.

Aco Dragićević i Mladen Bulut

VIJEK (NEKADAŠNJE) ŠKOLSKE ZGRADE

Odmah po osnivanju novosazdana škola u Prebilovcima je postala glavno središte prosvjetnog, kulturnog i duhovnog života i stjecište saborovanja mještana. Protekao je vijek od njene izgradnje i isto toliko vremena kako je škola ponijela ime „Kralj Milutin”. Praznik će biti obilježen 9. novembra 2024, dva dana pred proslavljane svetog kralja,  guslarskom večeri. Zgrada škole bila je dvaput paljena u dva posljednja rata. Poslije Drugog svjetskog rata bila je Dom kulture. Zgradu, koja je zapaljena 7. juna 1992. obnovilo je SND „Prebiovci“ iz Beograda 2008. godine. Od 8. avgusta 2015. nosi ime „Duhovni i kulturni centar Sveti kralj Milutin“ u kojem se nalazi i biblioteka „Sveta Stana Arnaut“. Od 5. avgusta 2024, u današnjem obnovljenom zdanju, nalazi se stalna postavka izložbe Muzeja žrtava genocida iz Beograda o zločinu koji su doživjeli Prebilovci u NDH.

Kada je 15. juna 1919. osnovan ogranak ”Pobratimstva” u Prebilovcima, ubrzo i organizacija ”Soko”, a posebno nakon početka djelovanja ogranka ”Prosvjete” od 1921, društveni život u selu iz temelja se promjenio. Članovi ove tri organizacije su bili većinom mlađi ljudi koji su, uz jedan broj starijih, krenuli sa radom posvećenom selu i njegovim žiteljima. 

Osnivanje „Pobratimstva“, „Sokola“ i „Prosvjete“

Vidoje Banđur 1894-1944

Ogwen Ždrakanović 1901-1941

Pečar organizacije "Soko"

Za predsjednika Upravnog odbora ”Pobratimstva” izabran je Vidoje (Spasoja) Banđur, podpredsjednik je bio Marko (Save) Nadaždin, sekretar Lazar (Save) Nadaždin, blagajnik Sava (Sime) Brnjašić, dužnost da organizuje rad u biblioteci povjerena je Ognjenu (Nikole) Ždrakanoviću. Kako je vremenom biblioteka uz podršku centrale ”Prosvjete” iz Sarajeva narasla na 500 knjiga Ognjena će zamjeniti Jovo (Ilije) Dragićević. Odbornici su bili Jovo (Jove) Nadaždin i Ilija (Đure) Ždrakanović,  a članovi Nadzornog odboraa Milan  (Spasoja) Šarić - Rus, Jovo (Sime) Bulut - Crni i Lazar (Nikole) Bulut. Osnivačka Skupština održana je pod otvorenim nebom i uz masovno učešće Prebilovčana. 

Slično je bilo i prilikom formiranja organizacije ”Soko”. Za starješinu je izabran Vidoje (Nikole) Šarić, za njegovog zamjenika izabran je Ognjen (Nikole) Ždrakanović, sekretar je bio Anđelko (Mitra) Bulut, njegov zamjenik Anđelko (Ilije) Ždrakanović, dužnost blagajnika obavljao je Danilo (Boška) Bulut - Baron, za pitanja prosvjete bio je zadužen Dušan (Marka) Nadaždin, ulogu da populariše štednju i zadrugarstvo imao je Milan (Spasoja) Šarić - Rus, o razvoju poljoprivrede brinuo je Ilija (Todora) Ćuk, Kosta (Šćepana) Ekmečić o zdravstvu, a Branko (Boška) Bulut bio je zadužen za rad sa omladinom. Manojlo (Jove) Bulut i Mihajlo - Miho (Ilije) Bulut vodili su brigu o sportskom životu u selu.

