Ciklus emisija RTV Srpske (Banja Luka)
Stan' Neretvo
Naslovi i datumi objavljivanja; Hercegovina 7. januar, Slobodan 14. januar, Za nezaborav 21.januar, Sjecam se 28. januar, Voskresenje 5. februar, Ljubav, Vjera, Nada 15. februar 2014. godine.
Časlav Medan svjedok stradanja Prebilovaca u Drugom svjetskom ratu, jedan od učesnika u ciklusu emisija RTRS Stan' NeretvoHercegovina, zemlja krša, kamena, drače neprestano je na vjetrometini političkih i ratnih zbivanja na Balkanu. Preko njenih leđa prošli su razni osvajači, uzimali od nje sve ono što je imala, sijali iza sebe mržnju, strah i neslogu među narodima koji u noj žive. Za čast i slobodu, vođeni su brojni ratovi. Najsuroviji i najkrvaviji odvijali su se među njenim narodima. Svaki narod u osvajačima je znao vidjeti svog zaštitnika uz čiju pomoć se nadao ostvariti svoje interese i nacionalne ciljeve. U tim ratovima najveći ceh plaćali su nedužni civili.
Zvijerstva i golgota kroz koju su prošli Srbi u dolini Neretve (Konjic, Mostar, Čapljina) još uvijek su nepoznata za većinu današnjeg stanovništva. Preko tih zločina se uvijek prećutno prelazilo kao da se nisu ni desili, a zarad „bolje buducnosti“, o njima se šapatom pričalo. Žrtve su ležale po jamama i vrtačama nerijetko bez ikakvog obilježja, kako za vrijeme Drugog svijetskog rata tako i poslije građanskog rata devedesetih godina prošlog vijeka. To je priča koja nikad nije do kraja ispričana. Žrtva koju su podnijeli hercegovački Srbi je nemjerljiva.
Dokumentarni zapisi autora Mire Lolić- Močević pod nazivom „Stan' Neretvo“ koji je emitovan na RTRS-u je istinsko svjedočanstvo o stradanju srpskog naroda u dolini Neretve. Šest priča uvezanih u cjelinu prikazuju strahote kroz koje su prošli Srbi u XX vijeku. Kazivanje njenih sagovornika najbolje oslikava sudbinu stradanja cjelokupnog srpskog naroda. U emisijama su svjedičili savremenici tih zlokobnih vremena; vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, Časlav Medan, Jovo Mirković, Mladen Bulut, Manojlo Suhić, Milenko Jahura (Prebilovci), o progonu Srba u Konjicu i njegovoj okolini, odvođenju u logore Silos, i Tarčin, kao i haosu koji je nastao poslije osvajanja Bradine od strane hrvatske vojske zajedno sa Armijom BiH, svoje sjedočenje iznio je Slobodan Bendžo, dok je đakon Branislav Rajković svjedočio o sudbini Srba i njegove porodice u Mostaru i okolini. Iako su svjedočili o različitim vremenima priča je ostala ista. Jedni su pričali o Drugom svjetskom ratu, drugi o ratu 1992-1995, ali progon, ubistva, zbjegovi, život u tuđini i žrtve su isti. Žal za izgubljenim najmilijim ostavio je dubok i neizbrisiv trag u njima. Autorka je iz svojih sagovornika izvukla najtananija osjećanja i uspomene na stradale članove njihovih porodica. Samo pominjanje tolikog broja žrtava u gledaocu izaziva osjećanje tuge i sjete sa otvorenim pitanjem; da li je to moralo tako biti. A, bilo bi i tragičnije da nije bilo primjera od Bradine do Prebilovaca da se komšije muslimani ili Hrvati stave u zaštitu svojih komšija Srba, o čemu savremenici tog doba svjedočili. Istina o stradanju civila srpske nacionalnosti stalno se zataškava, minimalizira, osporava se broj žrtava. Bezdane jame, kao i rijeka Neretva odnijele su na stotine nedužnih života. Pogrom kroz koji je prošao srpski narod u XX vijeku obuhvata biblijske razmijere. Masovna ubistva, protjerivanje sa vijekovnih ognjišta, zatiranje sela, otimanje imovine, pokrštavanje pravoslavnog življa, rušenje bogomolja, manastira, grobalja, ubistva sveštenika jesu samo neki od projekata koji su izvođeni da bi se umanjio broj Srba. Spaljena, uništena, devastirana, srpska sela oko Konjica, Mostara, Čapljine zjape prazna. Izgorjele kuće koje vire iz šikare, zarasle u draču, govore da je tu nekad neko živio. Kad se i to uruši neće više biti ni traga o životu Srba na ovim prostorima. Kao simbol stradanja Srba u dolini Neretve autorka je uzelaselo Prebilovce kojem je u serijalu posvećena dužna pažnja. Prebilovci – rana srpskog naroda koja krvari od 4. avgusta 1941. godine još nije zacijelila. Mir traže kako zvijerski ubijani njegovi stanovnici, tako i njihovi potomci. Pedeset godina ležale su mošti cijelih porodica na dnu jame i vapile za dostojnom sahranom i opelom tražeći mir i spokoj. Iz svjedočenja Mladena Buluta, Jove Mirkovića i drugih saznajemo da preživjeli članovi porodica nisu mogli pronaći svoj duhovni mir dok dostojno ne sahrane svoje mrtve. Godine 1990. mošti mučenika su izvađene iz jama i uz opjelo sahranjene u spomen kosturnici u Prebilovcima. Na tren se pomislilo da su i mrtvi i živi konačno pronašli svoj mir. Da se istorija ponavlja moglo se vidjeti odmah na pocetku rata u junu 1992. godine kada je hrvatska vojska ponovo uništila selo i crkvu u kojoj su bile sahranjene mošti mučenika. Tonama eksploziva, žrtve genocida ponovo su ubijane i pretvarene u pepeo zajedno sa crkvom u kojoj su bile sahranjene. Za ovaj zločin, treba li podsjećati, niko nije odgovarao. Kako sada stvari stoje neće ni odgovarati. Da li je to moguće!?
