Postanje naselja i porijeklo prezimena

- Da li je u imenu Pribil odgonetka imena selu?
- Ponešto od narodnih predanja o selu i ljudima
- Selo sa linije fronta
- Starjenci u Prebilovcima - Dragićevići i Buluti 
- Braća Drago i Bile rodonačelnici Dragićevića 
- Kratak pregled istorije svih porodica u selu
- Pregled prezimena iz Prebilovaca i njihova rasprostranjenost krajem 2008. godine
- Linkovi kao fus-note


Prebilovci, 1974., snimio: D. Hadžimusić

Prebilovci se nalaze u južnoj Hercegovini, na obodu doline Neretve i njene pritoke Bregave, nadomak važnih saobraćajnica čiji se značaj ne smanjuje milenijumima- dakle na strateški važnom mjestu. 
Brojni materijalni dokazi govore da je atar Prebilovaca bio naseljen neprekidno od predantičkog doba do danas. 
Sav ovaj kraj, i pored svih čestih i teških, a ponekad užasnih pustošenja bogat je, još uvek nedovoljno istraženim, istorijskim znamenitostima. O njegovoj prošlosti, uz predanja koja žive u narodu najviše se može saznati iz pomena u dokumentima, koji su sačuvani u arhivima, naročito u dubrovačkim. Ipak, pitanje postanka Prebilovaca, porijekla njihovog naziva još nije odgonenuto. Mnoga okolna naselja su pomenuta u istorijskim dokumentima, starim i preko 800 godina, pod sadašnjim nazivima. Prebilovaca pod ovim ili sličnim imenom nema sve do novijeg doba. 
Zašto nema pomena Prebilovaca u starim izvorima? 
Mogući su razni odgovori. Jedan od njih je svakako da se naselje do turskog doba zvalo drugačije, bez bilo kakve sličnosti sa dašnjim imenom sela. Možda Dragovići, u Viduškoj, odnosno Stolačkoj nahiji koje se spominje u knjizi Poimenični popis vilajeta sandžaka Hedrcegovina. Takvo ime sela asocira na glavni prebilovački rod Dragićeviće odnosno Dragu, jednog od njihovih rodonačelnika.
Kako su Prebilovci mogli dobiti današnji naziv? 
Više naučnika, poznavalaca Srednjeg vijeka, upućuje na vlastito ime Pribil koje je bilo dosta često u srednjevjekovnoj Srbiji, Hercegovini i Bosni i to baš u ono vreme kada su «u kolijevci stalnih iseljavanja» po imenima rodonačelnika bratstava nazivani svi njegovi potomci i najbliži srodnici sve dok se u Hercegovini, uglavnom kod rodovske vlastele, nisu ustalila prezimena kao naslijeđena društvena i statusna kategorija. Ovo je bilo rijetko prije XIV, a najčešće se uspostavilo u XV i XVI vijeku

Poznavajući govor lokalnog stanovništva i glasovne promjene koje čine Prebilovčani u svakodnevnom govoru nije bez osnova pretpostavka da je Pribil u govoru postao Prebil, a njegovi sljedbenici PREBILOVCI (u jednini PREBILOVAC). Ovo tim prije što u prebilovačkom govoru ima sličnih glasovnih prelaza; Grabak- Grebak; groblje- greblje, šipurika- šepurika. Ovakvu mogućnost dopušta i Savo Pujić, vrstan jezički stručnjak i poznavalac ove problematike.

Uz to poznato je da su Turci riječju ili označavali pripadnost zemlje određenoj ličnosti, kao Hersek-ili Hercegova zemlja. Shodno tome, Prib-ili odnosno Preb-ili  moglo bi značiti Pribilova odnosno Prebilova zemlja. Dalje istraživanje, a posebno pojavljivanje turskih deftera na srpskom jeziku, vjerujemo, doprinjeće boljem saznavanju prošlosti sela i ljudi koji su u njemu živjeli. 
Povezivanje imena sela sa imenima ličnosti iz predturskog perioda čini se da nije bez logičke veze, ali je još uvijek bez potvrde u izvorima. 
No, da se vratimo dostupoj literaturi u kojoj se direktno ili idirektno spomnju Prebilovci ili pojedine ličnosti čije se ime vezuje ili može vezivati sa ovaj kraj. 
Srednjevjekovni izvori pominju vojvodu Humske zemlje Pribilovića od kojeg ban Dalmacije 1378. godine traži vojnu pomoć za operacije u rejonu Stona. Zbog podatka da su Prebilovci u zaleđu Stona, odakle je vojna pomoć mogla stići relativno brzo, pojedini poznavaoci srednjevjekovlja skloni su bili tvrdnji da se radi o vojvodi koji je stolovao na području današnjih Prebilovaca, sela u humskom dijelu Hercegovine (Humske zemlje) i da se ime naselja, najvjerovatnije, može vezati za vojvodu Pribilovića. Mihailo Dinić objavio je dubrovački dokument iz 1418. godine u kojem se spomnje Tasovac Pribilović kako se obavezuje da prenese 327 tovara soli, dolinom Neretve, za Bosnu. Da li je moguće postanje imena Tasovčića i Prebilovaca, kojih nema u turskom defteru, vezati za Tasovca Pribilovića?

Narodna predanja o selu i ljudima
O dva najstarija i najmnogobrojnija prezimena u Prebilovcima – Dragićević i Bulut, narod je ispreo mnoge priče koje su se prenosile s koljena na koljeno. Prezime Dragićević, koje potiče od rasprostranjenog ličnog imena Dragić pominje Dečanska hrisovulja, jedan dubrovački dokument od 10. septembra 1305. Pominje se i knez Đurađ Dragićević kao svjedok na poveljama od 1419. do 1454. Jefto Dedijer u svom glasovitom djelu Hercegovina, antropogeografska studija u izdanju Srpske kraljevske akademija iz 1909. godine, na osnovu zapisa sa terena u susjednoj Loznici, navodi da su Turci zatekli Dragićeviće u Prebilovcima, prilikom osvajanja Hercegovine. Ovo je u skladu sa narodnim predanjem sačuvanom u Prebilovcima.

