.

Sveti Nikola (Nikoljdan)
Krsna slava većine Prebilovčana

Trokraka svijeća, krsni hljeb, vino i posna trpeza.

Porodična krsna slava je proslava uspomene na onog hrišćanskog svetitelja na čiji su dan naši preci primili hrišćanstvo i koga su izabrali za svoga zaštitnika i zastupnika pred Bogom. Preko svetitelja kao molitvenog posrednika proslavlja se sam jedini Bog. Sveti otac Nikolaj¹ Čudotvorc, odnosno Sveti Nikola - Nikoljdan najčešća je krsna slava kod pravoslavnih Srba. Proslavlja se 6/19. decembra. Polovini Srba to je krsna slava, a druga polovina ide u goste na slavu. Tako, može se reći, da je to krsna slava gotovo svih Srba. U samoj Hercegovini, odnos je nešto drugačiji jer se približno podjednako, ako ne više slave Jovandan i Đurđevdan. U Prebilovcima Nikoljdan slavi oko 90% domaćinstava. Zato je u Prebilovcima Nikoljdan uvijek bio porodična, ali i opšteseoska slava, isto kao i Božić i Vaskrsenije. Ovim praznicima treba dodati i Preobraženije, slavu crkve u susjednim Klepcima koju su svečano slavila i sva prebilovačka domaćinstva.

Dva osnovna strosjedilačka prebilovčka roda Dragićevići i Buluti slave Nikoljdan. Pored Dragićevića koji su zadržali svoje staro porodično ime, iz ovog roda se razvilo još 9 porodica, koje su uzele drugo prezime, ali su zadržali Nikoljdan kao krsnu slavu. To su: Medići, Tripkovići, Keso, Brnjašići, Ćirići, Ždrakanovići, Šarići, Suhići i Ekmečići. Nikoljdan slave i prebilovačke doseljeničke porodice Banđuri, Krunići i Jahure. Svetog Jovana Krstitelja- Jovanjdan 7/20. januara slave Medani, Nadaždini i Đurasovići. Isto slave i Reljići, koji su bili nastanjeni u Prebilovcima. Svetog Velikomučenika Georgija- Đurđevdan 23. aprila/6.maja slave Šušići, a to je i slava Jokića, koji su živjeli u Prebilovcima do prije 80 godina. Slava porodice Ćuk iz Prebilovaca je Rođenje Presvete Bogorodice- Mala Gospojina 8/21. Septembra a Mirkovića Sveti Vrači Kuzman i Damjan 1/14. novembra.

Krsna slava je za svakog čestitog Srbina bila veliki dan za koji se dugo spremalo, svečano i veselo proslavljao i koji je potom dugo ostajao u prijatnom i uzvišenom sjećanju.

Prvo je valjalo spremiti kuću, koja je morala da bude okrečena, čista i sređena. Onda se moralo obezbjediti sve što je potrebno za slavski obred i za doček gostiju- smještaj, hrana i piće. Kad smo kod pića ono je toliko bilo značajno tako da se slavski gosti, u ovom dijelu Hercegovine, nazivaju „pićarima“, Druga riječ za slavu bila je „piće“. Tako bi se reklo i: „Idem na piće u ...“, umjesto „Idem na slavu“, naprimjer.

U Hercegovini se ne poziva slavu. Zna se ko treba da dođe kod koga- najbliži rod, kumovi i prijatelji, pod uslovom da ne slave isto. Zapravo pozove se se jednom, poslije svadbe, ili krštenja: Prijatelju (ili kume) vidimo se kod mene o Nikoljdanu (ili šta se slavi).“ Poslije se uzvraća i tako idu jedni kod drugih decenijama. Ako pićar iz jedne porodice izostane, a ne opravda se izuzetno važnim razlogom, domaćin se uvrijedi i ne ide tome na slavu, sve dok se pićarstvo ne obnovi ili ne ukine potpuno među tim porodicama.

Pićar kod domaćina svoju obavezu može da ispuni uoči ili na sam dan slave. Nema drugog dana ili „paterica“, kao u dobrom dijelu Srbije. Nema određivanja pićaru kada će doći niti „zakazivanja ručka“- Pićar, kao i namjernik, može doći u kuću domaćina uoči slave, ujutro, u podne, poslije podne i uveče. Uoči slave domaća čeljad i prisutni pićari bi se okadili tamjanom i pomolili Bogu, a potom su se služili pićem i jelom. Kako je tada bilo manje gostiju i gužve bila je to prilika za duge razgovore između domaćih i pićara, obično bliske rodbine, koja je izdaleka došla „na konak“. A pićari su znali da do Prebilovaca prevale put od preko 50 kilometara iz okoline Ljubinja, u jednom pravcu, ali i preko 100 km, ako su dolazili, recimo, iz Bradine. Putovalo se na razne načine, zavisno od vremena i sredstava, ali na slavu se moralo doći. Pićare iz Prebilovaca čekao je isti put, u obratnom pravcu o Jovnjadanu, Đurđevdanu, Ilindanu...

