.

Aćim Mićević

„O, sram i grdoba “

Još prvih dana aprilskog rata, obezglavljene i razbijene jedinice jugoslovenske vojske u Hercegovini sretale su se na desnoj obali Neretve, gotovo na svakom koraku, sa pripadnicima Seljačke zaštite koji su im oduzimali oružije prijeteći smrću. Zaustavljali su i vozove, naročito u Čapljini, razoružavajući vojnike koji su se vraćali kućama ili su bezglavo lutali, ne znajući kuda će. U Mostaru i Čapljini je došlo i do ozbiljnih sukoba između vojske i ustaša. Spremna da se bori protiv izdajnika, vojska im je zadavala udarce, ali je sve njene pokušaje zaustavila skora kapitulacija.

Za nekoliko dana su hercegovačkim putevima zabrujali njemački i talijanski motori. Tuđin je zapos jeo varošice. Ponegdje su ga dočekale zastave sa kukastim krstovima i cvijećem. Našli su se oni koji su Nijemcima raportirali o već svršenom poslu.

Rat se svršio za nekoliko dana. Tako je bar mnogima izgledalo. Ustaše su slavile „pobjedu“. Tih dana je bio i katolički Uskrs, pa su se spojila dva slavlja. Crkve su bile pune. Crveno-bijelo-plavim trobojkama i cvijećem okićene vjernike sveštenici su pozivali na odanost „nezavisnoj državi“. Škole su raspuštene, a „poglavnik“ je svima učenicima „poklonio“ svjedočanstva o uspješno završenom razredu. U znak radosti se pilo, pjevalo i pucalo.

Ali svečanosti nisu trajale dugo. Ustaše su se latile organizovanja vlasti. Stvoreno je „oružništvo“, „redarstvo“, ustaški „tabori“, „logori“, „stožeri“, „župe“- čitav aparat.

Sve je to među pristalicama ustaša budilo želje da se postane „nešto“. Zavedene omladince je privlačila kicoški skrojena ustaška uniforma i njemačko sjajno oružje. Nekima je izgledalo da će lako naći i posla, pa makar i u Njemačkoj. Činovnicima je to bila rijetka prilika da brzo naprave karijeru. Dosta ih je očekivalo ponešto od novog režima, utoliko prije što je odmah rečeno – da Srbaima i Jevrejima ne pripadaju nikakva prava.

U to vrijeme je u srpskim selima i zaseocima bilo sasvim drugčije raspoloženje. Iznenađeni neočekivano kapitulacijom, ljudi nisu mogli da dođu k sebi. Pri svakom susretu se čulo pitanje: „Šta ima novo?“ Tražio se odgovor; zašto i kako tako brzo propade država, šta sada valja raditi, šta se može očekivati od okupatora i nove vlasti? Ova sela su bila puna ljudi koji su se vratili iz kratkotrajnog rata. Vratili su se u sela i oni koji su prije rata našli zaposlenja u raznim krajevima zemlje. Bilo je među njima i školovanih ljudi, službenika i drugih ali je malo ko od njih svojim seljanima znao reći nešto više o tome šta da se čini i šta će biti.

Uzaludni su bili i pokušaji da se objašnjenja događaja dobiju u Mostaru, Čapljini, Stocu, gradovima iz kojih su prije rata u sela dolazili ljudi da traže biračke glasove i okupljaju „sokole“. I tu, u nekadašnjim središtima lokalnog političkog života, ljudi su slijegali ramenima, ne znajući da kažu nijednu riječ ohrabrenja. Jedino se čuo glas komunista koji se nisu mirili sa nastalim stanjem stvari. Zabrinutost i osjećaj bezizlaznosti kod mnogih su postepeno prerasatli u bespomoćnu ravnodušnost. Teška srca, počeli su se miriti sa novim stanjem. U dubini duše su gajili potajne nade da će i ovaj rat, kao i prošli, donijeti glad. Prepričavali su novosti i dogovarali se kako se prema novoj vlasti odnositi. Naročito stariji seljaci su bili uporni u dokazivanju kako valja biti miran i ne dopustiti da se bilo čime „naljuti“ nova vlast.