Po jednoj od verzija predanja Buluti su se nekada prezivali Komneni i vode porijeklo iz Popova polja.

Oslanjajući se na predanja zabilježićemo da je prvo stanje Buluta, u ovom kraju, bila Košćela a Dragićevića- Do ispod današnjeg centralnog naselja. Postoje, međutim, izvori koji upućuju na zaključak da Dračevo, selo na ušću rijeke Krupe u Neretvu, treba uzeti kao prvo stanje Dragićevića u ovom kraju.

Neki od Dragićevića, prema narodnom predanju, našao se u luci ispod današnjih sela Dračeva i Gabele, tada Drijeve, poznatih kao trgovište. Naočitog i visokog zapazila ga je izvjesna strankinja sa mletačke lađe; namamila ga na lađu, i odvela sobom. Zaludu je bilo njegovo protivljenje, kaže priča, u kojoj on nije vrbovan kao sluga ili uzet kao roblje nego je odveden kao budući ljubavnik strankinji.

Jedan od njegove braće imao je tri sina: Dragu, Bilu i Stojana. Prvobitno stanje bilo im je u sjevero-istočnom dijelu Dola, gdje i danas postoje tragovi njihovih kuća. Stojan je, čuvajući ovce, stupio u ljubavnu vezu sa muslimankom, djevojkom iz porodice Sjekirica, iz sela Čeljeva. Djevojka je zatrudnila i Stojan je, da ne bi izgubio glavu, morao njome da se oženi ali i da se poturči. Kako je predanje staro a prenosila su ga generacije i generacije predana su mu čak tri prezimena ovog poturčenjaka; Grbeša, Grbica i Grljević. U zrelim godinama išao je na ćabu u Meku, kao Muhamedov sljedbenik. Nekadašnji Stojan, kao i drugi domaćini tog dalekog vremena, nosio je tapije o zemlji za pojasom. Po povratku iz Meke u Carigradu, predanje dalje kazuje, susresti će zemljaka iz Dubrava. I ovdje predanje nije precizno. Zvao se Koso ili Malokos. Na pitanje kako mu je porodica u Prebilovcima, ovaj ga je grdno slagao; da su mu svi pomrli. Ova vijest teško ga pogodi i kako mu više nije bilo „ni do čega“, prodade zemljaku u Carigradu veći dio imanja.

Činjenica je da su obe ove porodice, Malokos i Koso, bile aginske i da su imale u atarima današnjih Prebilovca svoje posjede. Svjedoče o tome i sačuvana imena toponima Malokosovina i Okosine, dok stanovnici dubravskih sela Gnijedac nazivaju i Kosinovac. Po dolasku u Sarajevo Grbeša, Grbica ili Grljević je saznao da ga je zemljak u Carigradu zaista slagao pa je ubrzo „svisnuo od muke“. Iza njega i njegovog nekadašnjeg bogatstva ostalo je ime Grljevina, ogroman prostor u zaleđu Prebilovaca. Ostala su iza njega ženska djeca. Jedna njegova ćerka udala se za Šošu iz dubravskog sela Bivolje Brdo. Na ostatak imanja koji nije prodato u Carigradu, na ženinstvo, Šoše je došao u Prebilovce. Imali su kuće u centru sela.


Drago i Bile 


Ostaci Dragine i Biline kule u selu, snimljeno 2006. godine

Slijedeći predanje, već smo zabilježili kako je poturčenjak Stojan imao dva brata koji su se zvali Drago i Bile. Stojanova braća i njihovo svekoliko potomstvo ostaju u pravoslavlju. Kada su stekli mogućnost zajedno su Drago i Bile podigli kuću u centru današnjih Prebilovaca i preselili se iz Dola gdje im je bilo prvo stanje. Građevina koja je danas u ruševnom stanju nalazi se u centru Prebilovaca između Bulutove i Dragića mahale. To je prva kuća zidana krečnim malterom i kamenom u centralnom dijelu naselja. Pripadala je na jednake česi braći odnosno njihovim potomcima. U novije vrijeme suvlasnici su joj bili Medići (potomci Drage) i Suhići (potomci Bile). Dragićevići, Dragini i Bilini potomci vremenom su se množili, granali i krvno udaljavali, tako da su na razmeđu XVII i XVIII vijeka na porodičnom stablu Dragićevića počele izrastati porodice koje napuštaju zajedničko, staro prezime. Prvobitno su se razlikovali po porodičnim nadimcima, nastalim od imena, ili još češće od nadimka; Ždrakan, Medo, Keso... Vremenom ti nadimci postaju zvanična prezimena.

