.

Zlo i zločin nestaju i prestaju, a da dobro i dobrota uvijek traju
(Besjeda vladike Grigorija)

Vladike Grigorije

Hvala Bogu i hvala svima vama što smo danas odslužili službu na ovom svetom mjestu, na mjestu opomene, na mjestu uspomene i stradanja. Danas smo u Simvolu vjere pročitali kako je naš Gospod Isus Hristos u vrijeme Pontija Pilata stradao i bio pogreben, i kako je u treći dan vaskrsao, kao što je pisano. Znamo i to da je, i prije nego što je izveden na Golgotu, pljuvan, šamaran i ponižavan. Znamo i koje su mu bile posljednje riječi sa Krsta na Golgoti, čudesne i neponovljive riječi:„Oprosti im Oče, jer ne znaju šta rade“.

Danas smo, braćo i sestre, na našoj maloj hercegovačkoj Golgoti. Prebilovci su najsimboličnije mjesto u Hercegovini, u kojoj to nije jedino mjesto stradanja, ali je najstrašnije stradanje, najstrašniji i najbezočniji pokolj bio upravo u Prebilovcima, i to ne jedanput. Ne samo što su ovdje ubijani, ponižavani, bacani već i onda kada su konačno sahranjeni – njihove kosti su minirane u namjeri da se i one satru i da nestanu. Treba da se sjetimo da su i kosti oca našeg Svetog Save uništili, misleći da će tako uništiti njegovu slavu i da će uništiti njegovo ime i njegovo postojanje. Ali nisu znali ni tada, kada su spaljivali Svetog Savu, ni onda kada su minirali prebilovačke kosti, da će svaka ta trunka upaliti kandilo vjere u našim dušama, u našim kućama, crkvama, hramovima, u našim ohladnjelim srcima, da će upaliti svijeću ugašenu, da će upaliti ognjište satrveno. Zato je, braćo i sestre, kao što smo već govorili, možda teže, ali je sigurno bolje biti danas brat i potomak, sunarodnik onih koji su ubijani nego onih koji su ubijali. Brat i prijatelj onih koji su stradali, a ne onih koji su klali i ubijali, čak misleći da tako Bogu službu čine. Zato smo, braćo i sestre, danas ovdje i bićemo uvijek. Dok ima ijednog pravoslavnog hrišćanina, Srbina, Hercegovca, dok ima Jednoga Živoga Boga Isusa Hrista i Oca Njegovog i Duha Svetog Životvornog – biće i Prebilovaca i Prebilovačkih mučenika. Sve dok ima Boga biće i njih, a to znači da će ih biti vječno i da će zauvijek postojati. Eto, braćo i sestre, šta znači postradati na pravdi, u vjeri, u ljubavi, u miru, šta znači biti hrišćanin. To znači, u krajnjoj liniji, biti čovjek koji živi vječno. Zato smo, braćo i sestre, danas na svetom mjestu, jer je to vječno mjesto i vječni spomen, i vječna opomena ovdje na zemlji. Ovo mjesto je već postalo sveto, jer se nebo spustilo na njega, jer se Bog spustio na njega, jer se uselila sila Božija u svaku trunku, svaku kost, miniranu i neminiranu, sahranjenu i nesahranjenu. Uselio se Bog i osvetio svaku kost i načinio je mučeničkom i svetom. Zato se i mi danas, braćo i sestre, osećamo kao oni biblijski ljudi, kao Mojsije koji je došao na goru Horiv, da vidi i nađe Boga, i čuo Glas iz kupine koja je gorjela, a nije sagorijevala: „Izuj obuću svoju Mojsije, jer je zemlja na kojoj stojiš sveta“. Tako je, braćo i sestre, ovaj hram još neizgrađeni, a već sagrađeni, u stvari, kao ona kupina koja gori, a ne sagorijeva, koju, ma koliko spaljivali – ne može da sagori, nego daje svjetlost i mir, i čak, gle čuda, i radost. Zato ćemo, braćo i sestre, ako Bog dâ i Sveti Mučenici, od Hrista Prvomučenika do naših Mučenika, naših dana, ovdje da obnovimo svetu crkvu, da je sagradimo onako kako smo zamislili, da bude slična onoj koja je sagrađena na Golgoti. Ista, samo manja, jer je ista žrtva i ova i ona Hristova, samo je ova manja, jer je On bio Bogočovjek, a mi smo ljudi. Naši preci koji su ovdje postradali su ljudi, ali oboženi ljudi, veliki ljudi, sveti ljudi, divni Mučenici, sveštenici Božiji na zemlji. Zato smo, braćo i sestre, u Prebilovcima, zato se danas radujemo, a srca naša su ispunjena blagodaću, mirom i dobrotom. Zato na kraju ove Božanske službe možemo da ponovimo riječi Boga našega, Hrista Spasitelja, da kažemo:„Oprosti im Gospode, jer nisu znali šta rade“. Nije to lako reći. Nije lako poreći da su zlo i zločin realnost, ali je tačno reći da zlo i zločin nestaju i prestaju, a da dobro i dobrota uvijek traju. Zato smo, braćo i sestre, danas pod ovim drvetom, kod našeg hrama, u našim Prebilovcima, u našoj Svetinji, u našoj Svetoj Zemlji. Iako je prošlo sedamdeset godina, kao da smo ovdje istog onog dana kada su ovi ljudi ubijani, istog dana kada su sahranjivani, kada su njihove kosti minirane. Ali i istog onog dana kada su rađali, kada su se smijali, kada su se radovali, Bogu se molili, Slavu slavili, kada su svadbu pripremali. I opet jednako, kao i oni tada, vjerujemo u život, u pravdu i dobrotu, i nadamo se i molimo kao što su se molili i oni – Jednome Spasitelju svijeta. Zato je, braćo i sestre, danas veliki dan i uvijek je veliki dan kada se nađemo na ovom mjestu, u ovom predivnom selu, na mjestu našeg stradanja, ali i mjestu našeg obnavljanja. Na mjestu našeg grijeha, ali i našeg pokajanja – na mjestu našeg života.

