi zla nanijeli tim ljudima time što smo ih ubijedili da se vrate svojim kućama. Treba da nosimo neku odgovornost zbog toga što smo tu želju za povratkom u zavičaj probudili i ljudima dali nadu da imaju pravo pokušati izgraditi svoj život ponovo u svom rodnom kraju, a nismo mogli osigurati da nas neki drugi ne smijene s te vlasti.

Prebilovci – selo na Internetu: Prebilovčani rasuti po bijelom svijetu, zajedno sa dobrim ljudima koji razumiju život u izbjeglištvu ali i privrženost rodnom kraju, sakupili su 70 hiljada eura za opravku Doma klulture. Bili ste u tom Domu koji još nije završen. U organizaciji Fondacije ”Prebilovci” završen je projekat uređenja centra sela uključujući i Dom kulture. Taj projekat je bio na izložbi ”Arhiktektura u BiH od 1995 – 2010” a našao se i u istoimenoj knjizi. Još uvijek se traže sredstva za taj projekat. Kako se u Fondaciji ne žele kandidovati za sredstva koja su namjenjena za opravku kuća povratnicima, postoji li mogućnost da neki od federalnih organa pruži podršku ovom projektu čija će realizacija sasvim je izvjesno doprinjeti podsticanju povratka na rodno ognjište?

Svetozar Pudarić: Za nas je uslov svih uslova za život na svome, pa i povratak na svoje, posao koji vraća čovjeku dostojanstvo i omogućava normalan život. Prvo pitanje koje postavim kad dođem u mjesto u koje su se ljudi vratili nakon rata, je ono koje sam sebi postavio kad sam se odlučio vratiti u Sarajevo – koliko ima djece? Nema života bez djece i nikakve sportske dvorane ili domovi kulture, neće obnoviti mjesto kao što će to mladi roditelji sa predškolskom i školskom djecom. Da uložićemo u Dom kulture u Prebilovcima kad to bude investicija za prebilovačku djecu. Nadam se da će to biti prije isteka ovog mandatnog perioda, ali nije prvenstveno do mene, ni do vlasti u Federacije – tu promjenu mogu donijeti samo Prebilovčani tako što će se vratiti u svoj zavičaj. Znam pouzdano da im se neće podizati prepreke sa kojim su se ranije morali izboriti. Znam da neće biti lako. Nikome se nije lako seliti nakon toliko vremena, čak ni kad seli nazad na svoje. No to je jedini način da Prebilovci ne postanu grad duhova, zaključanih kapija, uređenog pustog centra sa prekrasno uređenim domom kulture čija se vrata otvaraju u kratkim periodima kad dijaspora dođe u zavičaj na godišnji odmor.

Prebilovci – selo na Internetu: Zašto vjeronauka u bosansko-hercegovačkim školama, a ne kultura religija, recimo?