Izgradnja puta do sela

Uz svakodnevni rad prebilovačkih težaka posvećenog poslovima u polju, na njivi i domaćinstvu, od čega su porodice živjele baveći se poljoprivredom, stočarstvom i ribarstvom, htjelo se i radilo se i na onome što je donosilo  opštu korist selu. Jedan od prvih poslova od opšteg značaja bila je izgradnja puta ka selu. Načinjena je dionica  od starog turskog mosta na rijeci Begavi do uspona na Kravarici. Na kamenu međašu kod Grkova dola ostao je biljeg da je to bilo 1923. Bilo je nemoguće, bez mehanizacije, nastaviti graditi put uz uspon do sela. 

Uz razvijanje aktivnosti „Sokola“ i „Prosvjete“, odlučeno je da se podigne školska zgrada, da djeca ne pješače do škole u Klepcima.  Nastavilo se sa upućivanjem dječaka na izučavanjem raznih zanata. Prvi učenici upućeni su 1908. godine. Najveći broj, međutim, upućen je od 1925. do 1927. godine. Zahvaljujući podršci i preporuci sveštenika Vase Medana i tadašnjih učitelja, dvanaest dječaka iz Prebilovaca je posredstvom „Privrednika“ upućeno na izučavanje zanata. 

Zamah u radu ogranka „Prosvjete“

Ostvarena je veoma dobra saradnja sa Srpskim kulturnim i prosvjetnim društvom „Prosvjeta” iz Sarajeva. Pismo ”Prosvjeti” bibliotekara Jove Dragićevića iz 1923. godine

Ogranak „Prosvjete” je 1921. imao 32 člana i od početka je ostvario dobru saradnju sa Srpskim kulturnim i prosvjetnim društvom „Prosvjeta” iz Sarajeva. Selo je ubrzo dobilo čitaonicu i biblioteku. 

Zemljoradničku zadrugu je prihvatilo svako domaćinstvo. 

Dok se zadruga brinula za ekonomski napredak, a „Prosvjeta” imala zadaću da seljane oduhovi, probudi i duhovno uzdine, dotle su „Soko” i „Pobratimstvo” fizički čeličili i moralno jačali naročito mladost sela. 

Svestrane aktivnosti mještana bile su moguće, jer je selo ekonomski jačalo. Prebilovci su izrastali u najveće i najmnogoljudnije srpsko naselje u dolini Neretve i južnoj Hercegovini. Mladost sela tog vremena, pod uticajem ogranka „Prosvjete”, zasnovala je diletantsku (pozorišnu) grupu koja je pripremala seoske zabrave.

Gdje graditi školu?

Mitar Bulut Vilson 1896-1927

Dvadesetih godina minulog vijeka počela su dogovaranja oko podizanje školske zgrade, da sve veći broj djece školskog uzrasta ne pješači do škole u susjednim Klepcima. 

Poslovima pripreme i izgradnje školske zgrade rukovodio je Mitar Bulut Volson, povratnik iz Amerike. Na seoskim skupovima prvo je trebalo odlučiti o lokaciji zgrade. LJudi iz zaseoka Kuline predlagali su da se gradi na Kravarici, blizu groblja. Iz drugog većeg zaseoka Grlić tražili su da škola bude u blizini Gojanovog dola. Većina je bila za to da se školska zgrada podigne u centru sela, gdje su se Prebilovčani okupljali nedjeljom i svečanim danima pod stoljetnom košćelom zarad ljudskog razgovora. 

"Eno, gdje su sad stepenice koje vode na pozornicu ondje je bila jedna velika košćela. [Danas jedan od dva ulaza u „Duhovni i kulturni centar Sveti kralj Milutin“ prim. aut]. U hladovini te košćele s proljeća i ljeta okupljali su se ljudi godinama i godinama, možda i vijekovima. Lijepo su joj bile žile isplivale iz zemlje. LJudi su na njima sjedili. Bile su debele kao ruka u odraslog čovjeka. Pamtim tu košćelu" - pričao je svojevremeno Veljko Dragićević Maksimov, a zavičajni portal „Prebilovci selo na internetu“ sačuvao od zaborava. 