Izvjesna privremena pomirljivost s novim stanjem stvari zavladala je i u gradovima. U Mostaru, Čapljini i Stocu su službenici uglavnom ostalli na svojim mjestima, a trgovci su opet otvorili radnje.

Sve u svemu izgledalo je, a postojale su i naivne nade, da će život opet poteći normalnim tokom. Prijetnje ustaša Srbi su shvatili samo kao izazivanje. Svako je bio daleko od toga da povjeruju u njihove priče o tome da će Srbi biti stavljeni van zakona, protjerani i pobijeni. Vjerovalo se da su to samo ružne želje pojedinaca, a da zavnična „država“ ne može tako postupiti.

A tada naoko neodgovorna pričanja ustaša bila su, međutim, samo mali odjek onoga što se kovalo u sjedištima „stožera“, „logora“, „tabora“, u samostanima i drugdje u mreži ustaških organizacija.

Već prvih dana je nemilice izbrisano svako slovo ćirilice dostupno ustaškonm pogledu. Hrvatima i muslimanima je bilo zabranjeno da sa Srbima razgovaraju i da zalaze u njihove kuće. Po gradskim zidovima su jednog dana osvanuli plakati koji su pod najvećom prijetnjom, naređivali da Srbi i Jevreji predaju vlastima svoje radioaparate, motorna vozila i bicikle, fotogrfske aparate i pisaće mašine. Jevrejima su na grudi i leđa prišili žute krpe sa slovom “Ž“. Srbe i Jevreje su otpuštali iz službe. Zabranjeno im je bilo okupljanje, da bi im se malo kasnije odredilo i vrijeme kada smiju doći na pijacu, kada moraju spavati, putovati. Pojedincima je naređeno da se svaki dan javljuju vlastima radi kontrole.

Svaki novi dan je donosio i pokoju vijest: uhapsli, nestao, isprebijali, sknuli s voza, odveli, ubili, opljačkali. Ali to su bili tek april i maj 1941. godine, još su to bili tek pojedini slučajevi. Srbi su se često tješili sjećanjem da je sličnih slučajeva bilo i u Prvom svjetskom ratu.

Pa ipak su svi ti događaji i vijesti o neizvjesnoj ili kobnoj sudbini pojedinaca nagovještavali nešto što je među Srbima sve više izazivalo bojazan od mutnog ratnog vremena. Svuda se postepeno uvlačio strah.

Vijesti o napadu Nijemaca na Sovjetski Savez bljesnule su kao jedini zračak nade. Vjerovalo se u snagu Rusije. Zato je prvih dana svako ko je u njoj gledao spas sumnjao da njemačka vojska gazi kroz Rusiju tako brzo kako su javljali kominikei. A ustaše su slavile svaku pobjedu Nijemaca na Istočnom frontu, žureći da što prije i sami odu u taj pohod. Našli su nešto omladinaca koji su, zavedeni propagandom, dobrovoljno pohrlili na istočno bojište.

Upravo tih dana je izašlo na vidjelo i ono što se krilo iza ustaških prijetnji i mjera koje su već bile preduzete u cilju obespravljenja i uništenja Srba. Nastupio je čas kad je pobjesnjela ustaška rulja krenula da ostvari „poglavnikov“ poziv „Srbe – na vrbe“. Planovi su već bili gotovi. Znalo se tačno ko će kakvu ulogu imati u pohodu na mirno srpsko stanovništvo.

Našlo se dobrovoljaca koji su privezali pušku na uzicu i prišili „U“. Okupila se „vojska“, klerikalci pored kriminalaca, dojučerašnji konfindenti propalog režima pored nacionalističlkih frazera, gradska ološ pored seoskih pijanaca i siledžija, „vojska“, šarena po odjeći i oružiju, ali jedinstvena u želji da se istrijebi „srpsko uho“, opljčka imovina i otme zemlja od Srba.