Od Drage su nastali Tripkovići, Medići, Brnjašići i Kese.
Tripkovići, su dobili prezime po svom rodonačelniku Tripku Dragićeviću, koji je živio u XVII vijeku. Tripkovići su iz centralnog dijela Prebilovaca prešli u istočni, viši dio prebilovačkog atara i tu zasnovali zaseok Rjevci. Todor Tripković- Drlje je bio učesnik hercegovačkog ustanka 1875. a Spasoje Todorov (1895.-1962.) poznati prorok. 
Medo Dragićević rodonačlenik je Medića. Po njemu se nazvala i Medina kula, kasnije nazvana čardak. Bila je istovremeno Medina i Suhića kula, pošto je poslije diobe zajednički pripadala Medićima i Suhićima- potomcima Drage Dragićevića (Suhići) i Bile Dragićevića (Medići). Dragićević rodonačelnik Medića čije je ime ostalo nepoznato bio je neobično jak- njegova snaga upoređivana je sa snagom međeda, odakle je potekao nadimak a kasnije i prezime ove grane Dragićevića. 
Brnjašići (Brnjaši) su dobili prezime po nadimku svoga rodonačelnika, koji je imao brnju na licu. Zna se za Simu i Tripka Brnjaša, koji su živjeli u XIX vijeku. U početku nosili su prezime Brnjaš o čemu svjedoče i nadgrobi spomenici. Poslije selidbe u Rusko Selo jedan broj Brnjaša vratio se izvornom prezimenu.
Predanje kaže da je jedan od Dragićevića uvijek nosio kesu- koja je bila porodični novčanik. Tako je nastao nadimak Kesokoji se vremenom pretvorio u prezime. U starim pričama pominjan je Jovan Keso, koji je živio u XVIII vijeku. Drugi svjetski rat preživio je jedio Đurin sin Božo koji je, poslije rata, živio u Čapljini. Kuću je pedesetih godina prošlog vijeka prodao Jovanu Tripkoviću, iz zaseoka Rjevci. Kuća je bila spaljena 1992. dok je 2001. obnovljena. 
Od BileDragićevića razvili su se Ćirići, Ždrakanovići, Šarići, Suhići i Ekmečići. Loznički Dragićevići takođe su Bilini potomci a imali su nadimak Kavazići. 
Rodonačelnik Ekmečića je Ristan Dragićević- Ekmečija, rođen u prvoj polovini XVIII vijeka. Njegov stric je bio Jovan Dragićević- Suho rodonačelnik Suhića. Ristan je dobio nadimak zato što je za vrijeme Turske radio kao pekarski pomoćnik, a hljeb se na turskom kaže ekmek. Kada su svi Ristanovi pomrli od kuge, stric ga je vratio u Prebilovce, kako Turci ne bi oduzeli njegovo imanje kao pusto. Rodonačelnik Suhića Jovan Dragićević- Suho koji je živio krajem XVIII i početkom XIX vijeka nadimak je dobio što je bio mršav, suh čovjek. Suho se, kao udovac, oženio udovicom Pokrajčića iz Prenja, koja je sobom dovela tri ćerke. Sve tri su se udomile u Prebilovce. Jedna se udala za Ekmečiju, druga za Dragićevića- Dragića, a treća za Tripkovića. Ekmečija koji će ponijeti novo prezime Ekmečić imao je četiri sina: Đuru, Mihu, Jovu i Gašu. Ekmečijini potomci su iz centra Prebilovaca, prešli kilometar dalje, u brdo na istočnu stranu, nadomak kanjona Bregave i tu zasnovali zaseok Grlić. Sredinom XIX vijeka tu su sazidali čardak. Pred Drugi svjetski rat u Grliću je bilo 13 kuća Ekmečića, sa 18 porodica. Dvije porodice su bile u Beogradu, po jedna u Čapljini i Ruskom Selu. Poslije Drugog svjetskog rata Ekmečići su se selili na razne strane. Godine 1992. u Prebilovcima je bilo 7 porodica Ekmečića, od toga 5 u Grliću. Sve kuće su im , u junu te godine uništene, spaljivanjem ili miniranjem, od strane hrvatskih snaga. Poslije rata u Grliću nije obnovljena ni jedna kuća. 
Ćirići, rodonočelnik njihov bio je Ćiro Dragićević, koji je živio na razmeđu XVII i XVIII vijeka. 
Šarići, rodonačelnik Šarića je "Šare" Dragićević, čije pravo ime nije danas poznato. Rođen je u XVII vijeku, a nadimak je dobio po "šarama"- ožiljcima, koje su ostale na licu poslije preležanih boginja. Šarini potomci su Šarići u Prebilovcima i Dragićevići (Kavazići), koji su se u XIX vijeku preselili u susjednu Loznicu. Preko ovih Dragićevića, Jevto Dedijer je utvrdio da su pretke prebilovačkih Dragićevića Turci zatekli u selu, prilikom osvajanja Hercegovine u drugoj polovini XV vijeka. 
Ždrakanovići, su dobili prezime po jednom od Dragićevića koji je bio razrok- ždrakast i tako dobio nadimak po kome su se nazvali i svi njegovi potomci. Iz ove porodice potiče Vaso Dragićević-Ždrakanović jedan od najinteresantnijih i omiljenijih prebilovačkih likova. Bio je atleta, svjetski putnik, pomalo pustolov i idealista.


Buluti su od Komnena
Predanje koje je zabilježio i objavio Đuro Ekmečić veli da je Bulut, tada Komnen, došao na Košćelu na ženinstvo koje je dobio od Bjelića. Bjelići su, vjerovatno, bili vlastelinska porodica. Po njima je dobilo naziv selo Bjelojevići. Da ovo predanje nije bez osnova govori i podatak da ogroman prostor u zaleđu Prebilovaca, upravo prema Bjelojevićima i Stocu, nosi ime Bjelovina. Tu su i toponimi Bjeljanuša, Bjelića gradina, Bjelinovac. Seosko predanje spominje i harambašu Buluta koji je Turcima zadavao velike nevolje i koji se hajdučijom obogatio, te je kupio imanje na Košćeli. Neki od Buluta su se davno odselili sa Košćele u Herceg Novi, gdje su do danas sačuvali prezime.

Kako se selo pribilo uz dva brda Grabak i Bijelu vlaku, jedno od predanje je to uzelo za osnovu nastanka varijante imena sela koje se, dugo, ne koristi- Pribilovci. Baveći se porijeklom imena trebinjskih naselja Savo Pujić je našao da se među srednjovjekovnim mjestima u ovom kraju spominje i Prebilo kod Trebijova kuda je ranije vodio glavni put na Ljubomir. Kako se ne zna da li je tu ikada bilo nekakvo naselje autor smatra da je ime izvedeno od imenice bilo koja označava oniži planinski vijenac i prefiksa pre - što upravo vjerno i doslovno odgovara reljefu lokaliteta. Slično ovome i Prebilovci se nalaze poslije ravnice gabeoskog polja, a ispred ili «pred» lancem niskih brda od kojih se nastavlja neprekodni krševiti lanac hercegovačkih gudura.