Svetozar Pudarić: Baš ste našli koga ćete to da pitate U vrijeme kad je trebalo dokazivati da smo toliko različiti da ne možemo zajedno, pa je trebalo pokušati sve moguće odvajati i više nego što smo odvojeni – tada su uvedeni različiti suptilni vidovi segregacije i diskriminacije u obične živote ljudi. Neki su bili suptilniji, neki su bili brutalni. Brutalni poput dvije škole pod jednim krovom, suptilni poput: “Svi imaju pravo na vjeronauku ukoliko ih ima dovoljno i ukoliko se to tehnički može organizovati”. Pa ćemo za te organizovati, a oni drugi – “Žao nam je, nema mogućnosti, nema vas dosta, pa biće, samo malo da dođemo na svoje, a za to vrijeme imate slobodan čas”. To je jedan od razloga zbog kojih ovako koncipiranu nastavu o vjeronauki ne treba zadržati u našim školama. Nekoga ocjenjivati iz poznavanja – čega? Iz vlastite vjere? Ili priča, tradicijskih ili alegorijskih, koje se navode u Bibliji ili Kur’anu? Ili suštini vjere? Šta se ocjenjuje? Ocjenjuje se to da li ja vjerujem ili ne? Da li dijete ispravno vjeruje ili ne? Ili se ocjenjuje koliko poznaje rituale i mitove i legende ili bajke i alegorijske priče vezane za suštinu nauka te vjere? Pokušajte to spojiti sa bilo kojim drugim predmetom izvan ovog koncepta obrazovanja koji imamo. Ko ima pravo da ocjenjuje da li čovjek vjeruje ili ne? Taj odnos vjerovanja ili čin vjere je lični odnos čovjeka sa onim s kim ga uspostavlja. Neki misle s Bogom, neki misle sa višom silom koja se ne može atropomorfizirati kao Bog. A ako ocjenjujete koliko poznajete rituale i to, to je još viša besmislica. Treća stvar je stvaranje lažne slike o moralu u jednom društvu. Svakodnevnica nam pokazuje da delaicizacija, odnosno uvođenje crkve u društvene procese na načine na koji to kod nas utiče – od politike pa naniže – nije dovelo do obnove etičkog kodeksa za koji se zalažu vjere, odnosno nauci koji te vjerske zajednice slijede. I mi imamo danas razgradnju jednog etičkog sistema normi ili jedne etike, a nemamo zamjenu za to. Očekivali bismo da, između ostalog, i direktnim naukom o vjeri biste trebali imati ljude koji imaju čvrsto izgrađene etičke kodekse, s kojima se i ja kao ateista u potpunosti slažem, jer odražavaju elemente ljudskosti, a naučavaju ih i islam i hrišćanstvo, kao dvije preovlađujuće religije u mojoj zemlji. Na isti način tretira ih i jedan i drugi oblik hrišćanstva. I trebali smo za ovih 20 godina imati generacije mladih ljudi koji bi usvojili taj etički kodeks, taj obrazac, zato što im se on direktno prenosi. Međutim, toga nema. Imamo zamjenu, lažnu sliku, da je jedna etika – komunistička - zamijenjena drugom, koja je navodno dobra, a, paralelno s tim, svaki dan se susrećemo s činjenicom da imamo društvo koje uopste nema etičkog kodeksa. To su suludi pristupi, npr., vi imate pravo da se ponašate asocijalno jer vam to zakon ne zabranjuje. To su razlozi zbog kojih mi smatramo da nauk o vjeri mora imati mjesto s jedne strane u obrazovanju djece čiji roditelji izraze želju za tim, a da nauk o vjeri ne smije ni u kom slučaju da mijenja karakter školskog sistema, da služi kao opravdanje za promašaje u društvu i da služi kao sredstvo za segregaciju djece od 2 do 15 godina starosti.

Prebilovci – selo na Internetu: Jedna od knjiga koja se bavi novijom istorijom BiH je knjiga Borke Tomljenović, “Bosanska raskršća”, koja se bavi događajima u BiH do Drugog svjetskog rata i govori o mogućem i tolerantnom egzistiranju različitih kultura na istom prostoru i to ilustruje djelovanjem nacionalnih kulturnih institucija u vrijeme kraljevine Jugoslavije. Kako Vi gledate na ulogu “Prosvjete”, “Napretka” i “Gajreta”, odnosno, danas “Preporoda” u današnjoj BiH? Ovo Vas pitam zbog toga što u Mostaru i Hercegovini ima ohrabrujućih primjera i nagovještaja saradnje preko granica nacionalne pripadnosti.