Zato neka je blagosloven ovaj Praznik, braćo i sestre, neka je blagosloven vaš dolazak. I da svi vi koji možete – pomognete. Svi koji imate volje i snage. A vi koji ne možete, molite se Bogu da napravimo crkvu ovdje, koja će biti slično mjesto spasenja kao što je ono mjesto u Jerusalimu na Golgoti, gdje je sagrađena crkva na mjestu stradanja Hrista Boga našega. Da Bog dâ što skorije da započnemo crkvu. Da Bog dâ što skorije da je izgradimo – da u njoj pjevamo i da se radujemo Bogu našem, i jedan drugome.

Ove godine se navršava sedamdeset godina od početka stradanja Srba u Hercegovini. I mi ćemo se potruditi, i vi zajedno sa nama, braćo i sestre, da se obratimo Bogu, da počnemo da radimo, živimo, da se momci žene, da se djevojke udaju, da se djeca rađaju i da može da se živi u zemlji Svetog Save. A na to nas opominju kosti prebilovačke. Najlakše bi bilo – i ne zamjeramo nikome ko tako učini, jer ima dosta razloga za to – pokupiti malo stvari i napustiti zemlju Hercegovinu, ali treba u njoj ostati, treba u njoj živjeti i u nju dolaziti ako živite negdje drugdje. Jer sve dok dolazite, kako nam reče naš veliki istoričar, profesor i vaš zemljak Milorad Ekmečić, sve dok jedan dolazi na ovo mjesto – ne može se reći da je ugašeno ognjište.