Tako vele neka od predanja koja uglavnom, s manje ili više odstupanja, prate i istorijski tok zbivanja. Svjedoče, uz materijalne dokaze na Suhića i Ekmečića gradini, nekropole stećaka, tragove važnih puteva koji su se ukrštali kod Prebilovaca i prolazili preko ovog područja, brojne gomile (gromile)- da je ovdje čovjek uvijek bitisao. Prvi popis Hercegovačkog sandžaka objavljen na savremenom srpskom ne spominje Prebilovce i još neka sela u ovom kraju a spominje recimo Gojanoviće kojih danas nema, makar i kao ime toponima. Ili Dragoviće kojih takođe nema kao takvih. U popisu Počiteljske nahije na prvom su mjestu Gojanovići, kao mezra- pusto selište koje pripada vlasimaNaselja pod ovim ili sličnim imenom danas nema nigdje u okolini. U Prebilovcima, sjevero -istočno od sela, iznad kanjona Bregave ima Do koji se zove Gojanov do. U pomenima starih Dragićevića nema Gojana. Da li je Gojan, rodonačelnik porodice koja je tu živjela prije Dragićevića ili uporedo sa njima i da li je naselju darovao ime- Gojanovići? Zagonetno je kako, do ovog vremena, kada je prebilovački kraj u pitanju, nije doseglo neko od predanja o Kućištu i Gojanovom dolu. Kućište se nalazi iznad Gojanovog dola sa vidljivim tragovima da je ovdje čovjek živjeo. Nisu li to zaboravljeni Gojanovići? 
Pored Gojanovića, u prebilovačkom ataru, moglo je biti još naselja u staro doba. Jedno je sigurno bilo u današnjem zaseoku Kuline, gdje još stoje zidine stare građevine- kule.

Selo sa linije fronta
Ratovi, a posebno svjetski, ostavili su dubokog traga u istoriji Prebilovaca i presudno su uticali na njihov razvoj kroz istoriju. U Prvom svjetskom ratu, selo koje je tada bilo u granicama Austro-ugarske monarhije, regrutovalo je vojnički kadar, po sili zakona, za vojsku «Ćesara od Beča». Međutim, slijedeći tok zbivanja na frontovima a držeći se, pri tom, nacionalne svijesti i pripadnosti rodu srpskom, Prebilovčani su, u odnosu na broj mobilisanih mještana, masovno prelazili u dobrovoljačke jedinice koje su se borile pod zastavom Srbije i na strani saveznika. Uz selo Krekovi kod Nevesinja Prebilovci su imali najviše dobrovoljaca iz Hercegovine.Slavom solunskog dobrovoljca ovjenčano je 19 Prebilovčana.
Veći broj dobrovoljaca, u oslobođenoj zemlji, kolonizovat će u Vojvodinu, uglavnom u Rusko Selo i to će biti prvo dobrovoljno pokretanje Prebilovčana sa radnog ognjišta.



Počitelj

Događaje u drugoj polovini HV vijeka u dolini Neretve i cijeloj Hercegovini, pratilo je veliko stradanje i bježanje naroda. Poslije zauzimanja Bosne, pogubljenja kralja i glavne vlastele u 1463. godini, Turci su 1465. zauzeli i najveći dio Hercegove zemlje. Te godine Mađari preuzimaju Počitelj i područje uzvodno do njega. Odmah zatim, čuveni mađarski kralj Matija Korvin poklanja svom glavnom čovjeku, fratru Aleksandru, Loznicu, Gnjilišta i Nereza. Naredne godine, 22. maja, umire stari Herceg, a ostaci njegove države beznadežno padaju pod Turke. Do 1469. godine, najkasnije, u turskim rukama su Blagaj, dubravski plato i Stolac. Počitelj pada u septembru 1471. Mađari su bili na donjoj Neretvi sve do 1490., kada su Turci konačno zauzeli dolinu Neretve. Prema tome Prebilovci su mogli pasti pod Turke kada i Počitelj 1471. godine. U prethodnim godinama, posebno dok su Mađari bili u Počitelju, a Turci u Stocu područje Prebilovaca je moralo biti pusto, kao ratna zona. Defter navodi da su sva sela u okolini bila pusta, neka u posjedu stočara- vlaha, a neka potpuno pusta. Turci ova pusta sela zovu mezre (selište, zemljište koje ima tačno utvrđen atar i ostatke naselja) i ona su uglavnom obnavljana.

U Drugom svjetskom ratu, na njegovom početku, Prebilovci su doživjeli jedan od najvećih zločina zabilježenih u istoriji tog rata.
I po dubini i širini zločina u Prebilovcima, kada su ustaške horde tzv. NDH napale Prebilovce i na razne načine pohvatale, mučile i ubijale nedužni narod, upoređuje se jedino češko selo Ladice. Ladice, koje su bile manje selo od Prebilovaca, sravnjene su sa zemljom a u Prebilovcima je od oko 1000 čeljadi samo njih 172 izmaklo smrti, posebno jami Golubinka kod Šurmanaca u koju je 6. avgusta 1941. bačeno više od 500 još živih žena, djece, djevojaka i starica. Uz to u selu i u njegovom ataru bilo je još 48 stratišta na kojima su ljudi mučeni i ubijani. Stradanje se pogubno odrazilo na svaku familiju u Prebilovcima, posebno potpunim zatiranjem 52 porodice, kao i na one familije, mada relativno brojne, iz koji je preživio samo po jedan član (Banđur, Keso, Ćuk). To će se odraziti i na istorijsko trajanje tih prezimena u Prebilovcima koje su tada vlasti tzv NDH naselile i promjenuli im ime u Novo Selo. Japanski list "Asahi Shimbun" koji izlazi u milionskom tiražu, 1999. godine realizovao je projekat "Poruke 20. vijeka", u kojem su predstavljena četiri sela u svijetu među kojima su bili i Prebilovci, upravo zbog stradanja jer je prema ovom listu ”tragedija Srba u NDH 1941. jedno je od obilježja globalne istorije XX vijeka”.

U građanskom ratu 1992. godine stanovništvo Prebilovaca je protjerano od strane združenih hrvatsko- muslimanskih snaga i Hrvatske vojske a selo zapaljeno, mjesna crkva u čijoj kripti su bile sahranjene žrtve iz Drugog svjetskog rata je minirana.