Krv većeg broja nevinih ljudi još ranije je potekla na Udrežnju, kod Nevesinja. Korićani su bačeni u jamu, poklana su čeljad u Dabru. To je bilo dovoljno da brđani prikupe snage i nađu baruta. U gornjoj Hercegovini je planuo ustanak. Planine su primile zbjegove. Tamo su pohrlile ustaše. No vraćali su se krvavog tura. Nije mnogo pomogla ni pomoć iz Zagreba. Na Trusini je platio glavom i „doglavnik“ Mijo Babić.

To je bio razlog da ustaše u dolini Neretve počnu sa još više bijesa ostvarivati svoj plan. Bijelo Polje, Zijemlja, Mostar i okolinu, Dubrave, Stolac, Čapljinu i njenu okolinu – za nekoliko dana su preplavile ustaše. Hrvatima i muslimanima je zaprijećeno da Srbe ne smiju uzimati u zaštitu, jer oni dižu ustanak protiv „nezavisne države".

Po srpskim selima su pošle ustaške patrole koje su pozivale muškarce da dođu u školu, u opštinu ili drugdje. „Samo nekoliko dana, dok prođe Vidovdan“. Oni koji se ne prijave – govorili su –biće pohvatani i poubijani, i oni i njihove porodice.

Bezazleni ljudi koji su u to povjerovali ostavljali su svoje poslove i odlazili: Hodbinjani na Bunu, Kozičani na Piletu, Lokavljani na Domanoviće, Hrašnjani u školu, i tako redom, po svim selima. Išla su zajedno braća i rođaci, očevi i sinovi, išla je omladina i stariji ljudi. Mnogi od njih se nisu ni oprostili sa svojima. Majke, žene, djevojke su ih gledale kako odlaze sami „da se prijave“, ili češće, u pratnji ustaša. Ženama je bilo sumnjivo; njihovi su goloruki, a ustaše s puškama. Ali nisu mogle vjerovati u najgore. Odvode sve. Ne mogu valjda sve pobiti, tješile su se žene, ućutkivajući rasplakanu djecu.

Dok se to dešavalo po selima, u Mostaru su ustaše noću, a često i danju ulazile u srpske kuće i bez ikakvog objašnjenja odvodile ljude. Odvodili su ih i iz radnji, iz radionica i škola, sa ulica. „Crna marica“ je neprestano jurila gradom, ustaše su vršljale svuda. Slično se dešavalo i u Stocu. U Čapljini je bilo još gore. Tamo su zaustavljali i vozove, pa skidali s njih Srbe – putnike.

Za nekoliko dana su se stotine ljudi našle u rukama razbješnjelih ustaša. Po velikoj ljetnoj žezi natrpali su ih u zatvore, u škole, magacine, garaže, podrume. Među žicom povezane ljude upadale su ustaše s noževima, cjepanicama, tokmacima, puškama. Iza njih su mrtvi ležali u krvi, iznakaženi su hroptali. Živi su čekali kamione. Sve se to obično dešavalo noću, a po danu su bukom kamionskih motora prikrivali jauke od prolaznika.

Žene i majke su spremale hranu, molile i plakale kraj zatvorskih vrata. Očekivale su od stražara da će im pomoći da makar vide svoje. Nije bilo nikakve milosti ni sažaljenja. Ustaše su vikale na uplakane žene, ali su primale torbe i zavežaje, iako su često znale da već nema tu onih kome su doneseni.

Poslije dan-dva rijetki pojedinci su se vraćali bježeći sa gubilišta, iz jama. Vratilo se iz zatvora i nekoliko grupa isprebijanih. Ono što nisu vidjeli i čuli nepohvatani – ispričali su im oni koji su se vratili.