I prije desetak- petnaest godina, kada smo služili ovdje, bilo je mnogo manje života na ovom mjestu. Danas ga ima mnogo više. Nije tada bilo ni crkve u Čapljini, ni u Klepcima, ni u Žitomisliću. Niti se gradila crkva u Mostaru, koja se sada gradi, slava Bogu, i na žalost mnogih naših neprijatelja koji su govorili da su pare ukradene i da se crkva neće nikada sagraditi. Sada, kada se gradi, ćute. Pazite, braćo i sestre, šta govorite, jer za svaku riječ daćemo odgovor na Sudu, za svaku praznu riječ. Tako ćemo, kao krunu svega u dolini Neretve, kao krunu ovu što stoji na mojoj glavi – izgraditi crkvu u Prebilovcima. Sigurno ćemo je izgraditi, uz Božiju pomoć, i to će biti najsvetije mjesto u Hercegovini, i najljepše mjesto u Hercegovini. Ali, ako Bog dâ, da se ne izgradi samo crkva nego i selo da živi i da se u toj crkvi vjenčavaju Prebilovčani i Prebilovčanke. Da Bog dâ da krštavamo djecu u toj crkvi. Daće Bog, i daće Mučenici hercegovački.

-----------
Besjeda vladike Zahumsko-hercegovačkog i primorskog G. Grigorija, održana 6. avgusta 2011. godine u Prebilovcima, nakon Svete liturgije

Učesnici Svete liturgije održane na ruševinama hrama u Prebilovcima

Tragedija Prebilovaca je biblijskih razmjera
(Govor Siniše Nadaždina koji je u ime rodbine žrtava održao nakon pomena u mjesnom Domu kulture)

Siniša Nadaždin govori u ime rodbine žrtava ustaškog zločina

U Svetom Pismu zapisan je, između ostalog, događaj u kome Bog proroku Jezekilju pokazuje u viziji dolinu prekrivenu starim, isušenim skeletima. Na Božje pitanje šta misli da li stare, isušene kosti mogu oživjeti, prorok Jezekilj odgovara:“Ne znam Gospode, Ti znaš”. Na to Bog izli svog Duha i kosti počese da se vraćaju u žvot, na njih se vratiše žile, zatim meso i koža, a na kraju i život.

Isto ovo pitanje moglo bi se postaviti svima nama, s tim što bi u našem slučaju glasilo: Može li se život vratiti u Prebilovce? Priča o Prebilovcima, kao i ova priča iz Svetog Pisma, je neraskidivo vezana za krv i kosti – krv mučenika i nevinih koja je prolivena i njihove kosti koje su se kao prah prosule po svetoj prebilovačkoj zemlji. Priča o Prebilovcima, kao i mnoge druge srpske priče iz Drugog svetskog rata, najbolje se objašnjava pričama iz Svetog Pisma, jer je tragedija koja se desila u Prebilovcima, kao i u mnogim drugim srpskim krajevima, upravo biblijskih razmjera.

Tragična priču o Prebilovcima je priča koja se u Prebilovcima nije toliko pričala, koliko se živjela. Bila je prisutna, reklo bi se oduvijek i bila je svuda. Bila je i jeste dio svakodnevnog života, kao i vazduh koji dišemo. Prebilovce pamtim upravo po toj priči. Kao dijete sjećam se da bi stariji, kada god bi se malo duže sjedilo, kao po pravilu počeli pričati o tome, o toj neiscrpnoj temi, koja nikako da bude ispričana do kraja.

U ovoj priči, za razliku od biblijske priče o proroku Jezekilju, mi više nemamo ni te stare, isušene kosti. One su kao što svi već to dobro znamo, u jednom monstruoznom činu pretvorene u prah i pepeo. Dakle, naša situacija je po tome još gora i teža. Ali, to nikako ne znači da treba da klonemo duhom i prepustimo se očajanju, koje uvijek kuca na vrata naših srca i misli, već kao što se prorok Jezekilj tvrdo držao Boga, i mi svoje pouzdanje treba da imamo u Njemu, kome je sve moguće.