Petnaest godina poslije rata u selu je obnovljeno dvadeset kuća i mjesni Dom kulture.

Starjenici u Prebilovcima

Ako ostavimo po strani pretpostvake o bivstvovanju nekih Pribilovića, u Prebilovcima kao najstarija porodica pominju se Dragićevići.

Dragićevići…

Dragić je dosta često onovremeno muško ime. Dragićevići se pominju u istorijskim izvorima u XIV vijeku. Pominju se u Dečanskoj hrisovulji 1335. godine. U periodu od 1419. do 1454. godine pominje se kao svjedok na poveljama knez Đurađ Dragićević. Turska osvajanja u Hercegovini 1481. godine zatekla su Dragićeviće u Prebilovcima.

Poslije oslobođenja Herceg Novog od Turaka 1687. godine, jedna grana Dragićevića se seli 1692. godine u Boku i okolinu Herceg Novog, gdje ih ima i danas. Milenko Filipović u knjizi Visočka nahija, izdanje Srpske kraljevske akademije iz 1928. godine piše o Dragićevićima iz Hercegovine koji se zovu i Leke. Doselili su se početkom 1900. godine u Podgoru a odatle su odselili u Misoču i još kasnije u Podlugove i Sarajevo. Slave Nikoljdan kao i Dragićevići u Prebilovcima. Dragićevići iz Podlugova i Boke nose svijest o porijeklu iz Prebilovaca.

Pola vijeka ranije još jedna grana Dragićevića iz Prebilovaca koja je primila prezime Ekmečić pokrenula se iz ovog sela. Seli se u Srbiju, u Gornji Milanovc, gdje se vraća izvornom prezimenu Dragićević. Rodonačelnik ove grane Dragićevića je Ilija Đure Ekmečić-Dragićević. Njegovi potomci postali su poznata familija Srbije. Poslije Prvog svjetskog rata jedan broj Dragićevića, solunskih dobrovoljaca, seli se u Rusko Selo gdje i danas žive. U to vrijeme dogodit će se još jedna selidba Dragićevića iz Prebilovaca u Bokokotorski zaljev.

Uz Dragićeviće prebilovački starjenci su Buluti.

 i Buluti

Bulut je staro srpsko prezime, posebno rasprostranjeno u Hercegovini i Crnoj Gori. Riječ bulut dolazi iz turskog jezika i znači oblak. U Turskoj, Iraku, Jermeniji i Siriji te jednom broju zapadno-evropskih zemalja prezime Bulut je dosta rasprostranjeno i potiče iz Asirije. Kao i hercegovački ovi Buluti pripadaju pravoslavnoj vjeri. U Arhivu grada Dubrovnika čuva se dokumenat koji je nastao oko 1700. godine u kojem se spominju Buluti iz Hercegovine. U Arhivu Herceg Novog čuva se popis stanovništva države Novske u kojem se može pratiti prisustvo familje Bulut u ovoj državi u vremenskom rasponu od pola vijeka. Arhivski materijal iz Duborvnika i Herceg Novog i druga literatura koja nam je bila dostupna daju za pravo tvrdnji da se Buluti navode kao pleme u Hercegovini još 1692. godine. Jefto Dedijer u čuvenom djelu antropogeografskih studija "Hercegovina" spominje "pravoslavne Bulute iz Gabele od kojih su muslimani Brajovići u Kljunima kod Nevesinja". U blizini Gabele, nekadašnje Drijeve, nalazi se toponim Bulutovac koji se povezuje sa ovom porodicom. Prota Savo Nakićenović (1882-1926), istoričar i etnograf, tvrdio je da Buluti vode porijeklo iz Korjenića i da ih tamo ima već 1692. godine i da slave Nikoljdan. Bulutima iz Prebilovaca je krsna slava Sveti Nikola (Nikoljdan). Prema tome, čini nam se, da se sa dosta sigurnosti, može uzeti mjesto Korjenići kod Trebinja kao postojbina svih Buluta (pa i Bulata) koji danas slave Nikoljdan. Međutim, za pouzdanim izvorom podataka koji bi otkrio kada su se Buluti nastanili u Prebilovcima, mada se zna da im je prvo stanište bilo na Košćeli, još uvijek treba tragati.

Kratak pregled istorije i drugih porodica 
Mlađi doseljenici u Prebilovce su porodice: Banđur, Đurasović, Medan, Mirković, Nadaždin Krunić, Ćuk, Jahura i Šušić. U starija vremena živjele su ovdje, sasvim je izvjesno, i druge porodice koje su izumrle ili su se odselile. Narodno sjećanje na neke od njih kao na Lojpure i Perišiće nije sačuvano. Ali, ponekad što ljudi zaborave „kamen progovori“, preko nadgrobnih spomenika. Tek 2008. godine „otkriveni“ su spomenici porodice Perišić na prebilovačkom groblju. Jokići odavno ne žive u Prebilovcima ali postoji biljezi u kamenu o njihovom prisustvu ovdje. 

Banđur, Banđuri su se doselili u Prebilovce na prelazu iz XVIII u XIX vijek iz Uboska kod Ljubinja. Prvobitno su imali stanište u centralnom dijelu Prebilovaca, na obodu Bulutove mahale. U drugoj polovini XIX vijeka Mila Banđur, udova Riste, ćerka Jove Ekmečića, vratila se kod svojih u Grlić i sa sobom povela dijete Đuru Banđura, rodonačelnika grlićkih Banđura. Đuro je tu dobio dio imanja Jove Ekmečića, sina Ristana Dragićevića- Ekmečije. Veći dio Banđura je sagradio kuće na ulazu u selo, kod svoje ograde, poslije čega je tu nastao toponim Banđureve kuće. Dio grlićkih Banđura je prije Drugog svjetskog rata prešao u Dubrovnik, a dio iz sela u Beograd, u isto vrijeme. U drugom svjetskom ratu stradale su potpuno Banđuri iz Grlića, a iz tri porodice u centralnom dijelu preživio je samo Tripko, koji je poslije 1941. zasnovao drugu porodicu.
Slave Nikoljdan.


