.

Borivoje Borozan: DOLINA NERETVE 1914-1918
Prosveta Niš, 1992.

Dragocjena knjiga

Za sastavljanje slike događaja u dolini Neretve u prohujalim vremenima značajna je pojava svakog dokumenta, pogotovo onih za koje se nije ni znalo da postoje. Posebno je zadovoljstvo još ako se objave u knjizi kakvog sasvjesnog i upućenog autora. Knjiga BorivojaBorozana DOLINA NERETVE 1914- 1918 u dokumentima i literaturi jedna je od takvih knjiga i svakako je prijatno iznenađenje i dragocjena za potomke srpskog naroda iz doline Neretve. Izdata je još 1992, „vavilonske“ godine Srba iz doline Neretve, u izdanju niške Prosvete. Potpisnik ovih redova pronašao je u jednoj antikvarnici u Beogradu.

Profesor Borozan, u predgovoru, upozorava čitaoca: „Prolaze ispred tebe duge povorke nestalih lica, žrtava u lancima, i njihovih dželata, zlikovaca, silnika i razularenih pustahija; jauk i hroptanje stradalnika i psovke i halabuka neispavanih i ponapitih samovoljnika; sa nemirom zalaziš među umrle, izginule i mučenike koji vape za pomoć, i poimaš smisao dobra i zla, razaznaješ šta je pravedno, a šta nepravedno, šta je hrabrost, junaštvo, stid, prijateljstvo i samilost, a šta nasilje i kukavičluk.“

Borivoje Borozan rođen je 1935. godine u Mostaru, gdje je proveo djetinjstvo, mladost i čitav radni vijek. U istom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a u Sarajevu Filozofski fakultet, grupa jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Radio je kao profesor, odnosno direktor u Gimnaziji „Aleksa Šantić“ i Muzičkoj školi „Ante Jamnicki“, potom u Radio-Mostaru kao direktor i glavni i odgovorni urednik. Bio je i direktor Narodnog pozorišta u Mostaru. Autor je mnogih vrijednih publicističkih radova. U vrijeme izdanja knjige živio je i radio u izbjeglištvu.

Knjiga je satkana od značajnih i zanimljivih, literarnih i dokumentarnih dijelova o prošlosti Bosne i Hercegovine, sa glavnom temom datom u naslovu. Ona je podjeljena na ratna zbivanja u dolini Neretve, u vremenu Prvog svjetskog rata, na područjima Mostara, Čapljine i Konjica. Čapljini je posvećeno 30 strana, a počinju rečenicom: „Patnje, muke i progoni srpsko-pravoslavnog stanovništva u čapljinskom kraju jezivi su, jer je cilj bio da se uništi jedan narod i zbriše sa lica zemlje. Na čelu zulumćara bio je zlumćar nad zulumćarima Abdulrezak Dizdarević, upravitelj Kotarske ispostave u Čapljini, svršeni pravnik iz Ljubuškog.“
Dizdarević je imao 7 konfidenata, jednog pravoslavnog Srbina, i po trojicu katolika i muslimana. Sa njima je išao po selima oko Čapljine, zahtjevajući da mu spremaju„gospodski i obilat objed, da ga dvore i ispunjavaju svaku njegovu želju“. Ko se ovome pokušao usprotiviti, proglašavan je taocem i od šuckora odvođen u Čapljinu.

Upravitelj je blagonaklono gledao na antisrpske demonstacije u Čapljini, održane 29. juna 1914. i dan kasnije u Gabeli. U njima su brutalno demolirane, opljačkane ili uništene mnoge srpske radnje, kuće i institucije. Stradale su i pravoslavne crkve u oba mjesta. Dizdarević je naredio i pljenidbu „Srpske čitaonice“, „Srpskog sokola“ i „Srpske zemljoradničke zadruge“ u Čapljini, kao i srpskog društva „Pobratimstvo“ u Klepcima. Organizator je i bojkota pravoslavnih Srba u Čapljini, na temelju „sloge muslimana i katolika“. Ovo su u život sprovodili muslimansko-katolički frankovci.

„Više puta su vršene premetačine svih srpskih kuća u Čapljini i pljačkanje, knjige štampane ćirilicom uništavane, a stanovništvo napadano, tučeno, vezano, odvođeno. Glavne vođe šuckora, koji su najčešće činili ove zločine su Ilija Nogulica, katolik iz Rečica, i Alija Šuko, musliman iz Čapljine“- navodi se na str.129. Zemaljska vlada iz Sarajeva je Dizdareviću naredila da sa područja ispostave Čapljina uzme tri taoca, a on ih je uzeo preko osamdeset. Trebalo bi dosta prostora da se opišu sve patnje talaca i tortura vlasti nad njima. Danima i nedjeljama nisu spavali, putujući željeznicom u pratnji vojnika. Neki su streljani, mnogi umrli od batinjanja ili poslije patnji u logorima u koje su internirana i djeca. Posebno je strašno ponižavan sveštenik Vaso Medan, paroh čapljinski.

Taoci iz Prebilovaca su bili¹:

Svi su označeni kao „težaci“, s tim što je uz Simu Šarića navedeno i da je seoski knez. On je jedini od Prebilovčanin koji je bio interniran u logor Arad i jedina žrtva od talaca iz sela. Iz Arada se vratio kući bolestan i umro osmog dana². (str. 146.). Na strani 127, se navodi: „Risti Tripkoviću, težaku iz Prebilovaca, upravitelj Dizdarević udario je dva šamara, a zatim su ga tukli Agan Kudra, šuckor iz Tasovčića, Tomo Markovina, policijski vakmajstor iz iz Čapljine, i neki vojnik Janda³.“ Na spisku talaca iz Čapljine (str. 138) je i „Kojo Bulut, krčmar“⁴.