Prepustiti se očajanju i ogorčenju, i odustati lako je i teško u isto vrijeme. Lako jer to je prva i naizgled logična reakcija kada se počne analizirati razmjera i strahota prebilovačke i sve-srpske tragedije doline Neretve i donje Hercegovine, kako one iz 1941, tako i one iz 1992. god. Kada samo pogledamo u svu strahotu i nepravdu koja nas je zadesila, duh nam klone, srce nam se ispuni tugom, bijesom i bolom, ali i nemoći jer naizgled ne postoji način da sebi pomognemo ili da bilo šta promijenimo. Osjećamo da smo prepušteni preteškoj i pretužnoj sudbini, i da smo od cijelog svijeta zaboravljeni.

Sa druge strane, odustati je teško i preteško, jer ovo što se desilo ovdje – desilo se nama. Iako možda naša krv nije tekla i ako se možda naše kost nisu lomile i gorile - kao da jesu, jer je to bila krv i to su bile kosti naših djedova, očeva, majki, braće, sestara i ostalih bližnjih. Očajanje i ogorčenje koje osjećamo u našim srcima su pretežak teret koji nas lomi i koji prijeti da uništi i zatruje naše živote, kao što su životi onih kojih se danas sjećamo uništeni. Odustati je lako, ali odustati od Prebilovaca, doline Neretve i zemlje Humske, značilo bi odustati od samih sebe, od naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mi jesmo ti koji jesmo dijelom zahvaljujući i ovom mjestu i podneblju na kome stojimo, na kome smo prolivali naš znoj, krv i suze.

Danas govorim pred vama ne zato što ja ovaj govor mogu reći bolje od vas, niti što o ovome znam više nego vi. U stvari, kada je riječ o tome, obrnuto je tačno. Stojim ovdje pred vama kao jedan od vas, kao jedan koji, kao i mnogi od vas, nosi ime jednog od onih koji su svoj život okončali u najstrašnijim mukama na dnu Šurmanačke i mnogih drugih jama, od Hercegovine do Velebita, čija su tijela plutala Neretvom, Drinom, Savom ili morem kod Opuzena i Paga, koji su na najmonstruoznije načine doslovce uništavani na bezbrojnim stratištima širom Hercegovine i nekadašnje dovijeka proklete Nezavisne Države Hrvatske. Zato vas molim da o ovom govoru i meni kao govorniku ne sudite preoštro jer ko je taj koji može u jednom govoru izreći sve ono što treba i mora da se kaže vezano za ova dva datuma kojih se danas sjećamo, za svu dubinu, visinu i širinu naše tragedije. Ja sigurno ne.

Dva datuma kojih se danas sjećamo su pokolj prebilovačke nejači 6. avgusta1941. i 20 godina od njihovog polaganja u Spomen Crkvu Sabora Srpskih Svetitelja i Prebilovačkih Mučenika, 4. avgusta 1991. godine, oskrnavljenu nepunih godinu dana kasnije, 7. juna 1992. godine.

Dakle, okupili smo se danas da odamo počast našim djedovima, babama, očevima, majkama, sestrama, braći, djeci i svima onim dragima koji su na do tada nečuven monstruozan i brutalan način oteti od nas, naših života i sjećanja nas mlađih. Na današnji dan, prije 70 godina, dogodio se najveći i po mnogo čemu nastrašniji pokolj, u nizu mnogih koji su se dešavali tokom 1941. godine na ovom području. Tada je svirepo ubijeno gotovo 600 prebilovačkih i drugih žena i djece, tako što su nakon višednevnih iživljavanja, mučenja, batinjanja i silovanja, bačeni živi ili poluživi u grotlo Šurmanačke jame. Na ovaj dan, sjećamo se svih naših djedova, baka, očeva, majki, braće i sestara koje nikad nismo upoznali jer ih je koljačka ruka otela od nas. Na današnji dan, sjećamo se i svih drugih srpskih i ostalih žrtava koje su pobijene u bezumnoj kampanji pokolja započetih još u aprilu 1941., privremeno zaustavljenih u septembru iste godine, da bi se onda opet ponovili u septembru 1944. godine. Tačan broj ubijenih se, nažalost, još uvijek ne može utvrditi jer je u toj sotonskoj koljačkoj kampanji u više navrata došlo do istrebljenja pojedinih porodica, dok su druge gubile i po 90% svojih članova. Računa se da je u ovim pokoljima, na raznoraznim mjestima ubijeno oko 4000 Srba iz nekadašnjeg stolačkog okruga, koji je obuhvatao današnji zapadni, tj. donji dio opštine Stolac, opštine Čapljina, Neum, dio sela današnje mostarske i nekih opština zapadne Hercegovine.