Tu pod razgranatom košćelom okupljali su se Dragićevići, Ćirići, Brnjašići, Šarići, Tripkovići, Mirkovići, Ždrakanovići, Jokići, Nadaždini, Buluti, Banđuri i Šoše iz sela, Buluti iz Kulina, Medani, Đulići i Stiglići sa Kravarice, Dragićevići iz Mrvića i Tripkovići iz Rijevaca, Ekmečići i Krunići iz Grlića, Suhići i Dragićevići sa Brda. Čak su dolazili i Buluti sa Košćele iako, ova naseobina nije bila, kao ovih šest pobrojanih, zaseoka Prebilovaca.

Prevladao je prijedlog za koji je bila većina da se školska zgrada podigne u centru sela. Zdušno i složno krenulo se na posao. Na prijedlog Vilsona Buluta, Vidoje Šarić i Đorđo - Đoka Bulut dobili su zaduženje „da idu u narod” i prikupljaju novac i ostale priloge. Mobom je mladost sela na kosini Bijele vlake, a u blizini Nadaždinove plošnice pripremila teren za buduću građevinu, zatim se pristupilo kopanju temelja. U Popovu polju su pronađeni majstori zidari. I počela je gradnja. Sve što je pokretano oko buduće škole u selu je sa radošću, uz neizostavan odziv, prihvatano i podržavano od seljana. Svaki posao pratile su masovne mobe, paljena klačina za kreč, dovlačenja kamena majstorima Popovcima, izgon pržine iz Bregave, dopremanja vode u burilima na konjima i magaradima sa vrela uz jezero Škrka.

Seoske mobe uz masovno učešće

Kako kolskog puta uz Kravaricu još nije bilo, čekalo se ljeto da Bregava presuši i da se građa doveze konjskim kolima poljskim putem uz Nereza do Suhića Parnice na Rastavcima. Angažovana je kiridžijska firma porodice Triše Bekana iz Tasovčića. Sa kiridžijama je bio i četrnaestogodišni Nikola koji će u ranoj mladosti steći nadimak „Gazda“ i nositi ga kroz cijeli život. Upravo zahvaljujući Nikolinom sjećanju moguće je danas svjedočiti o epskoj mobi tadašnje prebilovačke mladosti i prenosu građevinskog materijala iz Bregave do gradilišta. 

Visinska razlika, od mjesta istovara građevinskog materijala do Gojanovog dola je oko 80 metara, dok je razdaljina od Parnice do Gojanovog dola bliža kilometru nego pet stotina metara, a odatle nešto je manje puta do gradilišta. ”Prije nego se mi vratimo sa novim teretom, prethodno istovareni građevinski materijal već se nalazio na gradilištu dok su učesnici mobe čekali na nas i novi istovar“ – sjećao se Nikola Bekan. 

Pomoć Solunskih dobrovoljaca iz Ruskog sela

Na prijedlog članova diletantske (pozorišne) grupe koja je priređivala seoske zabave pod otvorenim nebom, a uz razumjevanje pododbora „Prosvjete“ i Mitra Buluta Vilsona, predviđeno je i ostvareno da se u zgradi namjenjenoj kao školski objekat izgradi pozornica. 

Vijest da se u selu podiže škola stigla je i do Ruskog sela u Vojvodini  gdje se nastanio jedan broj Solunskih dobrovoljaca iz Prebilovaca. Dobrovoljci su novčano podržavali akciju u zavičaju, a kada su saznali da će škola imati pozorncu angažovali su ruskog slikara i emigranta Vladimira Zelinskog da oslika zavjesu koja će prostranu učionicu odvojiti od pozornice. Po zahtjevu darodavaca Prebilovčana u Ruskom selu Vladimir Zelinski je na platnu namjenjenom kao zavjesa slikao Devet Jugovića i starog Jug Bogdana. Izradu su finansirali Milan Ćirić, Danilo Ćuk, Ćetko i Mihajlo Dragićević, Vojislav Ekmečić i Nikola Medan, dobrovoljci koji su u Rusko selo stigli od 1. maja do 22. juna 1922. 