Svetozar Pudarić: Mi (Budimir, Kebo i ja) smo nedavno imali sastanak sa predsjednicima sva četiri velika nacionalna kulturna društva. Velika po načinu na koji ih mi doživljavamo, ali i velika po svom djelovanju. I tad smo upravo razgovarali o toj njihovoj ulozi u društvu i o evoluciji kroz koju smo zajedno prošli u posljednjih 20-tak godina, od lutanja i traženja njihovog mjesta i uloge u vlastitoj zajednici i u društvu uopšte, do onoga što imamo danas, a to je jedan vrlo zreo pristup, i prema vlastitoj kulturnoj, duhovnoj, istorijskoj, prosvjetnoj baštini i ulozi, ali i svijest o tome da svi mi pripadamo jednom društvu, u kome radite protiv sebe ukoliko tako radite da podižete što veće ograde prema drugima. I to je pozicija u kojoj su se sada našla sva ta četiri društva, četvrto je La Benevolencija. I to je primjer i čuvanja svoga i mogućnosti zajedničkog koordiniranog, uporednog, a nekad i jedinstvenog rada, od koga bi mogla da nauči i država i politika i ostali segmenti društva. Kad bi politika htjela da otvori oči i gleda, mogla bi dosta da nauči od njih. Možete ostati posebni, možete čuvati ono što je vaše, ali isto tako možete raditi jedni s drugima i jedni uz druge u istoj funkciji, a to je da svima bude bolje. Nemamo mi šta gledati uloge kulturnih društava, oni su tu ulogu dostigli. Možemo samo priznati da su bili mudriji i brži od nas, jer očito nisu bili opterećeni nekim stvarima koje su akteri na političkoj sceni godinama smatrali prioritetnim, a koje su u stvari kočile ovu zemlju i kočile ove ljude da se i u zemlji i u dijaspori izraze i da svoju ljubav prema domovini iskažu u punom obliku. I da im ta domovina i uzvrati tu ljubav.

Prebilovci – selo na Internetu: U domaćoj, pa i svjetskoj štampi, hvaljen je relativno visok procenat izlaska naroda na birališta u vrijeme posljednjih izbora u BiH. Međutim, moramo primjetiti, izostala je upitanost medija, i domaćih i inostranih, kako to da je preko 40 odsto građana BiH bilo nezainteresovano za izbore. Kako Vi komentarišete taj podatak?

Nekad je Dom kulture bio premalen da primi sve Prebilovčane na jednom sasvim običnom skupu. Danas je na fotografiji mali broj stanovnika iz nekada velikog sela.

Svetozar Pudarić: Ima tu svega. Osnovni problem jeste to što ljudi prvo sami sebi ne vjeruju. A drugo, ne vjeruju da tim činom mogu u svom životu, čak i ako žele, promijeniti ništa. Ti ljudi ne vjeruju da taj glas jednom u dvije godine (jednom na opštim, jednom na lokalnim izborima) može bilo šta promijeniti u njihovom životu. Većina tih ljudi koji ne izlaze na birališta vjeruju da drugi upravljaju njihovim životima, bez obzira na to šta oni radili i kako se oni ponašali. Što je više ljudi koji ne izlaze na izbore, to je veće stanje razočaranosti i apatije koje vodi do katatonije, do potpunog odsustva bilo kakve akcije. I da bismo to promijenili, prvo moramo dokazati mi koji vršimo vlast da se isplati mijenjati. Moramo dokazati da se davanjem glasa nešto može promijeniti. Bez obzira na to da li ćemo mi to dokazati tako što će nas smijeniti ili potvrditi za 4 godine. Politika je dužna da ljude uvlači u proces odlučivanja. To je naš primarni zadatak. Drugi naš zadatak je da pokažemo i dokažemo ljudima da smo spremni da s njima radimo - ne u njihovo ime, nego s njima za njih. To je suštinska razlika. Ja se ubih govoreći da nije problem donijeti zakone – problem je zakone provoditi jer ih provodimo svi mi zajedno. Mi moramo biti svjesni da se društvenom akcijom mijenja stanje korjenito, da je politika tu da omogući da se to stanje promijeni, da sasluša ljude, da u razgovoru s tim ljudima dobije što bolji mogući okvir, da bi mogli pomiriti različite interese unutar društva koji objektivno postoje i, na kraju, da pozovete ljude da na tome zajedno radimo. Ja se nadam i uvjeravam se jednim dijelom da postoji dosta razvijena svijest u nevladinom sektoru, pogotovo u manjim mjestima u BiH. Ukoliko mi uspijemo njih podići, oni će moći podići svoje lokalne zajednice. Ukoliko mi podignemo one koji su za nas glasali i oni s nama krenu u realizaciju tog projekta, onda imamo šansu. Ali ako to ostane stvar 16 ministarstava, 1.500 zaposlenih, od toga 50-tak inspektora, onda ovaj dio ove zemlje nema nikakvu šansu, čak i da su to najveći genijalci na svijetu.