Pokolj na Šurmanačkoj jami, kojeg se danas sjećamo, po svom jezivom učinku spada u neke od najgorih masakra u cijeloj istoriji Drugog svjetskog rata na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Ovaj sotonski čin, po strahotnoj kombinaciji predumišljaja, obmane, nečovjestva, svireposti i zvjerstva neslavno je prevazišao sve do tada viđeno na ovim prostorima, barem dokle ljudsko sjećanje seže. Način na koji su se događaji odvijali, odsustvo svakog saosjećanja, ljudskosti, sažaljenja, čak i kada su u pitanju bila i mala djeca, šokira ljudski um, dovodi u nevjericu i dovodi u pitanje sve ono što mi mislimo da znamo i u šta vjerujemo. Kao takav, on je predstavljao kako je to neko već rekao “zvjersku negaciju života kao takvog”. Zbog svega ovoga, Prebilovci su simbol našeg stradanja u Hercegovini i šire i kao takvi se ne mogu i ne smiju zaboraviti.

Međutim, ovo je činjenica, koju niko ne može da ospori, iako to mnogi danas pokušavaju. Činjenica jeste i to da su tom koljačkom piru veliku podršku, između ostalih, davali i neki od predstavnika Rimo-katoličke Crkve. Oni, umjesto da šire jevanđeosku poruku ljubavi i mira, činili su sve što je bilo u njihovoj moći da koljačke ruke ne posustanu, već da “posao” privedu kraju. Činjenica je i to da su glavni počinitelji zločina bili oni koji su te ljude, žene i djecu možda prethodno i poznavali, dakle ljudi komšije, poznanici, kolege i nekadašnji prijatelji. Činjenica je i da su ustaška ideologija i propaganda do te mjere uzeli maha među našim komšijama da mnogi od njih u ubistvu Srba, pa čak i ako je bila u pitanju srpska nejač, vidjeli sveti čin, jer su prethodno bili tako naučeni od gore pomenutih.

Činjenica jeste, a to je i drugi razlog zbog čega smo ovdje danas, da su potomci i duhovna djeca tih koljača oskrnavili i uspomenu na naše stradale pretke. Istina o zločinu, koja se svijetu obznanila pri iskopavanju i sahrani kostiju, upirala je prstom na one koji su taj zločin počinili, dok su ostaci izvađeni iz Šurmanačke i drugih jama i stratišta, vapili su za pravdom. Međutim, umjesto da dozvole da ih istina oslobodi, da ih dovede do pokajanja i navede da traže oproštaj, oni koji su zločin počinili i koji su taj isti zločinački duh nosili, bježali su i dalje u mrak i zlo i pokušali su da istinu uguše tako što su kosti naših mučenika pretvorili u prah i pepeo, nastojeći time sakriti istinu i pobjeći od savjesti koja ih je progonila zbog užasnog zločina koji su počinil. Pri tome, nisu shvatilii da oni tek sada više nikad ne mogu biti izbrisani iz našeg sjećanja. Sa ovim zadnjim zločinačkim činom prema našim precima i nama samima, zapečatili su svoju sudbinu pred Bogom, a Prebilovce pretvorili u Hercegovacki Vračar. Isto kako Osmanlije, nisu uspjeli da unište srpsko sjećanje na Svetog Savu, tako ni ustaški zločinci neće izbrisati sjećanje na prebilovačke i druge srpske mučenike širom Hercegovine. Isto kako je spaljivanje moštiju Svetog Save još više urezalo njegovo ime u svijest srpskog naroda, tako je i skrnavljenje ostataka prebilovačkih i drugih srpskih mučenika nas još više obavezalo da ih nikada ne zaboravimo, da im se uvijek vraćamo i da budemo još postojaniji u želji i namjeri da opstanemo na ovom mjestu gdje smo od pamtivjeka bili. Isto tako, kako je i na mjestu spaljivanje mostiju Svetog Save nikao velelepni Hram, tako će, ako Bog da, i na ovom mjestu nići Hram u spomen našim svetim mučenicima, koji se svojom krvlju i riječu svjedočanstva svoga iskupiše pred Bogom.