Iz mostarskih zatvora su ljude odvodili na Neretvu. U Sutini, na Skakalima, ispod Ortiješkog groblja i drugim mjestima ustaše su nastavljale ono što u zatvorima nisu dovršile. Svezane ljude su sjekli, strijeljali i gurali u vodu. Neretva je danima nosila leševe. To isto su radili i na Buni. Osim Neretve, mnoge iz Mostara je progurala noć, negdje preko Žovnice i Kobilovače.

Stočane su strijeljali u Vidovu Polju na Poplatu i odvodili nekud put Ljubinja. To se desilo i jednom broju Dubrovaca, Dabričana i Čapljinaca. Ali većina ljidi iz Dubrava je odvedena na druge strane. Poslije mučenja u podrumu na Pileti, u duvnskoj stanici u Domanovićima i silosu na Modriču, kamionima su ih odvozili u jamu na Bivoljem Brdu, na čapljinski most, u rovove kraj Opuzena i drugdje.

Sve je to rađeno veoma brzo. U kamione su slagali mrtve i polumrtve, vezane ljude. Po njima su se pele ustaše i s pjesmom ih odvozile. Prestanak jauka i pucnjava na razbojištima i nova ustaška pjesma označavli su kraj života gomile ljudi dovedenih na kamionu.

Nove grupe koje su dogonjene zaticale su u zatvorima krv i hrpe odjeće, po kojima su saznavali ko je već likvidiran

U Čapljini i okolini bilo je još mnogo mjesta smrti. Ubijali su pod Brijestom, kraj Križa, u Stugama, u Mogorjelu, iznad željezničke stanice, u Pelinama, na Krupi, u Klepcima, u Hutovu, na Hadžibegovu Bunaru, više Gornjeg Hrasna itd. I odavde su vode Neretve nosile toliko unakaženih ljudskih leševa da su ustaške vlasti iz Metkovića počele protestovati zbog „zagađivanja vode“.

Za tih nekoliko dana, ugalavnom krajem juna, ustaška poplava smrti je odnijela u Neretvu, u jame pokraj nje i ko zna kuda još, stotine nevinih ljudi.

Evo samo nekih podataka o broju ubijenih u junu po selima: Zijemlje 11, Podgorani 17, Željuša 3, Potoci 6, Vrapčići 14, Zalik 6, Ilići 16, Vihovići 25, Bogodol 47, Opine 3, Gnojnice1, Dračevice 4, Blagaj 3, Hodbina 2, Malo Polje 2, Ortiješ 3, Pijesci 20, Žitomislići 8, Lokve 39, Kozice i Trijebanj 201, Dabrica 78, Opličići 25, Prenj 12, Rečice 52, Tasovčići 58, Prebilovci 11, Klepci 45, Gabela 123, Višići 3, Dračevo 25, Kolojan 5, Sjekose 15, Kljenak 9, Glušci 6, Gornje Hrasno 47.

Koliko je u tom naletu ustaša stradalo ljudi u gradovima nije tačno utvrđeno. Približni podaci izgledaju ovako: Mostar oko 300, Stolac sa najbližom okolinom oko 250, Čapljina 600 -700. U samom Stocu su gotovo potpuno istrijebljeni odrasli Srbi, a ni Čapljina nije prošla mnogo bolje.

I dok su vijesti o sudbini pohapšenih bolno pogađale preostali srpski živalj, dok su se rijetki pojedinci vraćali iz zatvora, sa jama i gubilišta, dok su se nepohvatani muškatci krili po brdima, - na javnim mjestima po selima i gradovima pojavili su se plakati. Nekakav domobranski general je objavljivao kako je stao na put progonima mirnog stanovništva, pozivajući da se svako vrati svojoj kući.

