Prebilovci kao centar okupljanja Hercegovaca iz bijelog svijeta
- Šaljem ovaj prilog sa željom da ga objavite na vašoj stranici. Nadam se da će biti objavljen i da ćete mi tako omogućiti da se preko ove internet stranice obratim Hercegovcima.
Opisujujući Hercegovinu ruski putopisac Aleksandar Giljferding napisao je ovu anologijsku rezčenicu ”Cijeli svijet naseli sebe ne raseli”. Jedna jedina rečenica a čitava istorija i muka ljudska se tu stekla. Samo treba malo truda da bi se razumjela misao velikog putopisca. Između Hercegovine i Hercegovaca bez razlike kojoj vjeri ili naciji pripadali (važno je da su po rođenju Hercegovci) postoji jedna nevidljiva vena iz koje Hercegovac crpi zavičajne sokove života ispijajući ih naiskap uz plamen zavičajne vatrice ma gdje da je. Što su Hercegovci dalje od Hercegovine to se zavičajna vatra više rasplamsava.
Ako je Internet nekome izliječio zavičajnu nostalgiju – onda se to može reći za Hercegovce po bijelom svijetu. Zamislite, u svojoj kući, preko Virtualne Hercegovine prođe čovjek od sela do sela, od grada do grada – u jednoj večeri od Ljubinja preko mog Trebinja do Gacka i Nevesinja.
Već duže vremena bavim se mišlju da napišem pismo i da ga pošaljem nekom od sajtova iz Hercegovine i da podsjetim (jer ovo svi znamo) kako su Hercegovci po bijelom svijetu veliki dužnici prema Hercegovini i onim ljudima koji danas žive tamo. Kad sam pronašao selo Prebilovce na Internetu i vidjeo selo u ruševinama, mada je prošla decenija i po od tragičnog rata, odlučio sam se da uputim pismo Hercegovcima preko ove Internet-stranice.
O čemu razmišljam odavno a posebno nakon posjete veb stranici hercegovačkog sela Prebilovci? Želim da o ovome razmisle i drugi Hercegovci?
Popravkom tamošnje škole i Doma kulture Hercegovci u bijelom svijetu mogli bi, a ja mislim i trebali, Prebilovce pretvoriti u mjesto našeg okupljanja kad se nađemo u rodnom kraju. Tu bi iznosili ideje kako da se pomogne karju iz kojeg smo otišli. Moja razmišljanja su okrenuta okupljanju svih Hercegovaca a posebno inovatora i uspješnih privrednika. Dobar je broj Hercegovaca koji su se afirmisali kao inovatori ili uspješni poslovni ljudi. Vjerujem da bi se rado odazvali pozivu da u rodnoj Hercegovini stvorimo mjesto našeg okupljanja kad stignemo na godišnji odmor, da se vidimo, porazgovaramo, razmjenimo iskustva stečena u svijetu ali i da vidimo kako pomoći starom kraju. Značilo bi to mnogo, vjerujem, za sve nas ali i za uži i širi zavičaj.
Ovo vrijeme će proći i mora doći bolje vrijeme za Hercegovinu. U stvaranju uslova za bolja vremena dužnost nam je da učestvujemo. Zato je nastalo ovo moje pismo, kao reagovanje na posjetu jednom od sajtova iz Hercegovine. Mi to ne treba da radimo za sebe lično, možda ne i za ovo vrijeme, ali vrijedilo bi stvoriti osnovu da se Hercegovini njena djeca počnu vraćati i na ovaj način. Hercegovini treba više nego ikad znanje, iskustvo i kapital njene djece koja su danas rasuta po bijelom svijetu. Malo smo fizički tamo – samo za vrijeme godišnjeg odmora. Tamo smo, u mislima, međutim, uvijek. To najbolje znamo mi i tuđini.
Ako nas se više okupi oko ove ideje ne treba pojedinačno ulagati mnoogo novca i da Hercegovci u bijelom svijetu dobiju Centar okupljanja u zavičaju. Može se taj centar nalaziti u bilo kojem mjestu u Hercegovini. Međutim, ja razmišljam o Prebilovcima zbog toga što je selo i danas u ruševinama i što bi eventualna popravka školske zgrade i Doma kulture doprinjela oživljavanju sela.
Da li bi se u Prebilovcima mogao stvoriti Centar za okupljanje Hercegovaca iz Dijaspore i da li ovo selo može biti mjesto gdje bi Hercegovci razmjenjivali mišljenje kako pomoći zavičaju? Moj odgovor je pozitivan. Izbor Prebilovaca kao centra za okupljanje Hercegovaca kad se nađu u rodnom kraju višestruko bi značio za Hercegovinu i Hercegovce koji nisu kao mi otišli sa rodne grude.
Stariji sam i imam namjeru, kao i svi Hercegovci, da možda više nego do sada boravim u Hercegovini. Moguće da bi i dio poslova koje imam ovdje prenio tamo.
Od lokalnih vlasti s nivoa mjesne zajednice i opštine treba dobiti samo moralnu podršku i ništa više. Oni samo pričaju fino o nama iz inostranstva a u suštini nas preziru zato što misle da smo mi iz inostranstva bogati. Mi koji živimo u inostranstvu znamo najbolje kako je nama. Niko to od njih ne vjeruje. Od njih se objektivno i ne može mnogo očekivati niti bih ja tražio. Hercegovini treba pomoći.
Prebilovci su 3-4 kilometra od Čapljine, s jedne strane tidesetak kilometara od Mostara a s druge strane isto toliko od Jadranskog mora. – stotinjak kilometara od Dubrovnika. Bogom dato mjesto za okupljanje ljudi iz dijaspore. Možda će protok ideja i ljudi ipak biti uspješan. Centar bi doprinjeo revitalizaciji naselja i vjerujem podstakao Prebilovčane da se vraćaju na svoje ognjište. Uz to osmišljeni i dobri projketi bili bi u službi razvoja Hercegovine i Bosne i Hercegovine.
Novac se može uvijek naći za dobre projekte. Ja držim da je tako. I mislim da je ovaj projekat o izgradnji Centra za okupljanje Hercegovaca u Pebilovcima na toj liniji i da će biti stvarnost. Kada? To najviše zavisi od nas Hercegovaca po bijelom svijetu.
Miodrag Mišo Janković
Rodom iz Hercegovine, porijeklom iz Lastve kod Trebinja iz koje sam se u ranoj mladosti otisnuo u bijeli svijet. Iz Lastve kao i Hercegovine, zapravo, nikad nisam otišao. Vjerujem da i drugi Hercegovci u tuđini dijele moje mišljenje. Zato je nastalo ovo moje pismo kao odjek želje da iskreno pokušamo mi iz bijelog svijeta, da našoj Hercegovini preko Prebilovaca, vratimo bar jedan mali dio onog što je nama Hercegovina dala