Petar Đurasović, đed rodonačelnika Đurasovića u Prebilovcima, Mihe i Jovana

Đurasović, U prvoj polovini XIX vijeka, iz Dračeva, u Popovom polju Đurasovići su doselili u Ćetoljub (Donje Hrasno). U istom vijeku, ali na njegovom kraju, mjenjaju stanje- sele se u obližnji Kolojanj takođe u Donjem Hrasnu. Na početku Drugog svjetskog rata sele se Đurasovići u Prebilovce. Koviljka Kova Đurasović jedna od pet kćeriju Đoke Dragićevića, nakon što joj je ubijen muž Jovo, a u Prebilovcima cijela familija, vraća se na roditeljsko imanje. Sa sobom je dovela sina Mihu (1938.) a ubrzo je u Prebilovcima 1942. godine rodila drugog sina, koji je kao posmrče ponio očevo ime Jovan. Đurasovića kuće nalaze se na samom kraju sela, na Ćukovoj ljuti, sa lijeve strane puta koji vodi prema Bregavi i zaseoku Grlić. 
Slave Jovandan

Jahura, Postojbina Jahura iz Prebilovaca je selo Obzir, (Ljubinje). Tu su se nastanili u XVI vijeku iz Riđana (Crna Gora, Nikšić). Odatle su se, naročito u XX vijeku, raselili na razne strane; u okolinu Loznice u Srbiji (gdje se prezivaju Jahurići), Beograd i Banat, Trebinje, Sarajevo, Mostar. Prezime Jahura, pored Bosne i Hercegovine i Srbije rasprostranjeno je i u drugim državama i među drugim narodima. U Mostaru, Sarajevu i Konjicu ima Jahura muslimanske vjere. Rod su, međutim, sa pravoslavnim Jahurama i potiču sa Obzira. Prema porodičnom predanju, u prvoj polovini XIX vijeka, ili nešto ranije, desilo se da je, u igri ili svađi, dječak Jahura pogodio kamenom u slijepočnicu i usmrtio dječaka iz muslimanske porodice Logo, takođe sa Obzira. Nehatni «ubica» odveden je u Stolac gdje mu je, na insistiranje hodže, oprošten život- ali je morao da promjeni vjeru. Od njega su Jahure muslimani na našim prostorima. 
Pred jesen 1954., doselila je osmočlana porodica Jahura u Prebilovce. Rodonačelnici Jahura u Prebilovcima su braća Đorđo (1897.-1986.) i Marko (1912.-1988.)
Krsna slava Jahura je Nikoljdan.

Jokić, Jokići su došli u Prebilovce sredinom XIX vijeka. Kuće su im bile s gornju stranu seoske ulice koja od seoskog rezervoara sa čatrnjom vodi kroz naselje ka uvali između Grapka i Bijele vlake i Medanovim kućama. Iz Prebilovaca su odselili između dva svjetska rata. Jedna grana, sa Dragićevićima, se uputila u Podlugove kod Sarajeva a druga grana je otišla u Ameriku. 
U centralnom dijelu seoskog grblja, uspomenu ja Jokiće u Prebilovcima čuva lijep spomenik od klesanog kamena. Sinovi i braća, Dušan, Risto i Marko podigli su spomenik Peri, Jovi, Marku i Novici Jokiću. S vremena na vrijeme u posjetu Prebilovcima i svojim upokojenim Jokićima stignu potomci iz Amerike. 
Dedijerovi zapisi upućuju da Jokići potiču sa Poplata.
Jokići porijeklom iz Prebilovaca slave Đurđevdan.

Krunić, Krunići su porijeklom od Popara iz Fatnice (Bileća) odakle su došli na Vlahoviće, u ljubinjskoj opštini. Sa Vlahovića jedna grana Krunića prelazi na Hotanj, selo koje se nalazi na desnoj obali rijeke Bregave. Krunići su se nastanili u Prebilovcima sredinom XIX vijeka. Mada danas na Hotnju nema Krunića a ni pravoslavnog življa, trag o njihovom bitisanju u tom selu čuva staro groblje. Prema jednom popisu s kraja XVIII vijeka Krunići su na Hotnju bili najbrojnije bratstvo. S Hotnja je, prema Jefti Dedijeru Kruniće ”podigao aga u Klepca na čitluk”. U Prebilovce, ili bolje rečeno zaseok Grlić, stigli su preudajom udovice Krunuše sa Hotnja za udovca Jovu sina Ristana Dragićevića - Ekmečije, rodonačelnika Ekmečića. Jovo je posjedovao trećinu Ekmečića zemlje i od nje je trećinu poklonio pastorku Peri Kruniću. U vrijeme, kazuje predanje, kada su se rađala unučad Jovine braće, on je sa Krunušom dobio sina Iliju. Dječak Pero koji je sa majkom došao u Prebilovce rodonačelnik je Krunića u ovom selu. Pero je bio oženjen od Babića, iz Lokava. Imao je dvoje djece- kćerku Ristu i sina Mihajla. Dio prebilovačkih Krunića, potomaka Mihajla, poslije Drugog svjetskog rata, prešao je u Klepca. 
Krsna slava Krunića je Nikoljdan.