Upravo zato, mi više nemamo sveti grob u kome su ostaci naših voljenih pohranjeni, već imamo zemlju svetu jer je sjedinjena sa njihovim ostacima, čime su oni postali dio nje i ona dio njih. Igrom slučaja, naši mučenici postali su dio zemlje sa koje su njihovi krvnici htjeli da ih uklone. I upravo zbog toga, ona pripada nama. Ova naša sveta zemlja je pravo mjesto odakle bi trebale da se upućuju molitve mira i ljubavi, i da se traži oproštaj za grijehove, a ne sa mjesta u čijoj su utrobi naši mučenici ležali pola stoljeća. Ovo mjesto je naša svetinja, naše mjesto hodočašća, naš Jerusalim i ako ga zaboravimo, neka nas zaboravi desnica naša.

Ipak, ne želim da ova poruka bude samo poruka bola i tuge, iako od toga je nemoguće pobjeći. Prebilovci, iako naširoko poznati po svojoj zloj sudbini, i dalje žive. Uprkos svemu, mi smo i dalje tu, a po svemu ljudskom, ovdje nas više ne bi trebalo biti. Međutim, opstali smo i opstaćemo, što je samo znak da nas Bog nije zaboravio, iako ljudi možda i jesu. Naime, Bog pred čijim licem još uvijek stoji svaki uzdah, jecaj, suza, bol, poniženje i stradanje naših mučenika i naše, pomoći će nam da se na ovom mjestu održimo kao što smo se održali i do sada. Neka nam samo bude uvijek pred očima da se moramo naći dostojni pred Bogom, te nastojimo da živimo živote na način na koji je to Bogu ugodno, znajući da nas mučeničke oči uvijek posmatraju. Ne dozvolimo sebi da kaljamo uspomenu na njih svojom gordošću, častoljubivošću, nepraštanjem, manjkom odgovornosti i saosjećajnosti prema svom bližnjem. Budimo dostojni da bi nas Bog udostojio slave koju već sada naši mučenici uživaju. Jer kao što je Hristos, Sin Božji, umro da bi svijet kroz Njega živio, tako su i oni umrli da bi mi danas živjeli. Isto tako kako će oni vaskrsnuti na Sudnji Dan, tako će vjerujem vaskrsnuti i Prebilovci, zajedno sa Hramom koji će se, ako Bog da, podići na ovom svetom mjestu. Imajući sve ovo u vidu živimo naše živote ispunjene zahvalnošću prema njima.

Prebilovci su živa rana na našem srcu i našem biću koja nikako da zacijeli. To je rana koja nam i dalje zadaje bol, koja i dalje troši našu snagu i živote. Tako je bilo od kada mi svi znamo za sebe i biće sve dok se ne desi nešto što će da tu ranu zacijeli. Nadam se u Boga da će Hram koji će se podići na ovom mjestu donijeti to iscjeljenje toliko potrebno našim dušama. Međutim, to nikako ne znači da ćemo time zaboraviti Prebilovce i naše mučenike. Rana i kada zacijeli, za sobom ostavlja ožiljak, a taj ožiljak mi ćemo zauvijek sa ponosom nositi, dajući svima do znanja da život koji nam je Bog dao ovdje na ovom svetom mjestu, nikada neće uvenuti.

Govor Siniše Nadaždina, održan nakon pomena u mjesnom Domu kulture 6. avgusta 2011. godine
----------