Novica Vojinović
Partizanska tvrđava
Nešto više od stotine Prebilovčana koji su preživjeli ustaške pokolje u ljeto 1941 godine vratilo se krajem avgusta u svoje selo. Sami, bez porodica, jedino su pod oružjem mogli da se održe tu, na domaku ustaša i Talijana. Počeli su odmah kupovati i na druge načine pribavljati oružje. Već u septembru većinom su imali puške i po koju bombu.
Istovremeno s nabavkom oružja počelo se raditi na formiranju partizanske čete. U tu svrhu otišao je Maksim Bulut u Dalmaciju i stupio u vezu sa komunistima iz Metkovića (Antom Marovićem i Živkom Matićem) koji s njim došli u Prebilovce. Krajem septembra došao je i Stanko Burić koga je OK KPJ uputio u Prebilovce. Poslije nekoliko sastanaka dogovoreno je da se u selu formira partizanska četa.
Četa u koju su ušli svi borci formirana je 15.oktobra 1941. Ona je u početku pripadala Stolačkom, a poslije Sitničkom partizanskom bataljonu, ali je bila duboko u okupiranoj teritoriji, 30 kilometara daleko od najbliže partizanske jedinice. Pa iako pod vrlo teškim uslovima četa je održavala stalnu vezu sa najbližim jedinicama i Operativnom štabom za Hercegovinu.
Pored Prebilovčana, u četi se nalazio izvjestan broj boraca iz susjednih sela, koji su se poslije ustaških pokolja tu sklonili.
Odmah poslije formiranja čete ustaše su formirale žandarmerisku stanicu u Loznici i danonoćno održavale stražu prema Prebilovcima. Ovdje je stanje uvijek bilo napeto, a u novembru je došlo do manjeg okršaja između ustaških i partizanskih straža. U toku 1941 godine partizani su još u dva navrata pripucali i na talijanske patrole koje su se bile uputile prema Prebilovcima.
Za to vrijeme je u selu došlo do žive političke aktivnosti: djeljeni su leci, bilteni, slušane i štampane radio vijesti. Krajem 1941 formirana je i partijska organizacija od tri člana, a nešto kasnije i prvi narodnooslobodilački odbor.
Dvadeset devetog aprila 1942 su jedinice Južnohercegovačkog odreda izvršile prodor od Ljubinja do Prebilovaca. Dva dana kasnije ove jedinice su zajedno s Prebilovačkom četom izvršile napad u pravcu Čapljine i zauzele ustaška uporišta Gnjilišta, Klepca i Loznicu. „... U toku čitave akcije, što se moglo tačno utvrditi, poginula su 42 ustaša. Njihovi gubici su još veći, ali ih nemožemo utvrditi jer su sve ranjenike, a vjerovatno i dosta mrtvih, uspjeli da evakuišu na desnu obalu Neretve...“
Poslije ovih operacija prema Čapljini dio partizanskih snaga se prebacio na teren Hrasna, a Prebilovačkoj četi je dato u zadatak da štiti svoj teren.
Talijani su istog dana preduzeli mjere da odbace naše snage s ovog terena. Tako je „ 1 maja iz Čapljine u pravcu Prebilovaca krenula je neprijatljska kolona sa 4 tenka. Dočekala ih je Prebilovačka četa ojačana vodom Udarne čete Stolačkog bataljona. Borba je trajala 2 sata. Ubijeno je 20 Talijana, a veći broj ranjenih je odvučen u Čapljinu. Predveče istog dana Talijani su ponovo pokušali napad iz Čapljine, ali su i ovoga puta odbijeni ostavivši 7 mrtvih. Oni su 2 maja ponovo pokušali napad tenkovima ali su i ovog puta odbijeni uz gubitke od 10 mrtvih.“