Bilo je i razloga za takav poziv. Po brdima istočne Hercegovine je sve bilo u zbjegovima i na borbenim položajima. Ustaše su se pobojale da se i preostali Srbi iz donje Hercegovine ne priključe ustancima. Jer iz Prebilovaca i Klepaca je već u prvom naletu ustaša na Klepce većina stanovništva pobjegla u okolna brda. Ovima se bio priključio i najveći broj muškaraca iz Opličića koji su bili pobjegli preko Bregave odmah čim su posumljali u ustaške pozive, kojima je inače povjerovala većina Dubravaca. I u ostlim selima su se ljudi posakrivali, a pojedinci su smjerali da nekuda bježe

Sada, kada je svima već bilo jasno šta ustaše čine, i među Hrvatima i muslimanima je bilo sve više ljudi koji su osuđivali zločine. Dok su u dane pokolja samo rijetki pojedinci našli u sebi hrabrosti da Srbima pomognu u sklanjanju od ustaša, sada, poslije pokolja, našlo ih se više. Ustaše su, razumije se, takve postupke najstrožije kažnjavale. Pa ipak ih je bilo da po danu idu sa ustašama, a noću donose hranu skrivenim Srbima.

Pomenuti proglas o zabrani pokolja djelovao je uvjerljivo. Srbi koji su se zatekli živi u zatvorima – pušteni su. Prestala su hapšenja. Počele su priče da su vidovdanske zločine počinile „divlje“ ustaše. „To je bila osveta zbog ustanka u Nevesinju“, objašnjavale su ustaše i njihove pristalice. Naglašavali su da je taj ustanak već uništen, da su Talijani pobili većinu patrola ustaša koje su „hrabrile“ brojnu srpsku sirotinju i one muške glave koje su ostale, uvjeravajući ih da se više neće ubijati.

Onda je došao i novi „dokaz“ da „država“ nije za uništavanje, već za „lojalnost“. Po selima je objavljeno da oni koji hoće da žive u miru treba samo da pređu u katoličku vjeru. Došli su službenici ustaške vlasti, popunjavali formulare, i čitava sela su za dan postajala „katolička“. Na više mjesta su fratri „nove vjernike“ okupljali u crkve, držali im propovijedi, dijelili molitvenike i ubjeđivali ih da je sada sve u redu, da treba živjeti mirno i moliti se bogu.

Tako je mjesec jul protekao u smirivanju i „pokrštavanju“ Srba. Malo je umukao plač majki, udovica, sestara i djece poubijanih. U selima, čiji muškarci nisu pobijeni, počelo se, oprezno, i raditi. Spavalo se u brdima, a danju se silazilo na njivu i u vinograd. Mnogi su vjerovli da je najgore prošlo.

A ustaše su kovale nove planove. Sada smišljenije od onoh junskih. Znali su da niko više neće povjerovati onom: „Javite se, samo za nekoliko dana, dok...“ A trebalo im je da „dovrše“ sela koja su im izmakla u junu, da dokusure ono što je još bilo ostalo.

Pred zoru 4 avgusta opkolili su sela Prebilovce, Opličiće, Malo Polje i Žitomisliće. Tog dana su hapsili i po Mostaru.

Našavši se u obruču mnoštva ustaša – Prebilovčani nisu oklijevali. Većina odraslih muškaraca se razbježala i posakrivala. Rulja se sručila u selo. Vidjevši da su muškarci većinom umakli, ustaše su u školu sakupile žene, djecu i starce. Od ukupno njih 414 – bilo je 249 djece i 91 djevojka. Pošto su silovali i na druge načine ponizili djevojke i žene, roblje su odatle odveli u silos kod Tasovčića. Poslije dan-dva su ih kamionima prevezli u Čapljinu, a odatle u Šurmance. Već 6 avgusta između 8 i 11 časova je život u Prebilovcima potonuo u hladnu jamu kod Ararovih kuća. Žene i djeca ovog sela našli su se u zajedničkoj grobnici s mnogim drugima koje su ovamo dovezli iz Bosne i Trebinja. Računa se da je taj bezdan progutao od 2000 do 2500 ljudi.