„Austrijski vojnici, koje je predvodio kadet Ignjac Kesler, sin ljekara u Čapljini, povezali su i tukli ove građane Čapljine: Đuru Vitkovića, Ristu Pudara, Koju Buluta, Šćepana Škoru, dječaka Isaila Mihića, te Marka Spahića iz Tasovčića. Tukli su ih toliko dugo i bezdušno dok Đuru Vitkovića i Koju Buluta ne odniješe iznemogle u bolnicu...“(str. 129). Na istoj strani naveden je spisak uhapšenih Srba poslije pogibije Franje Ferdinanda, među kojima su i Prebilovčani Novica Bulut, Simo Bulut, Risto Medić i Đoko Dragićević⁵. Na sljedećoj 130. strani, navodi se da su zbog neovlašćenog nošenja oružja bili u logoru Ognjen i Drago Dragićević iz Prebilovaca⁶.

Na strani 148, navedeno je da je za vrijeme Prvog svjetskog rata u čapljinskom kraju pričinjena šteta od 8.979.910,67 kruna. Iz Prebilovaca, štetu su prijavili:

Materijal iz knjige profeosora Borivoja Borozana je dragocjen prilog istoriji Srba iz doline Neretve pa i Prebilovaca. Ipak, najveći dio muka i patnji našeg naroda u Prvom svjetskom ratu, ostao je nezabilježen. Pored navedenih žrtava, treba imati na umu i one koji su poginuli, u okupacinoj Austrijskoj vojsci ili kao dobrovoljci u Srpskoj i Crnogorskoj vojsci, ili u građanskom ratu u Rusiji, umrle od gladi i ratnih bolesti. Prebilovci nemaju spisak umrlih u ratu od gladi i epidemija, a bilo ga je moguće sastaviti- sve do prije dvadesetak godina. Međutim, spisak poginulih postoji u knjizi Đure Ekmečića „PREBILOVCI neprebolna rana srpska“. Profesor Borozan u knjigu je unio solunske dobrovoljce iz Mostara, dok podatke za Čapljinu, vjerovatno, nije imao. Uzećemo slobodu da, pozivajući se na već spomenutu Ekmečićevu knjigu, objavimo spisak solunskih dobrovoljaca iz naših Prebilovaca.

U srpskoj vojsci poginuo je 1915, kod Kačanika, Lazar (Sime) Brnjašić. Pored njega dobrovoljci, koji su se predali srpskoj vojsci i preko Albanije, Krfa, Jonskog i Egejskog mora stigli na solunski front su: Bulut (Nikole) Milan, Bulut (Nikole) Novica, Dragićević (Marka) Miho, Dragićević- Ždrakanović (Jove) Miho i Šarić (Spasoja) Dušan. Iz Rusije, preko Sibira, Mandžurije, Singapura, Bombaja i Sueca u Solun su stigli: Ekmečić (Đure) Lazar, Bulut (Riste) Jovo- „Horacija“, Suhić (Jove) Obren, Dragićević- Brnjašić (Sime) Ćetko, Ekmečić (Šćepana) Vojin i Šarić (Mitra) Pavle. Iz Rusije, ali preko Murmanska, Atlntika, Gibraltara i Sredozemnog mora, u Solun je došao Ćirić (Šćepana) Todor- „Brajo“. Iz Italije su stigli Medan (Dušana) Nikola, Ćirić (Šćepana) Milan i Ćuk Danilo- „Šare“. Bulut (Lazara) Pero i Bulut (Nikole) Mitar- „Vilson“ bili su dobrovoljci u crnogorskoj vojsci, u Balkanskom i Svjetskom ratu⁸.

Od posljedica logorske torture umro je Simo Vidojev Šarić (1882-1918). Zna se da su na bojištima Soče, Karpata i Erdelja, poginuli: Bulut (Riste- „Smajića“) Nikola, Bulut (Lazara) Vojko, Bulut (Stojana) Novica, Brnjašić (Tripka) Pero, Dragićević (Trifka) Novica, Ždrakanović (Riste) Sava, Tripković (Jovana) Gavrilo, Tripković (Stevana) Jevto, Tripković (Riste) Sava, Ekmečić (Mihe) Jovo, Ćirić (Stojana) Sava, Šarić (Spasoja) Lazar i Šarić (Vidoja) Risto.

Borozanova knjiga koja svjedoči o toku događaja u dolini Neretve koji su prethodili Prvom svjetskom ratu kao i o događajima u samom ratu, nema sumnje dragocjena je i kao literarno štivo i kao nezaobilazan izvor podataka o događajima i ljudima iz doline Neretve u tim događajima. Svakako ima još dosta arhivskog materijala ali i objavljenih knjiga koje tek treba pronaći- da bi se naša saznanja upotpunila, a žrtve spasile od zaborava.

Na posljednjoj stranici dragocjene knjige profesora Borozana piše:

„Ovo nije kraj knjige, jer knjige sa bezbroj svjedoka i svjedočanstava o tome ko smo bili, šta smo bili i čiji smo potomci i nemaju kraja.
Zato poštovani čitaoče, nastavi njeno pisanje bilježenjem glasnog kazivanja svojih predaka, jer je govorenje mrtvih najglasnije i najpotpunije svjedočanstvo o tome ko smo bili i čiji smo potomci.“

Milenko Jahura

Publikovano, 28. oktobra 2010.