Nikoljdanska zabava

Pred školsku 1924/1925 godinu radovi na izgradnji škole privedeni su kraju. Uz prostranu učionicu i pozornicu izgrađena je i jedna prostorija za učitelja. Varljivo sjećanje na to vrijeme, ipak, sačuvalo je prezimena prvih učitelja; ”učo Golubić i učo Leovac” čijih se imena, nažalost, nisu sjećali stari Prebilovčani. Godine 1940. premještenje iz Gabele je dobila učiteljica Stana Arnaut. Školska učionica u kojoj je Stana radila, uz dva reda skamija (školskih klupa), bila je opremljena  kartom kraljevine Jugoslavije, slikama Svetog Save i Josipa Juraja Štrosmajera. 

Svake školske godine povećavao se broj prvačića, tako da su razredi narastali i do 35 učenika. LJubo Ždrakanović pamti da je u njegovom trećem razredu početkom 1941. bilo toliko učenika. U sva četri razreda bilo je 120 učenika.

Prva velika priredba organizovana u novoizgrađenoj školskoj zgradi je bila Nikoljdanska zabava. Mitar Šarić u priči „Nikoljdan u Prebilovcima 1941.“ opisao je atmosferu koja je, u to vrijeme, vladala u selu uoči  Nikoljdana: 

”LJudi, rodbina i prijatelji, koji dolaze na slavu zovu se pićari. Oni iz udaljenijih mesta dolaze na konak uoči Nikoljdana, a odlaze sutradan po Nikoljdanu. Neki pićari dolaze na konjima, uparađeni u narodnoj nošnji. Poneki je obučen u crnogorsku narodnu nošnju, koja zbog svoje lepote i divnih boja izaziva divljenje svih, a posebno djece. Selo je puno pićara iz mnogih mesta Hercegovine. Pri prolazu kroz selo, pićari se glasno pozdravljaju sa domaćinima i ophode se jedni prema drugima blagonaklono i srdačno - da je milina videti takvu srdačnost i čuti toliko lepih i toplih reči pri pozdravljanju. Na Nikoljdan veče održavala se tradicionalna Nikoljdanska zabava u osnovnoj školi `Kralj Milutin` koju su posećivali pored pićara i domaćih i najugledniji ljudi Hercegovine”.

Osokoljeni podizanjem najveće građevine u selu među Prebilovčanima kovani su planovi o narednim akcijama. Nije se više sastajalo pod otvorenim nebom nego u školi. To je posebno podstaklo rad pododbora „Prosvjete“ i diletantske (pozorišne) grupe koja je od te 1924. nastupe, umjesto na „Rezervoaru“ u Šarića mahali, pred Brnjaševim dućanom i na drugim mjestima, zamjenila na pravoj pozornici. Tu su vrsni guslari iz sela donosili pjesmu i prenosili je širom srpskih zemalja, kako je u knjizi Grijeh čutanja je prekinut, zapisao Mitar Šarić. Sa pozornice čule su se pošalice na račun pojava u selu, igrani su kratki skečevi, držane zdravice. 

Aleksa Spahić, čija je majka bila Prebilovka nastupao je za sokolsku ekipu iz Prebilovaca

Sokolska organizacija redovno se pripremala za sportska takmičenja u Čapljini, Mostaru i Sarajevu. Na tim takmičenjima posebno su imali uspjeha u bacanju kamena s ramena, bacanju koplja, skoku u dalj sa mjesta, navlačenju konopa... Zapaženi su bili rezultati Novice Šarića - Šopa, Vase Ždrakanovića i Aćima Dragićevića. Aleksa Spahić - iako iz Tasovčića, pošto mu je majka bila iz Prebilovaca, pridružio se ovdašnjoj sokolskoj četi - docnije je postao državni rekorder u skoku u dalj i trčanju na 100 metara, a kao reprezentativac u petoboju je bio učesnik Olimpijskih igara 1924. u Parizu. 

Sokoli iz Prebilovaca su 1940. proglašeni su za najuspješniju četu u mostarskoj župi. U finalu su pobjedili ekipu iz Nadanića kod Gacka. Osvojili su lovorov vijenac kojem se radovalo cijelo selo, a koji je postavljen kraj ulaza u školu.