Ali tragedija Prebilovaca nije time bila završena. Iako su većinu odveli u Šurmance, ustaše su i dalje nastavile da po selu i okolini traže one koji su se skrili 4 avgusta. Čitavih deset dana je vršen pretres. Bila je to opšta hajka, kao na vukove. U streljačkim strojevima su zajedno išli ustaše i njihovi lovčki psi, lupalo se kantama i vikalo. Uhvatili su jedan dio preostalih i odmah poubijali.

Vidjevši da ipak ne mogu sve pohvatati, ustaše su ponovo počele vikati po brdima kako je „poglavnik“ obustavio pokolj, kako se svako može slobodno vratiti kući. Tih dana su i skriveni muškarci počeli saznavati za kobnu sudbinu svojih porodica. Izgubljenost u bolu za porodicom navela je jedan dio tih ljudi da iziđu iz skrovišta i da se jave u selo koje je stalno bilo puno ustaša. Kako je ko dalazio, tako su ga ustaše ubijale. Tako je od 4 do 14 avgusta palo još 168 žrtava u Prebilovcima. Većina ih je ubijena u samom selu. Grupu od 41 čovjeka koji su se sami javili saznavši da su ostali usamljeni, bez porodica, - ustaše su odvele malo dalje od sela, u Morin otok, i tu noću poklale. Tijela su bacile u jednu, a glave u drugu jamu.

I dok je sve to činjeno sa Prebilovčanima, njihove kuće su zapečaćene i popisne. Odmah za tim su počeli stizati „kolonisti“. Iz sela oko Čapljine, po rasporedu koji je izradila ustaška vlast, stizali su novi domaćini u „svoje“ kuće. Razvili su barjak usred sela i počeli sabirati ljetinu unesrećenih ljudi. Selom se čula pjesma i pucnjava.

Tasovčići i Klepci su sela kroz koja je vodio put ustaškog pohoda na istrebljenje Prebilovčana. Zato se i ovdje radilo po istom planu. Hapsilo se sve redom, muško i žensko, staro i nejako. Sve su odvodili u silos. Ali ovdje nisu stigli da poubijaju sve pohapšene. U Klepcima su 11 avgusta ubili 11 staraca, žena i djece koji nisu mogli da odu do zatvora. Istog dana su 106 muškaraca iz ovog sela izdvojili između pohapšenog naroda, odvezli i bacili u jamu na Bivolju Brdu. To je zadesilo i 38 Tasovčana, jer su bili svi u istom zatvoru, u silosu.

Opličići, koji su opkoljeni istog jutra kada i Prebilovci, takođe su „bolje“ prošli. Tog jutra je nasred sela osvanula crvena zastava, koju su istakle ustaše da bi time „opravdale“ opkoljavanje i hapšenje. I ovdje su hapsile sve redom i odvodili na Domanoviće. Ali to su radili pod izgovorom da sve prebacuju u Srbiju. I narod je kupio što je mogao u rukama ponijeti i išao. Mali broj muškaraca se uspio skloniti.

Kada se masa žena, djece i ljudi sakupila na Domanovićima, muškarce su odvojili, a ostale vratile kućama. Njih 102 su se našli među krvavim zidovima duvanske stanice, gdje su mjesec dana ranije mučene stotine Dubravaca. A kad ja pala noć, ponovio se Vidovdan: najprije mučenje, vezivanje u žicu, tovarenje na kamione, pa odvodjenje u vječiti mrak jame na Bivoljem Brdu.

U Žitomisliću i Malom Polju nisu mnogo pretresali niti su odvodili žene i djecu. Pohvatali su samo odrasle muškarce: u Žitomisliću 28, a u Malom Polju 25. Povezali su ih i kamionima odvezli u Mostar. Malopoljani su pobijeni negdje prema Širokom Brijegu. To isto se, nešto ranije, desilo sa 18 ljudi iz Baćevića. Žitomislićani su zadržani u Mostaru, a potom odvedeni čak u Liku, gdje su sa mnogima drugima našli smrt na Jadovnom iznad Gospića. Tih dana je noć progutala i grupu od 31 čovjeka sa Zijemalja koje su doveli u Mostar, a na Ljubljanici su u školi spalili oko 30 ljudi.