Domaćinu u Hecegovini najvišu čast učine oni koji mu budu na slavi u podne. To se kaže „na svijeći“, jer se strogo u podne pali slavska svijeća i lomi krsni hljeb, t. j. „diže slava“. Za slavski obred u Hercegovini, a tako i u Prebilovcima potrebna je ikona, svijeća, krsni hljeb (slavski kolač u Srbiji), vino i tamjan. Dakle, u obredu nema žita- koljiva kao u većini krajeva. Žito ili „varicu“ su nekada kuvale prebilovačke porodice, bez obzira koja im je krsna slava,  na dan Svete Varvare „Varindan“ 4/17 decembra. Sljedećeg dana, kada je u kalendaru Sveti Sava Osvećeni- Savica varica se nije jela, već na Nikoljdan ujutro. Predanje je o tom običaju sačuvalo pjesmicu: „ Varica se vari, Savica je hladi, Nikolica kusa.“ Ikona stoji na istočnom zidu, a preko nje treba da bude kandilo, koje se pali o većim praznicima. Sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka svijeća se nije kupovala u crkvi već ju je domaćin sam pravio- „sukao“ od čistog voska, oko kanapa- fitilja. Svijeća je bila simbolično trokraka, čiji su kraci spojeni u dnu i poprijeko. U to vrijeme nije bilo svijećnjaka- čirjaka po kućama pa je svijeća postavljana- lijepljena na hrastovu granu, na istočnoj strani ispod ikone. Domaćin je palio na dan slave, tačno u dvanaest sati, glasno govoreći, kako koji krak pali- Vo imja Oca i Sina i Svjatago Duha. Amin.

Domaćin i svi prisutni bi bili okrenuti u istok. Prethodno bi se slavska prostorija okadila tamjanom. Domaćica bi u prostoriju unijela žar na ćusegiji² (kasnije u kadionici) i na njega stavila tamjan koji bi odmah zadimio, donoseći miomiris i uzvišenu slavsku atmosferu. Muškarci gologlavi, a žene pod maramama, redom bi rukom mahali iznad dima koji se uzdizao i krstili se. Potom bi domaćin ili ko drugi izgovorio molitvu Oče naš… Onda bi domaćin sa stola uzeo krsni hljeb ukrašen sa krstom i četiri srpska slova- ocila. Narezao bi ga unakrst, prelio crvenim vinom i lomio na svojoj glavi. Poslije toga podigao bi čašu sa vinom kojim je hljeb preliven i nazdravio: „Zdravi ste od jake slave Božje!“ i otpio bi malo. Prisutni bi mu odgovarali sa: „Bog te živio!“ ili „I ti zdravo i veseo bio!“ Domaćin bi potom pružio čašu najstarijem do sebe ili ko je preko puta njega i tako bi redom nazdravljali. Tek kada bi se svi tako unakrsno obredili sjedalo se za sofru.

Za krsnu slavu domaćini spremaju i iznose pred pićare najbolje što imaju. Nikoljdan je u Božićnjem postu, pa tako i trpeza treba da bude posna. Prebilovčanima to vijekovima nije predstavljalo neki problem zbog blizine ribljeg bogastva Hutova blata i Bregave. Ipak, zbog novog vremena, poslije Drugog svjetskog rata, većina svečara je prešla na mrsnu trpezu sa pršutom, sirom iz mjeha, sarmom, ovčijim pečenjem, pitama, kolačima i tortama, ali je na trpezi uvijek bilo i ribe- šarana, jegulje, pastrmke...

Poslije egzodusa 1992. mnogi su se u novim boravištima vratili na post kao stari i pravilni način slavljenja Svetog Nikole.

Ranije je veliki broj Prebilovčana imao svoje vinograde i odlična vina- žilavku, blatinu, vranac, kao i rakiju lozu. U Prebilovcima je bilo porodica, kojima je na Nikoljdan kroz kuću prolazilo i po 50- 60 gostiju. Osim tradicionalnih rođaka, kumova i prijatelja gosti su bili i drugovi sa posla. Neki bi bili samo po sat- dva, čestitali slavu, malo se poslužili i produžili dalje, jer mnogi su trebali da u toku dana posjete više domaćina koji slave.