U Čapljini su zatim nešto kasnije stigle nove talijanske snage koje su 16 maja preduzeli nov napad na Prebilovce. Evo što o toj borbi kaže jedan naš izvještaj : „...Talijani su počeli žestoko da bombarduju topovima i bacačima iz Čapljine naše položaje kod Prebilovaca. Poslije artiljeriske i minobacačke pripreme, oko 7 časova, krenula je prema našim položajima talijanska kolona od oko 500 vojnika, razvijeni u strelce, a za njima su išle još dve kolone od oko 700 ljudi i među njima 10 tenkova. Artiljeriska vatra kojom je neprijatelj zasipao naše položaje bila je strašna. Ipak naše snage sačuvale su prisebnost i napustile neprijatelja na oko 100 do 150 metara. Oko 9 sati otpočela je borba koja je trajala punih 10 sati. Borba je bila strašna. Na našoj strani u borbi je učestvovala Prebilovačka četa, vod Stolačkog udarnog bataljona i delovi 6 udarnog bataljona, ukupno oko 150 boraca. U toku najžešće borbe Danilo Soldatić i Manojlo Bulut sa nekoliko boraca zašli su na lijevo krilo neprijatelja, otvorili vatru i time ga prisilili na povlačenje. Talijani su se počeli povlačiti čitavim frontom, a naši su prešli u juriš i naterali ih na brisani prostor... Ova akcija po neprijatljskim gubicima i po junačkom držanju naših boraca spada među najvažnije akcije koje su se izvele na teritoriji Hercegovine. Značajna je utoliko više što se odigrala blizu Dalmacije. Mišljenja smo da bi joj trebalo dati najveću popularnost...“
Iako su Talijani bili poraženi i imali toliko gubitaka na Prebilovcima, oni nisu odustajali od svojih namjera. U to vrijeme oni zajedno s četnicima i ostalim slugama preduzimaju Treću ofanzivu. Uslijed talijansko-četničkog prodora na oslobođenu teritoriju oslabila je i mjestimično prekinuta veza između naših jedinica. Već je 25 maja ugrožena veza i između naših snaga u Prebilovcima i onih na Hrasnu. O novonastaloj situaciji naše snage u Prebilovcima nisu bile obaviještene, a upravo tih dana su morale voditi najveću borbu s Talijanima.
U opštem napadu na našu slobodnu teritoriju Talijani su, 27 maja poslije 24 sata neprekidne paljbe iz 4 baterije teških topova, ponovo pošli na Prebilovce. I u ovoj borbi, koja je trajala do same noći, na nešto više od stotinu naših boraca napadalo je više od 1.500 talijanskih vojnika. Za vrijeme ove borbe
iznad položaja su neprekidno kružila dva neprijateljska aviona i sipala bombe. Artiljerska vatra nije prestajala. U početku borbe naši su se mjestimično izmiješali s Talijanima. Iznenađeni jakim otporom naših boraca Talijani su se počeli povlačiti i bježati. U ovoj je borbi poginulo i ranjeno mnogo talijanskih vojnika i oficira a 18 ih je zarobljeno. Zaplijenjeno je 6 puškomitraljeza, 4 bacača, veliki broj pušaka i ostalog ratnog materijala. Dva naša druga su poginula, a 5 ih je ranjeno. Mnogo oružja ostalo je na položaju. Naši borci ga nisu mogli da pokupe jer su se morali hitno povlačiti. Naime, još u toku dana, za vrijeme borbe, stiglo je pismo od komadanta sektora sa Hrasna u kome se javlja da se naše snage povlače i da Talijani nadiru na liniji Hrasno-Stolac, te na taj način prijeti opkoljavanje naših snaga u Prebilovcima.
Borci su bili na položaju pa ih se nije moglo obavjestiti o tome, a i povlačenje u toku najžešće borbe bilo bi katastrofalno. Zbog toga je komanda čete odlučila da se povlačenje izvrši u toku noći. Sjutradan 28 maja popodne počelo je organizovano povlačenje čete prema Bančićima i Ljubinju. Zajedno s njom povlačilo se i oko 400 žena, djece i staraca iz nekoliko susjednih sela. Te noći prešli su cestu Stolac-Hrasno bez borbe, ali su na Bančićima saznali da su se sve naše snage povukle prema Gacku i da Talijani i četnici kontrolišu teren do Bileće.
Tada se iz čete izdvojila jedna grupa boraca koja je pošla usljenim maršom da uhvati vezu sa glavninom naših snaga. Ova grupa se probijala do planine Sitnice, ali su tamo dobili obavještenje od Novice i Milana Domazeta da je priključenje glavnini nemoguće zbog udaljenosti i da ne preostaje ništa drugo nego da se vrate na svoj teren. Tako je urađeno; Prebilovčani su se pod oružjem vratili u svoje selo.
Odmah potom četnici su u Prebilovcima počeli da organizuju svoj bataljon.
