.

BESJEDA OGNJENA ŽDRAKANOVIĆA

(Održana 1935. godine na Saboru Sokola župe Mostar)

Ognjen Ždrakanović (1901-1941.)

Sokoli nas naučiše da ne kukako, poručujući nam pisanom i živom rječi da kukakica kuka a slavuj pjeva. Zato ja, iako ću se tužiti na nepravdu koja se čini selu i seljaku, neću kukati, već istinu reći. Stoga sam i došao na sabor. Neću govoriti o nevolji svojoj ili svoga sela, već o opštoj. Ona mori hercegovačkog i dalmatinskog seljaka, na sramotu kulturnog vijeka. Neću govoriti ni o jeftinoj stoci, vinu, luku i svakom težačkom proizvodu, već o nečem manjem, ali nepravednijem. Neću govoriti ni o skupoći svega onoga, što moramo da u gradu kupujemo. Govoriću o najobičnijoj stvari, a najneobičnijoj i najvećoj nepravdi. I zbog toga, moram reći: ako ovu nepravdu, nevolju i nacionalni zločin ne može sokolstvo da riješi, nek se ono raziđe kućama, bolje će biti. Te male stvari, a najveće nepravde, koje seljak trpi jesu pitanje zdrave pitke vode. Pitanje bezvodice za plemenita i napredna čovjeka, ne bi smjelo ni postojati. Jer, bezvodica naših sela opšta je bruka i sramota. Uzme li se u obzir da na vodu, vazduh i sunce ima pravo svaki živi stvor osim roba u tamnici, onda je jasno da smo mi koji smo slobodni živimo u tamnici, ali tamnici grđoj od onih koji su utamničeni. Ko je putovao kroz ove krajeve ljetos, za vrijeme velike suše, mogao je vidjeti muke neviđene. Stotine i hiljade naših čobana moralo je goniti svoju stoku svaki dan od dva do pet sati hoda, radi vode. I ono vode što je bilo, to je ličilo više mulju i leglu zaraze već ljudskom piću. Na više mjesta gdje je čatrnja sagrađena uz cestu, poslije prve kiše i opranih cesta, bila je voda bijela kao mlijeko. Nju ni stoka nije htjela piti, a pili su je ljudi, djeca i žene.

Držim, što vam tu vodu ne bi sad pokazao, ne bi ovoj tvrdnji vjerovali. Ne bi vjerovali ni zbog toga, jer ste možda čuli da ima i konja koji bi prije crkli već prljave se vode napili. Eto, vidite konji ne htješe piti vodu takvu kakvu je pijahu braća naša. Osim toga, nama se stalno govori o čistoći, o pranju rublja, staja i sobnih podova, a oni koji to govore, znaju li da mi ni vode za piće nemamo. Kolika je nesreća zbog pomanjkanja vode, za zdravlje naše čeljadi i naše stoke, to ne bi mogli znati ni liječnici, dok ne bi vode naše oprobali. Zbog toga je i tifus u našim selima i izrođavanje stoke obična stvar. Kad se usporedi naša oskudica u običnoj vodi sa obiljem vina i piva kod osrednjih ljudi u gradu, onda se jasno vidi strahovita nepravda, duhovna grubost i okamenjenost srca onih .koji mogu, a neće da nam pomognu. Mi seljaci tvrdo smo uvjereni, kad bi samo mjesec dana varošani bili osuđeni na naš mukotrpni život, da bi zemlju i državu proklinjali i krvlju poprskali. Mi trpimo, i eto vidite, došlp smo na ovaj sabor da vas sve zamolimo, da nam pomognete. Nećemo da vam napominjemo tifus, koji je u ovoj godini harao po Nevesinju, Podveležju i konjičkom srezu. Jer, ko ima dva prsta obraza, zastidio bi se i pred Bogom i pred narodom od naše bijede i nevolje. Razmislite o ovome.

Osjetite nepravdu i sjetite se one: „Pravda drži zemlju i gradove!"

Ako se ne bojite nas, bojte se sebe i ovog teškog grijeha.

Izvor: STOPAMA NAŠIH DJEDOVA, prvi Sabor sokolskih četa župe Mostar, održan povodom desetogodišnjice djelovanja i rada ove organizacije na selu. 14. i 15. decembra 1935. godine. Besjeda Ognjena Ždrakanovića nalazi se na strani 25. Objavljena je pod naslovom Nepravda prema selu.