Prebilovci – selo na Internetu: Na kraju da postavimo i ovakvo pitanje. Arheolog ste po struci. Nećemo Vas pitati o stradanju kulturno istorijskih spomenika u ratu, jer je to opšte poznato. Želimo čuti Vaše mišljenje, kao stručnjaka, o prisutnoj modi, ne samo u Hercegovini i ne samo u Bosni- nego na širem području Balkana, o podizanju etno sela. Naš je utisak, da se u etno selima puno karikira i stvara se, zapravo, iskrivljena slika o nekadašnjem selu na Balkanskom poluostrvu. Naš sajt objavio je širi prilog etnologa Astride Bugarski o njenom istraživanju u Prebilovcima koje je obavljeno prije posljednjeg rata i kojem zahvaljujući se zna kako je izgledala hercegovačka kamena udžerica. Može li federalna vlada ili barem njeno nadležno ministarstvo usmjeriti i podsticati podizanje etno sela (a time i obnovu kuća)- ovo tim prije što je BiH već sada izazovna turistička destinacija?

Svetozar Pudarić: Takozvana etno-sela koja i po Hercegovini niču kao dio nove turističke ponude Bosne i Hercegovine uglavnom su uvreda zdravoj pameti i izrugivanje vlastitoj tradiciji. Ono što se nudi strancima jeste iluzija, laž i falsifikat prošlosti koja nikad nije postojala. Istovremeno se uništava svaki trag originalne hercegovačke seoske arhitekture, kao stambene, tako i privredne, ali i ono što bismo mogli nazvati posebnom organizacijom prostora karakterističnom za hercegovačka sela. Država je toliko slaba da se tome ne može oduprijeti jer je njen direktni uticaj sveden isključivo na zaštićene objekte, cjeline i područja – kao što je to svuda u svijetu. Ostalo je prepušteno lokalnoj zajednici i društvu. Naše društvo, pa ni ono u Hercegovini, očito nije sazrelo u toj mjeri da osjeća potrebu da štiti opšte vrijednosti, već se preušta nasilnom i jakom. Ljudi koji bi prvi trebali ustati protiv zloupotrebe vlastitog identiteta, šute i trpe. Federalna vlast može podstaći očuvanje istinskih arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti direktnim ulaganjem dijela budžetskog novca ili odgovarajućom poreskom politikom (opet budžet), samo je pitanje koliko toga je na raspolaganju. Očito je – premalo, sve i kad bi bilo trošeno najefikasnije i najpoštenije, do zadnjeg pfeninga. Nećemo odustati od toga da pomažemo one koji su spremni da se odreknu brze dobiti kako bi sačuvali naše zajedničko naslijeđe, ali pravo rješenje leži i u odbijanju ljudi da učestvuju u prevari. Da ne uzimaju sobe u lažnim etno selima. Da ne jedu u lažnim etno restoranima. Da svuda i svakome govore kakva je to laž i prevara. Internet je čudo. A kad se ne bude isplatilo lagati, laž će se osušiti i otpasti.

------------

Intervju sa potpredsjednikom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine je autorizovan. Vodili su ga Aco Dragićević i Svjetlana Palić. Svetozar Pudarić je tokom aprila i maja 2011. godine, u dva navrata, posjetio više mjesta u Hercegovini. U oba navrata posjetio je i Prebilovce. Prvi put na ruševine hrama posvećenog Prebilovačkim velikomučenicima položio je vijenac a drugi put razgovarao je sa malobrojnim povratnicima u mjesnom Domu kulture. Pudarić je jedan od rijetkih političara na kantonalnom i federalnom nivou, koji je našao za shodno da posjeti ovo selo. Ne samo ta činjenica, bilo je više i drugih razloga da se Prebilovci-selo na Internetu obrati gospodinu Pudariću i zamoli ga za intervju o još uvijek aktuelnim problemima povratka prognaninka i obnovi njihovih porušenih kuća. Od preko stotinu kuća u Prebilovcima obnovljene su sredstvima iz raznih donacija u proteklom skoro dvadesetogodišnjem periodu samo 21 kuća.

Publikovano, 28. Jula 2011. godine