Partiska organizacija iz Prebilovaca sada se ponovo obraća za pomoć organizaciji u Metkoviću. Početkom jula 1942 u Pologoši se Maksim Bulut sastao sa trojicom komunista iz Metkovića. Raspravljalo se o tome šta raditi kad četnici vrše mobilizaciju. Zaključeno je da drugovi iz Prebilovaca ne idu u Biokovo, već da ostanu u selu i rade na razbijanju četništva. Dogovoreno je da su u tom cilju naši ljudi ubace i u rukovodstvo četničkog bataljona. Predvđeno je takođe da drugovi iz Metkovića redovnu šalju obavještenja i propagandni materijal.
Poslije ovog sastanka veza Prebilovaci – Dalmacija bila je stalna. Ovim putem je sve do povratka partizana održavana veza između ilegalnih organizacija Narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji, odnosno u Bosni. Veza je išla ovim pravcem: Prebilovci-Loznica-Hutovo Blato-rijeka Krupa-preko željezničke pruge Gabela-Sjekose-Pologoš-Bijeli Vir i dalje.
Otkrivši ovaj prolaz Talijani su ga dobro čuvali, te je dolazilo i do okršaja između naših drugova koji su radili na toj vezi i neprijateljskih zasjeda. Upavši u takvu zasjedu Risto Puhalo-Baja i Mladen Bulut su se jednom prilikom spasli plivajući pod oružjem preko Krupe u Dalmaciju.
Ali i pored svih poteškoća ova veza nikad nije prekinuta.
Komunisti i veći broj boraca Prebilovačke čete preduzeli su u toku 1942/43 godine niz mjera protiv učvršćenja četnika u svom selu i uspjeli da održe inicijativu u svojim rukama.
Najbolji dio oružja (bacači i mitraljezi) koje je ranije zaplijenjeno od Talijana, došlo je u ruke članova KPJ ili ljudi bliskih Partiji. Zahvaljujući čvrstoj povezanosti boraca, četnici su ovdje bili u manjini te se njihov bataljon nikad nije uspio učvrstiti. To su znale i četničke starješine te su zbog toga preduzele energnične protivmjere. U nemogućnosti da u Prebilovcima nađu sigurnog čovjeka oni su ujesen 1942 godine s većom grupom četnika doveli jednog bišeg jugoslovenskog oficira i postavili ga za komadanta četničkog bataljona u Prebilovcima. Uz to su još od Prebilovčana zahtjevali da dadu 60 boraca za borbu protiv partizana u zapadnoj Bosni. Ovom zahtjevu je pružen žestok otpor. Četnicima nije uspjelo da iz Prebilovaca mobilišu nijednog borca. Novi četnički komadant je odmah u početku osjetio da mu u Prebilovcima nije sigurno pa je svoj „štab“ premjestio u Tasovčiće, nedaleko od talijanske posade.
Kada su četnici u zimu 1942/43 godine vršili zločine nad pristalicama Narodnooslobodilačkog pokreta po Hercegovini, Prebilovci su bili sigurno sklonište partiskih radnika i ilegalaca. Tada su ovdje navraćali i boravili izvjesno vrijeme Gojko Mihić, Dušan Grk, Dušan Brstina, Džemal Šarac, Mladen Knežević-Traktor, Novica i Milan Domazet, kao iz Crne Gore Vojo i Čile Kovačević, Vojo Nikolić i drugi.
Kad je obavještena o boravku ilegalaca na području Prebilovaca, komanda četničkog korpusa iz Nevesinja šalje početkom novembra 1942 „leteći bataljon“ u Prebilovce sa zadatkom da izvrši pretres terena i likvidira sve grupe iligalaca. Čim su četnici (oko 100) počeli da hapse ljude, grupa boraca bivše partizanske čete im se suprostavila i pod prijetnjom otvaranja vatre prisilila ih da napuste selo. Nešto kasnije četnici su odveli jednu grupu Prebilovčana u Nevesinje. Kada su pokušali da ih tamo razoružaju i pretvore u taoce, oni su pružili otpor i za nekoliko dana svi su vratili u Prebilovce.