Inače, u dokumentima organizacije Sokola, Pobratimstva i Prosvjete često se susreće ime Ognjena Ždrakanovića kao starješine (kneza) sela, predsjednika ili sekretara neke od tih ogranizacija, čak i kao bibliotekara u seoskoj biblioteci koja broji i do 500 naslova. Tridesetih godina minulog vijeka ”Sokolski glasnik” sa jednog skupa Sokola, bilježi ove Ognjenove misli o životnom iskustvu starih Prebilovčana: ”Naši su stari znali čitati ljude po izgledu lica i oka, kao što mi danas čitamo knjigu. Oni se nisu tako mnogo varali u ljudima kao mi danas u knjigama. Čak su znali nešto i više, jer su dobra konja kao i čovjeka po zvijezdi ili vijorku prepoznavali - da li je srećan ili čifteli.” Zbog svoje aktivnosti i ugleda koji je uživao, odmah na početku Drugog svjetskog rata Ognjen je uhapšen, mučen i ubijen u prvoj polovini juna 1941. u Čapljini. Bio je prva žrtva NDH iz Prebilovaca.

----------------

Kako tada tako (i još gore) i sada

U skoro devedesetogodišnjem periodu kraljevina SHS i još pet država njenih nasljednica otišli su u istoriju. Nažalost, nepravda prema selu, a posebno Prebilovcima, još uvijek traje. Opšti problem na koji je Ognjen ukazivao daleke 1935. godine, u njegovom rodnom selu, prisutan je i danas. Generacije koje su živjele i žive poslije Ognjena pokušavale su rješiti problem, kako je to on slikovito rekao, ”bezvodice”. Ali, nije rješen. Nije pomogao ni samodoprinos na nivou čapljinske opštine pa i Prebilovaca. U okolnim selima problem vodosnabdjevanja je rješen, ali uz sva obećanja da će biti riješen i u Prebilovcima - selo je i dalje bez funkcionalnog vodovoda. Da apsurd bude veći prije i poslije potonjeg rata građena je i završena vodovodna mreža od Gnjilišta preko Loznice i Kulina do Prebilovaca i kroz ovo naselje.

Selo se nakon rata našlo u Federaciji Bosne i Hercegovine i Hercegovačko neretvanskom kantonu. Nije da nije bilo podrške i namjenskih sredstava koja su stizala iz Federacije. Bila su nedovoljna i stizala su na paraćesike. Iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stiglo je 215.000 KM i od matične opštine 10 000 KM. Radovi su počinjali ali su i zaustavljani. I tako godinama. Bilo je i obećanja za vodovod iz Srbije i Republike Srppske.

U međuvremenu, čekajući vodu, broj stanovnika, od jedinog poslijeratnog popisa u dejtonskoj BiH kada je selo imalo 65 spalo je na svega 32 stanovnika. A potrebno je tako malo za ugodniji i održiv život povratnika. Neophodno je pregledati izgrađenu vodovodnu mrežu, i ako treba popraviti rezervoar za vodu iznad sela, osposobiti šahtove iz koji su pokradeni dijelovi, uraditi još ponešto da selo konačno dobije funkcionalnu vodovodnu mrežu i vodu. I život dostojan čovjeka u XXI vijeku.

Ždrakanovića kuće u blizini Duhovnog i kulturnog cetra Sveti kralj Milutin. Ovdje je živio Ognjen (Nikole) Ždrakanović sa bratom Gojkom. Nikolin brat Spasoje, takođe, imao je dva sina, Dušana i Radovana. Poslije Drugog svjetskog rata u jednoj od njihovih kuća (slika lijevo) bila je seoska prodavnica. Kuću je obnovio i koristio kao vikendicu sin Milana Ognjenova koji je sa mlađim bratom Ljubom preživio avgust 1941. godine. U potonjem ratu jedino je Ognjenova kuća minirana, dok su druge zapaljene. Kuću koja se nalazi desno obnovio je Gojkov unuk Marko i Gojkov sin Nikola (slika desno).

---------------------

Na zavičaajnom portalu Prebilovci-selo na internetu publikovano u decembru 2024. godine