Medan, Medani su jedna od najstarijih srpskih porodica u Hercegovini. Potiču od Kapora, iz Mirilovića kod Bileće, a ovi su opet davno došli sa Kosova. Medana ima ili ih je bilo i u Ubosku i obližnjem Poljicu, Dabrici, Ortiješu, Lokvama, Donjoj Trusini, Gabeli i Prebilovcima. Oko 1600. godine pokrenuli iz Mirilovića (Bileća) gdje su nosili prezime Kapor i stigli u Gornje Hrasno- Rujev do. U Prebilovce su došli na čitluk iz Gornjeg Hrasna u XVIII vijeku. Kuće su im bile na jugoistočnom kraju sela, na spoju podnožja Jazbine i Grapka i na visoravni Kravarica. Od 40 članova familije Medan Drugi svjetski rat preživjelo je njih četvero. Kuće na Kravarici su opustjele poslije rata, a 1992. bila je samo jedna porodica Medana u selu. Njihova kuća je spaljena u junu 1992. dok je tokom 2008. izgrađena nova kuća za ovu porodicu i nalazi se na ulazu u selo. 
Slave Jovanjdan

Mirković,Mirkovići su doselili na razmeđi XVIII i XIX vijeka iz Stoca. Po savjetu bega Rizvanbegovića, za kojeg je radio jedan od Mirkovića, oženio se mirazačom iz Prebilovaca, od Dragićevića, i tako stekao trećinu njihovog imanja. Na novom stanju bavili su se, uz obrađivanje zemlje, ribarstvom. Vremenom postalo im je to glavno zanimanje. Poslovi sa ribom dobro su napredovali tako da su Mirkovići izrasli u jednu od ekonomskih moćnijih familija u ovom kraju. Međutim, krajem XIX vijeka nastupila je kriza i Mirkovići su bili prisiljeni da rasprodaju nekretnine i dobar dio zemlje. Jedan dio Mirkovića se seli u Stolac a jedna familija ostaje u Prebilovcima, odakle se, jedan njen dio, poslije Drugog svjetskog rata seli u Čapljinu. Familija Mirković porijeklom iz Prebilovaca, po ženskoj liniji, dala je poznatog akademskog slikara Biljanu Žakula-Mirković.
Krsna slava Mirkovića iz Prebilovaca su Sveti vrači Kuzman i Damjen koja se slavi, po novom kalendaru 14. novembra. To je Vračevdan, mada se u Prebilovcima kaže i Mračindan.

Nadaždin je stara srpska porodica na području Donje Hercegovine, koja je sačuvala porodično ime, narodnost i vjeru. Potiču iz Boljuni, danas pustog zaseoka Bjelojevića, gdje su jedna od dvije starosjedilačke porodice. Jevto Dedijer navodi da od Nadaždina potiču Radoši u obližnjem Kruševu. Boljuni su nadaleko poznati po nekropoli nadgrobnih spomenika- stećaka, iz srednjeg vijeka. Pripadaju opštini Stolac, a nalaze se u oblasti Hrasno, 13- 14 km  vazdušnom linijom, od Prebilovaca prema jugistoku. Rodonačelnik Nadaždina iz Prebilovaca koji se iz postojbine pokrenuo ka ovom selu bijaše Marko. Bilo je to prije puna dva vijeka. Nastanio se u dijelu sela koji se zove Ćukovina. Daleki preci Nadaždina blago svoje i po lijepom ali i daždevitom (kišovitom) vremenu držaše na otvorenom. Na ovu staru riječ s valjanim razlogom podsjećamo jer će kumovati prezimenu Nadaždin (na dažd). Preko dva vijeka to prezime je živo u Prebilovcima. 
Slave Jovanjdan.

Ćuk, ova porodica vodi porijeklo iz Uboska, kod Ljubinja. U Prebilovce je došla krajem XVIII vijeka iz susjednih Gnjilišta, gdje su bili na čitluku spahija Kovačevića. Poslije Prvog svjetskog rata, u Rusko selo kod Kikinde, preselila se jedna njihova porodica iz Prebilovaca. Njihove kuće u Prebilovcima su bile u centru sela, blizu tadašnje škole. Jedna od dvije porodice Ćuk iz Prebilovaca je istrebljena, u ustaškom pokolju 1941., a iz druge je preživio samo jedan član- Ilija, koji se poslije rata preselio u Tasovčiće. Kuće su poslije rata kupili Tripkovići i Dragićevići. 
Krsna slava im je Mala Gospojina.

Reljići su živjeli u Prebilovcima petnestak godina. Starosjedioci su u ovom dijelu Hercegovine. Po Dedijeru u Svitavu su se doselili na razmeđu XVIII i XIX vijeka iz Zaušja. Reljići su vijekovima ostajali na jednoj kući i jednoj muškoj glavi, bez obzira koliko ih se rađalo. Tako je i danas. Jovan (Vukana) Reljić, sa suprugom Marom (kćerkom Mihe Ekmečića) doselio se 1942., iz Svitave u prebilovački zaseok Grlić. Sa njima su bili sinovi Vukašin i Rade i kćeri Inkonija, Bora i Danica. Treći njihov sin Novica je rođen u Grliću 1945. Stanovali su u kući porodice Banđur, čije su ognjište ugasile ustaše 1941. Jovan je umro poslije rata u Grliću, kao i Vukašin koji je umro 1954., u dvadesetoj godini života. U drugoj polovini pedestih godina porodica se seli u Loznicu, zaseok Klepaca. Odatle sedamdesetih godina pokreću se ka Tasovčićima, gdje su napravili novu kuću. Novica, supruga mu Đurđa i stariji im sin Vukašin-Vule ubijeni su 7. juna 1992. od strane hrvatskih snaga, koje su im uništile i kuću u Tasovčićima. 
Mlađi Novičin sin Jovan obnovio je porodičnu kuću u Tasovčićima. 
Reljići slave Đurđevdan.