U februaru 1943 četnici su u Hercegovini vršili široku mobilizaciju i odvodili ljude u zapadnu Bosnu protiv partizana. Prebilovčani su pružili žestok otpor i toj mobilizaciji i nisu dali nijednog čovjeka u četničke redove. Štaviše dali su utočište svim borcima koji su iz susjednih sela i sjeverne Hercegovine bježali ispred četničke mobilizacije. Zbog toga je sam Draža Mihailović naredio da se Prebilovčani likvidiraju. Evo šta između ostalog, stoji u to m dokumentu „... Obavešten sam da se bataljon Prebilovci odmetnuo i predao komunistima, Kao zastupniku komadanta Trebinjskog korpusa naređujem da izvršiš mobilizaciju svih sigurnih snaga na području korpusa i zatvoriš sve pravce Hum-Žitomislići. Sa ljudstvom iz vaše brigade sprečite po svaku cenu makakav ispad odmetnika. Prema odmetnicima biti nemilosrdan i prema njima ima da bude najmanja kazna smrt...“
Za izvršenje ovog naređenja najprije je poduzeo mjere komadant Prebilovačkog četničkog bataljona. On je u Tasovčićima uhapsio 7 ljudi, a zatim je odmah otišao u Prebilovce da i tamo vrši hapšenje. Izgledalo je da je došao kraj otpora i da će Prebilovčani stvarno biti likvidirani. Oni su se iskupili u Bulutovoj Mahali i riješili da se u slučaju bilo kakvog terora ili hapšenja od strane četnika otvori borba. Simo Todorov Bulut bio je poslat da izviđa šta će se desiti onima koji se prijavljuju četnicima. Kada je vidio da su dvojicu uhapsili on je odmah otvorio vatru iz mitraljeza. Četnici su se razbježali. Njihov komadant je te noći pobjegao u talijanski garnizon u Čapljini.
Sjutradan je u selo stigao „leteći bataljon“ iz Trebinja ali je našao mali broj ljudi koji su ga obavjestili o jučerašnjim događajima. Veći dio Prebilovčana je još u toku noći zauzeo najpovoljniji položaj u selu. Četničkom komadantu su poslali ultimatum da smjesta napusti selo ili će morati da prihvati borbu. Ovaj nije smio da zanoći u selu nego je istog dana otišao natrag prema Poplatu. Čak je pri polasku iz straha nudio novac za ono što su njegovi četnici pojeli u Prebilovcima.
Dražino naređenje nije izvršeno. Prebilovčani su se ponovo vratili kući.
Ka da je glavnina naših snaga u toku Četvrte ofanzive prešla u Hercegovinu, pojednine grupe boraca iz dalmatinskih jedinica – iscrpene dugotrajnim borbama i marševima – pokušavale su da se vrate u Dalmaciju. Za cijelo vrijeme njihovog prolaska ovim terenom grupa od tridesetak Prebilovčana prihvatila je i prebacivala Dalmatince, noću, između neprijateljskih straža, preko Krupe i Neretve u Dalmaciju. Oni Dalmatinci koji nisu naišli na ovu grupu Prebilovčana, prolazeći ovuda i uopšte preko teritorije Čapljinskog sreza, pali su u ruke četnika, ustaša i drugih izdajnika koji su ih predavali Talijanima ili ubijali.
U to isto vrijeme, dok su trajale borbe naših snaga oko Stoca, u Prebilovcima je formiran odred sa oko 40 boraca čiji je komadant bio Maksim Bulut. Odred je pošao da se priključi glavnini naših snaga, ali je na tom putu obavješten da su naše snage naglo otišle prema sjevernoj Hercegovini i da ne postoji realna mogućnost da ih stignu. Vrativši se nazad odred je od 15 maja 1943 živio kao partizanska jedinica na ovom području. Za vrijeme Bitke na Sutjesci odred je napadao i rušio Željezničku prugu Mostar – Dubrovnik kod Hrasna i Hutova, kontrolisao teren Stolac – Hrasno – Prebilovci i uspješno radio na oživljavanju Narodnooslobodilačkog pokreta na ovom području.
Dolaskom Desete hercegovačke brigade poslije Bitke na Sutjesci ovaj odred je obezbjedio smještaj i ishranu njene bolnice. Odmah zatim je stupio u Desetu brigadu kao 2 četa 5 batljona. U drugoj polovini 1943 i početkom 1944 godine iz Prebilovaca je otišlo još oko 40 boraca u druge jedinice, a najviše u odred „Marko Mihić“
1 Poslat od Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru na rad u Hercegovinu.
2 Zbornik, IV , knj. 5, dok. br. 2
3 Isto, dok. br. 5
4 Isto, dok. br. 33
5 VII, četnička dokumenta BiH- V- 8861, naredba od 19 februara 1943
________________________
”Hercegovina u NOB”, Vojnoizdavački zavod JNA „Vojno delo“ Beograd 1961
„Partizanska tvrđava“ u ćirilčnom izdanju od 502 zaključno sa 507 stranom, autor je istoričar Novica Vojinović