Drugi svjetski rat i tragedija Prebilovaca

Rat će uskoro zahvatiti i Kraljevinu Jugoslaviju. U susretima sa komšijama druge vjere i nacije Prebilovčani su uvjeravani da im se promjenom vlasti neće ništa loše dogoditi. To su obećavale i patrole novouspostavljene NDH koje su prvi put došle u selo o Ilindanu. Međutim nije bilo tako. Bar 3000 ustaša 4. avgusta 1941. opkolilo je selo sa svih strana. U mjesnu školu sakupili su žene i djecu, dok su odrasli muškarci sklonište nalazili u okolnim brdima ili močvarama Hutova blata gdje se ljudi „zagnjure u vodu i dišući na trsku, kojom je obrastao rit, satima ne izlaze na površinu - baš kao što su se stari Sloveni sklanjali od neprijatelja”. 

Velika školska zgrada sa prostranom učionicom bila je premalena da prihvati sve žene i djecu iz mnogoljudnog sela pa su ustaše odlučile da prvu grupu odvedu u „Silos“ u Tasovčićima, a sljedeću 6. avgusta direktno na željezničku stanicu, da bi odatle obe grupe stočnim vagonima prevezli do Šurmanaca. 

Na suđenju ustašama-jamarima utvrđeno je da je u jami Golubinki kod Šurmanaca umoreno 570 prebilovačkih žena i djece. Ubijeno je prema poznatom imenu i prezimenu 284 djece. U selu i njegovoj okolini, na 48 mjesta ubijani su nevini ljudi. Partizanski i jedan dokumenat Hrvatske nadzorne službe iz 1941. podudaraju se u broju stradalih - ubijeno je  826 staovnika ovog sela koje je doživjelo biblijsku tragediju. 

Na primjeru stradalničkih Prebilovaca i uopšte stradanju Srba tokom Drugog svjetskog rata, japanski novinar Naboro Nagaoka u tokijskom listu milionskog tiraža Asahi Šimbun je zapisao 12. oktobra 1998: ”Tragedija Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. jedno je od obilježja  globalne istorije XX vijeka”. 

Vaskrsnuće Prebilovaca

Ratne strahote preživjelo je tek 172 čeljdi. Selo je poslije stradanja, do kraja rata bilo slobodna teritorija. 

Prvi znakovi vaskrsnuća sela pojavili su se još u drugoj ratnoj godini, kada su se preživjeli muškarci po drugi put ženili. Tokom rata sklopljena su 43 braka. Na svijet su dolazila djeca iz drugog braka koja su dobijala imena poginule braće i sestara. Bilo je nekoliko primjera da su žene, koje su se, takođe, drugi put udavale sobom dovodile djecu iz prvog braka. 

Iz Drugog svjetskog rata selo je izašlo samo sa 255 stanovnika.

U slobodnoj zemlji započeto je sa obnovom. Kuće nisu, kao u posljednjem ratu paljene i rušene. Uz jedan manji broj domova ni zgrada škole se nije mogla odmah koristiti. Obnova škole preživjelima je bio jedan od najprečih poslova. Prvi malobrojni  poslijeratni učenici, na prozivke učitelja - što je jedinstven primjer u srpskoj istoriji - odazivali su se imenima svoje braće, koja su odavde ispred škole, sa svojim majkama, krenuli na posljednji put. 

Odrastala su djeca iz drugog braka i pristizali su za školu koja će vremenom postati pretjesna da primi sve učenike. U drugoj polovini pedesetih godina minulog vijeka počelo se sa izgradnjom nove školske zgrade koja je završena 1957. Izgrađene su dvije učionice, zbornica i stan za učitelja. I danas je u ruševnom stanju. 

Stara škola postala je Dom kulture, pozornica je dobila kulise sa dva lica. Bile su prilagođene, jednim licem kao soba, dok je drugo lice kulisa, koje je uradio akademski slikar Milorad Marković, bilo uspješan motiv iz prirode. 