 
Rajko Šušić (1907-1972.), rodonačelnik Šušića u Prebilovcima

Šušići, Prebilovački Šušići porijeklom su iz Crne Gore. Ne zna se tačno kada su došli na stanje u Hercegovinu- u selo Pustipusi (prostor u jugozapadnom dijelu opštine Ljubinje između sela Bančići i Obzir). Na ovom surovom, prostranom, krševitom i bezvodnom kraju ime zaseoka Šušića gradina te staro groblje koji upućuju na zaključak da je više generacija Šušića živjelo ovdje. Šušići su se pokrenili iz ovog sela poslije Drugog svjetskog rata ka Prebilovcima, gdje su se doselile dvije familije- obe u zasok Kuline. Prvo je u Prebilovce doselio Rajko (Jefte) Šušić (1907 - 1972) sa suprugom Ljubicom (1913 -1997), sinom Neđom i kćerkom Savom. Bilo je to neposredno poslije završetka rata u kojem je Ljubica izgubila dva brata i bila jedini preživjeli član familije Jove Buluta. Sa suprugom Rajkom vratila se u kuće gdje je rođena da ih obnovi i održava imanje familije iz koje se udala na Pustipuhe. Ovdje su Rajko i Ljubica stekli još četvoro djece, kćerku Slobodanku, sina Danila i dvije kćerke bliznakinje Kosu i Danicu koje su neposredno posle rođenja umrle. Đoko (Pere) Šušić, sa porodicom, doselio se krajem pedestih godina prošlog vijeka. Prvo su stanovali u Kulinama u kućama Manojla Buluta, a zatim su sagradili kuće i pomoćne prostorije na kupljenom imanju, kod jezera Škrka. Đokin sin Rade sa svojim sinovima tu je sagradio novu i modernu kuću, osamdesetih godina prošlog vijeka. Do njega, još bliže Škrci, nove kuće su sagradili Radina braća Pero i Ljubo, kojima su ove kuće služile za odmor. 
U junu 1992., nove Šušića kuće su minirane, a stare spaljene. Rade je obnovio svoju kuću 2002. u manjim gabaritima. 
Slave Đurđevdan.

Gdje danas žive Prebilovčani?
Najveća seoba stanovnika Prebilovaca u novijoj istoriji dogodila se krajem minulog vijeka i bila je prisilna. Kompletno stanovništvo je protjerano a selo zapaljeno. Nakon okončanja građanskog rata u BiH u Prebilovce se vratio jedan broj stanovnika i obnovio kuće i život u selu.

Banđuri, Četiri porodice prebilovačkih Banđura danas žive u Beogradu i njegovoj okolini

Brnjašići, Brnjašići iz Prebilovaca žive u Klepcima, Čapljini, Trebinju te u Srbiji (Kraljevo) i Crnoj Gori (Podgorica). Ukupno 6 familija.

Buluti, porijeklom iz Prebilovaca danas živena na tri kontinenta u 22 naselja iz sedam država. Od Sidneja u Australiji, preko Floride u Americi do Fatnice kod Bileće u Hercegovini. Tri puta su brojniji Buluti u Beogradu nego u Prebilovcima. Poslije Beograda najveći broj Buluta iz Prebilovaca, dvostruko  više nego u rodnom selu, živi u Trebinju.

Dragićevići, porijeklom iz Prebilovaca, danas žive u Beogradu, Sarajevu, Čačku, Ruskom Selu, Nišu, Nikšiću, Podlugovima, Gornjem Milanovcu, Pločama, Podgorici, Herceg Novom (Zelenika), Novom Sadu, Engleskoj, Švedskoj, Bileći, Berkovićima, Grockoj, Tasovčićima...

Đurasovići, žive u Trebinju i Boru, tri familije

Ekmečići, pored dvije familije u Prebilovcima, danas Ekmečići žive u sedam država i u petnaest sela i gradova: Beograd, Pančevo, Novi Sad, Subotica, Rusko Selo, Bogovađa kod Lajkovca, Trebinje, Bileća, Sarajevo, Njujork, San Dijego, Vankuver, Keln, Ljubljana. Riječ je o 28 familija Ekmečić.

Ždrakanovići, žive u Šapcu, Beogradu i Bratuncu

Jahure, Prebilovačke Jahure danas žive u Beogradu, Trebinju i Ljubinju, tri familije

Krunići, živjeli su u zaseoku Grlić. Danas žive u Bileći, Beogradu i Obrenovcutri familije

Mirkovići, poslije Drugog svjetskog rata živjeli u Čapljini a odtle se u vrijeme građanskog rata u BiH 1992. godineodselili za Beograd, dvije familije

Medani, u Prebilovcima su imali svoj zaseok, Kravarica. Žive u Ruskom Selu, Novom Sadu i Smederevu, tri familije

Medići, iz Prebilovaca odselili su u Čapljinu a poslije građanskog rata u BiH 1992. godine sele u Bileću, jedna familija

Nadaždini, danas je jedna familija u Prebilovcima. Žive u Gacku, Podgorici, Trebinju, Beogradu i Herceg Novom, sedam familija

Suhići, Brdo ili Suhića kuće zaseok Prebilovaca, nalazi se sjevero-istočno od Prebilovaca. Suhići su do Drugog svjetskog rata bili relativno brojna familija. Poslije oslobođenja u Prebilovcima je ostala samo jedna familija dok su tri familije odselile, Jedna u Tasovčiće kod Čapljine i dvije u Beograd, gdje i danas žive.

Tripkovići, danas žive u Nišu, Beogradu, Miljevini kod Foče, Trebinju i Bileći. Ima ih u Australiji i Engleskoj

Ćuk, posle Drugog svetskog rata preselili su se u Tasovčiće. Danas žive u Čapljini i Beogradu više  familije

Ćirići, danas žive u Beogradu, Novom Sadu i Ruskom Selu.

Šarići, žive danas u Bileći, Trebinju, Beogradu, Kragujevcu, Novom Sadu.

Šušići, Danas prebilovački Šušići, pored Prebilovaca gdje živi jedna familija, žive u Šapcu- pet familija, Sarajevu, dvije familije, Trebinju, Ljubinju i Zrenjaninu po jedna familija te Kanadi i Švajcarskoj po jedna familija.

 

* Publikovano na www.prebilovci.net početkom juna 2007. godineSa novim podacima do kojix se, u međuvremenu, došlo, tekst je dopunjen u martu 2009. godine kada je i objavljen. 
Postanje… za Prebilovce – selo na Internetu pripremili: Mileko Jahura, Mladen Bulut, Aco Dragićević i Prof. Nikola Laketa.

joomla template gratuitjoomla free templates
2021  Prebilovci  globbers joomla template