Bitno obilježje slave u Prebilovcima bila je istinska radost i veselje i neformalnost koje nema u nekim krajevima. Od večernjeg doba selom je iz mnogih kuća odjekivala glasna pjesma. Pjevale su se iz grla narodne i nacionalne pjesme iz Hercegovine, Srbije i Crne Gore, zavisno od perioda i karaktera vlasti. Znao je doći i komšija i kod komšije iako su obojica slavili, da posjede popričaju i zapjevaju. Prije, a i dugo poslije Drugog svjetskog rata Nikoljdan se u Prebilovcima svečano i veselo proslavljao i izvan seoskih domova, u seoskoj školi, kasnijem domu kulture. Uveče su mladi i stari Prebilovčani i gosti iz drugih mjesta, odlazili tamo na priredbu i sjelo, sa kolom i pjesmom, odnosno igrankom. Prebilovčani nisu ostavljali Nikoljdan ni u najtežim vremenima poslije stradanja 1941. niti u izbjeglištvu od 1992, do danas.

xxx

Krsna slava se prenosi od oca na sina, sa koljena na koljeno i gotovo se nikada ne mijenja. Čak ako jedna porodica izumre, oni hrišćani koji nasljede njihovu imovinu u većini slučajeva smatraju za svoju dužnost da pored svoje slave prime i njihovu. Krsna slava je praznik svojstven pravoslavim Srbima i nema je kod drugih naroda. Nju su dugo proslavljali i ili je još uvijek proslavljaju i potomci Srba, čiji su preci prevedeni i rimokatolicizam ili islam u pojedinim krajevima, ili su asimilovani u druge narode. Tako su, donenedavno i katolici u Hercegovini, čuvali običaje svojih pravoslavnih predaka, kao što je krsna slava ili mirboženje na Božić. Od austrijske okupacije BiH, ovi običaji su, zabranom, iskorjenili rimokatolički sveštenici.

Milenko Jahura

¹Sveti Nikolaj Mirlikijski Čudotvorac

Sveti Nikola

Veliki Čudotvorac i izvrsni posrednik pred Bogom, rodio se u zemlji Likiji u maloazijskom gradu Patari. Njegovi roditelji imali su samo njega jednoga. Bješe to blagosloveno dijete od samog rođenja svog, jer i nije mogao biti drugačiji od blagočestivih i milostivih roditelja kakvi su bili njegovi. Nadjenuše mu ime Nikolaj, što u prevodu znači pobjeditelj naroda, i on se zaista po blagoslovu Božjem pokaza kao pobjeditelj nad zlom u cijelom svetu. Ovaj slavni svetitelj i danas se slavi po cijelom svijetu. Pošto je bio darovan od Boga, posvetiše ga Bogu. Nakon smrti svojih roditelja, prodao je svo imanje i novac je razdelio sirotinji. Neko vrijeme je bio sveštenik u svom rodnom gradu. Odlikovao se milosrđem, ali pošto po prirodi bi skroman, povuče se u samoću da tako sačeka smrt. No javi mu se glas Gospodnji: "Nikolaje, pođi u narod na podvig ako želiš biti od mene uvjenčan". Tada on napusti samoću i ode u narod i bi izabran za arhiepiskopa grada Mira u Likiji. Pod carem Dioklecijanom i Maksimijanom u vrijeme gonjenja i mučenja hrišćana bio je bačen u tamnicu, ali ni tu nije prestajao da propovjeda i širi riječ Božiju. Prisustvovao je Prvom Vaseljenskom saboru u Nikeji, gde je digao ruku na jeretika Arija. Bio je pravi borac za istinu, zaštitnik pravde, spasao je mnoge od sigurne smrti. Istovremeno milostiv, pravdoljubiv, hodio je među ljudima kao sam Anđeo Božiji, te zbog toga su ga ljudi još za života smatrali za svetitelja. Prizivali su ga u pomoć u bolesti, bjedi i nemoći, a on se svima odazivao i svima je pomagao. Iz njegovog lica sijala je svjetlost. U starosti se razbolje i upokoji se u Gospodu 7/19 decembra 343 godine. Mnoga čudesa se dešavaju od njegovih čudotvornih moštiju iz kojih neprestano izbija miomirisno miro, kojim se liječe bolesnici. Spašavao je, te se smatra zaštitnikom moreplovaca. Na ovaj datum, sve lađe, ma gdje se nalazile bacaju svoja sidra i do sutradan miruju, odajući slavu i hvalu ovom svetom čudotvorcu. Svojim čudesnim moćima pomaže on svakom ko mu se obrati za pomoć. Nemoguće je zapravo izbrojati sva njegova čudesa, jer ih je mnogo. Za njega se zato s pravom može reći da on neprestano piše Jevanđelje Hristovo i to sa neba, svojim svakodnevnim čudesima. Uz pomoć njegove molitve slijepima se vraća vid, hromi prohodaju, gluvima se vraća čulo sluha.

Tropar Svetom Nikoli
Pravilo vjeri i obraz krotosti,
vozderžanija učitelja javi tja stadu tvojemu,
jaže veščej istina.
Sego radi stjažal jesi smirenijem visokaja,
niščetoju bogataja:
otče svjaščenonačalniče Nikolaje,
moli Hrista Boga,
spastisja dušam našim.

(izvor: Svetigora)

² Ćusegija- trouglsta kraća tučana lopatica kojom se uzmao žar sa ognjišta ili iz peći.