Formirano je i Kulturno-umjetničko društvo koje je ponijelo ime Prebilovčanina Dušana Buluta Lole, a novoformirana ili bolje rečeno obnovljena zemljoradnička zadruga nazvana je imenom Milka Buluta. U selu ispunjenom mladosti osniva se i omladinska organizacija, zaredale su priredbe, a nakon njih i zabave. Gostuje omladina iz Prebilovaca u Baćevićima kod Mostara, na Berkovićima, na Bančićima u gradu LJubinju, a njihove vršnjake ugošćuju u Prebilovcima. 

Industrijalizaciju Jugoslavije, Prebilovci će platiti prevelikom cijenom. Iz sela se odlazi u Čapljinu i naselja bliža gradu, u Tasovčiće i Klepca, kao i u Mostar i još dalje. 

Sve malobrojniji mještani, kad se, čekajući početak sastanka, okupe pred Domom kulture, redovno su znali zapodjenitu priču o selu i njegovoj budućnosti. Zagovaralo se da se planira podizanje kuća od mjesnog groblja ka selu i uz put za Kuline. Tragalo se i za odgovorom na pitanje: kako to da selo ima manje od dvije stotine žitelja, a nekad je u njemu bilo skoro hiljadu duša? Zašto sve manje mladih nije vidjelo Prebilovce kao pogodno mjesto za pristojan život?

  Jedna glasno izrečena opaska Danila Nadaždina iz razgovora sa jednim od potpisnika ovih redova devedesetih godina minulog vijeka nagovjestiće odgovor na ovo bolno pitanje: ”Ranije, čekajući sastanak, kao mi danas, i čekajući predstavnike iz društveno-političkog života opštine, nakon zdravljenja oni bi znali stati na zid ispred nas, baciti pogled na selo, i prokomentarisali bi kako je ovdje jako težak život. Ta priča se ponavljala isuviše često i nije ostala bez odjeka i poraznog rezultata”.

Izgradnjom crkve u selu 1990 nanovo su oživljene i pređašnje zamisli o podizanju kuća uz put za Kuline i od mjesnog groblja ka selu. Čak je i izdato 20 dozvola za gradnju uz put do sela , ali su samo četiri kuće bile započete. 

Novi rat je zajahao nad zemljom u rasulu i njenim ljudima 1991. U junu 1992, dana sedmog po redu, združene hrvatsko-muslimanske paravojne snage, potpomognute Hrvatskom vojskom, protjerale su stanoništvo, svaku kuću opljačkali i zapalili, hram sa kriptom mučenika raznijeli eksplozivom i razornim bombama.

Prebilovci su posle najnovijeg razaranja skoro punu deceniju bili pusto selo. Prva kuća obnovljena je tek 1999. 

Danas u Prebilovcima stalno žive  34 povratnika na svoja vijekovna ognjišta. 

Izvori: Šarić, Mitar - Greh ćutanja je prekinut, Beograd, Minitarstvo za kulturu Republike Srbije 1992; Sokolski glasnik za 1934/35;
Glasnik Istorijskog arhiva u Kikindi broj 12/2016;
Vojinović, Ilija - člaanak, „Dnevnik“, Novi Sad, 1969;
Dijaspora/Diaspora - broj 35, godina VII, Stokholm, 2003;
Ekmečić, Đuro - Prebilovci neprebolna rana srpska, „Kultura“, Beograd, 1994:
Radičević, V. Branko - I stari se ženili radi poroda, reportaža, „Duga“, Beograd 1959;
Jahura, Milenko - Prebilovci-naselje i porodice, SND „Prebilovci”, Beograd, 2015;
Nagaoka, Naboro - Asahi Šimbun, Tokio, 12. oktobar 1998;
Gojačić, Marko - Stradanje Srba u Prvom svjetskom ratu po dokumentima prote Vase Medana, „Vidoslov“, Trebinje, 2021;
Bugarski, Astrida - Tradicionaalni oblici stambenih zgrada i kultura stanovanja u Prebilovcima, Zavičajni portal, 2014;
Spomen knjiga srpskog privrednog društva `Privrednik` 1897-1947“, Beograd, 1984; 
Zbornik radova o Prebilovcima – „Prometej“, Novi Sad, „Ognjište“, Prebilovci 2024.