Ni u ovom drugom, ilindanskom, pokolju Mostar nije ostao pošteđen. Tih dana su i ovdje hapsili ono što je preživjelo Vidovdan. Za nekoliko prvih dana avgusta, osim pravih zatvora, bila je napunjena i škola „kraljice Marije“, koja je danju bila običan ustaški zatvor, a noću mučilište.Tada je pohvatano najviše željezničara i rudara. Osim Srba, sada su zatvarali i Hrvate u muslimane- komuniste i druge rodoljube.

Ali već 6 avgusta je u mostraskim zatvorima bilo malo pohapšenih. Teretnom vozovima su ih noću odveli u Jablanicu. Bilo je tu oko 500 Mostaraca, 28 Žitomislićana, 14 Raštančana, 3 Slipčićana i nepoznat broj drugih koji su tih dana dopali ustaških šaka u Mostaru i okolini. Većinu tih ljudi su iz Jablanice odveli za Gospić, gdje im se zameo trag. Neki su pobijeni i usput.

Međutim, ustaše su bile daleko od toga da se zadovolje punim vozovima odvedenih iz Mostara. Još dok su žene molile za viđenje sa svojima u jablaničkom zatvoru, po gradu su se pojavili plakati. Sada više nisu tražili da se predaju radioaparati. Tačno po abecedi je raspoređeno kada, u koji dan ko treba da se javi na željezničku stanicu. Prije polaska su ključeve od stana morali predati policiji, a sobom se moglo ponijeti po 50 kilograma prtljaga po osobi.

Negdje oko 8 avgusta počelo je od slova „A“. Dolazili su žene i djeca pred vagone. Željezničari su im mjerili prtljag. Vozovi su odnosili ljude u Liku. Tako je išlo danima, odprilike do slova „K“. Tih dana je počeo i šverc sa njemačkim propusnicama za Srbiju. Ko je imao novca, mogao je umjesto u ustaški logor – otputovati u Srbiju. Tako se veliki broj mostarskih srpskih porodica našao na putu u Gospić ili Višegrad. Niko više nije sumnjao u to da mu nema opstanka u takvoj državi.

I baš tada kad je među Srbima u ovom kraju Hercegovine strah za opstanak dostigao vrhunac, kad su ljudi čekali samo dan smrti ili seobe, - pukla je vijest da Talijani ponovo uzimaju vlast, da zabranjuju, progone i ubijanja. Ta vijest se pokazala tačnom. Došli su Talijani. Prestali su pokolji. Otvorene su pravoslavne crkve. Mjestimično je dopušteno da se mrtvi izvade iz zajedničkih raka i sahrane na groblju. Bilo je pojedinačnih slučajeva da Talijani strijeljaju ustaše koji bez odobrenja nose oružje, a prećutno su odobravali i da se Srbi naoružavaju. Besumnje je nastao neki preokret.

Naivni ljudi su vjerovali da su Talijani došli u cilju zaštite Srba. Mnogi tada još nisu mogli shvatiti da su ustvari Nevesinjci, Gačani, Trebinjci, Ljubinci i ustanici širom zemlje oružjem prisilili talijanskog okupatora da promijeni politiku. Mnogi nisu odmah mogli da prozru „talijansku brigu“ o Srbima, niti da ocijene ustaničku snagu po selima i brdima... Međutim ubrzo se vidjelo da je okupator svojom perfidnom igrom, uz pomoć izdajnika iz redova srpskog naroda, ustvari utirao put četnicima, koji će nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim življem ponoviti iste zločine koje su ustaše izvršile nad Srbima.

_______

Hercegovina u NOB-u, strana 87 – 96, autor priloga je Aćim Mićević, Vojnoizdavački zavod JNA "Vojno delo" Beograd, 1961 godine.