Prebilovci su dokaz zatiranja jednog naroda, kulture, običaja, sa jednog podneblja gdje su vijekovima živjeli. Razmijere zločina kao i posljedice su nesagledive. Selo koje je prije Drugog svijetskog rata brojalo oko 1000 stanovnika na najbestijalniji način je pobijeno. Zuvijek su zatrte brojne porodice u kojima niko nije ostao živ. Ukupan broj žrtava je 826 većinom žene, djeca i starci. Rat je preživjelo 172 žitelja sela. Jedno od najnaprednijih srpskih sela u dolini Neretve, kako ekonomski tako i kulturno, poslije krvavog pira 4. avgusta 1941. godine preko noći je ostalo pusto, imovina opljačkana, u njihove kuće su se uselile komšije koji su selu dali novo ime - Novo selo. Kratko je to trajalo, do povratka preživjelih koji su organizovali vojničku jedinicu i držali selo do kraja rata kao slobodnu ili poluslobodnu teritoriju. Zločin koji se desio u selu Prebilovci po brutalnosti može se dovesti u istu ravan sa nacističkim zločinom koji se desio u českom selu Lidice, a japanski list Asahi Shimbun je zločine u Prebilovcima svrstao među četiri u svijetu po stradanju civilnog stanovnistva.
O sudbini Srba u dolini Neretve poslije posljednjeg stradanja malo se piše. Mediji u Federaciji BiH tome ne pridaju nikakav značaj. Ako izuzmemo jedan tekst koji je izašao u nezavisnom časopisu „Dani“, jednu emisiju na Federalnoj televiziji i komentar portala Poskok - o Prebilovcima se decenijama ćuti, kao da se ništa nije desilo. Jedino mediji koji izlaze na srpskom jeziku, mada i oni rijetko, povodom godišnjice stradanja, podsjete na stradanje naroda iz Prebilovaca.
Zbog toga je od izuzetne važnosti ciklus emisija Mire Lolić-Močević ”Stan' Neretvo”.
Na povratku Srba u dolinu Neretve malo je učinjeno. Od predratnog stanovništva nije se vratila ni trećina. Ponajviše se vratilo u Mostar i okolna sela, dok je u Konjicu i Čapljini taj povratak minimalan. Povratnici se nalaze u teškom materijalnom položaju, ali su ipak smogli snage da se odupru svim nedaćama i da ostanu i opstanu na ovim prostorima. Teško dolaze do posla, a oni što su se vratili posvetili su se poljoprivredi. Srbi u dolini Neretve posjeduju 11.000 hektara obradivih površina, ali u nedostatku poljoprivrednih mašina nisu u stanju da je obrađuju. Ipak, pored svih teškoća život se polako vraća u zamrla sela
Obnavljaju se kuće, crkve, manastir (Žitomislić). Rađaju se neki novi klinci. Nadati se da će pobijediti ljubav prema rodnom kraju. Otpočela je obnova spomen hrama Hristovog vaskrsenja u Prebilovcima u kojem će biti ponovo sahranjeni ostaci ostataka moštiju prebilovačkih mučenika koji su pronađeni poslije miniranja crkve 1992. godine.
Ostaje vjera i nada da generacije rođene poslije rata neće zadesiti sudbina njihovih predaka. Ostaje nada i želja za mirnim životom u suživotu i toleranciji sa drugim narodima. To se može postići samo ako oni što žive ovdje vjekovima, bez obzira na vjeru i naciju, budu ljudi, kako je to za vrijeme ovozemaljskog života, patrijarh srpski Pavle rekao u svojoj poruci iz stradalničkih Prebilovca.
I na kraju bilo bi dobro, čak i poželjno da autor iz obilja dokumentarnog materijala koji je objavljen u ciklusu emisija Stan' Neretvo pripremi dokumentarni film o životu i bitisanju Srba u dolini Neretve.
Aleksandar D.
