Kako sam, po vlastitoj želji, postala učiteljica na selu
Sjećanje učiteljice Ksenije Ekmečić rođena Kovačević na vrijeme poslije Drugog svjetskog rata koje je provela u Prebilovcima
|
Sena Ekmečić |
Pokušaću da u nekoliko rečenica opišem boravak u Prebilovcima. Po završetku školovanja za učitelja, po nalogu Ministarstva prosvjete, kako je to tada funkcionisalo, dobila sam mjesto učitelja u osnovnoj školi u Čapljini. U Čapljini sam radila godinu dana kada je učiteljica u Prebilovcima bila Desa Andrijašević iz Trebinja koja mi se žalila da ne može da se prilagodi životu na selu. Kao dijete rođeno i odraslo na selu predložila sam Desi da zamjenimo radno mjesto. To je Desa rado prihvatila a i direktor se složio. Tako sam, po vlastitoj želji, postala učiteljica na selu.
Doček u Prebilovcima bio je više nego srdačan. Okupili su se skoro svi mještani, a doveden je i tamburaški orkestar. Bila sam smještena u stanu pored same učionice, u kojem su se nalazila dva kreveta, šporet na čvrsta goriva, sto i par stolica. Mještani su predlagali da, na početku, spava kod mene neka od djevojčica iz sela, dok se ne priviknem. Ali, ja sam to odbila, ističući da nema potrebe, jer sam se već navikla da živim sama.
Narednog dana đaci su došli u školu. Bila je puna učionica. Zajedno su bili učenici sva četiri razreda, pa je trebalo pronaći metod za efikasniju nastavu.
O stravičnim zločinima koji koji su se u selu dogodili, gdje je žrtva bila i predratna učiteljica Stana Arnaut, dolaskom u Prebilovce ništa nisam znala.
|
Ksenija Sena sa suprugom Dimitrijom, Mićom Ekmečićem |
Djeca su bila jako bistra, i veoma lako su upijali znanje. Najviše pažnje sam posvetila djeci iz Mrvića i Rijevaca, jer sam stekla utisak da se osjećaju pomalo inferiornim u odnosu na ostalu djecu. Prebilovčani su činili sve da mi olakšaju boravak u selu. Redovno su donosili i cjepali drva, iako mi je bilo pomalo neugodno, nudili su sir, suvo meso, smokve pa i vino.
--------
U školi smo imali i Domaćinstvo. Predavao nam je Neđo Tripić. Mnogo smo što-šta naučili što nam je koristilo kasnije u životu. Sjećam se, jednom smo ja i Mica Nevenkina pripremale, uz Neđinu pomoć, gulaš. Koristili smo kuhinju podvorkinje Nevenke. I kad smo završile sa pripremom gulaša, bez mesa, stigla su, držeći se sa ručice, druga djeca i probali su naš gulaš.
Sjećanje Slavojke Tripković Mandrapa, rođene 1943. godine
-------
Školu je održavala podvorkinja Nevenka Ćirić koja se maksimalno trudila da u zimskom periodu bude toplo. Redovno je mjenjala vodu i održavala maksimalnu higijenu. Često sam bila pozivana na ručak kod roditelja, a najčešće sam bila gost kod Petrice Bulut. Roditeljski sastanci su održavani svakog mjeseca, gdje smo zajednički rješavali pitanja vezana za uspješniji rad sa djecom.
Jednom prilikom došli su u školu novinari koji su napisali članak o školi. Kada su mojoj majci u Crnoj Gori rekli da pišu novine o meni, mnoogo se uplašila. Kada su joj rekli da me hvale rekla je ”u zao čas je hvalili.”
Sve u svemu, u selu sam provela divne godine. Bila sam poštovana i pažena, a kao rezultat zajedničkog rada mnogi tada mali Dragićevići, Suhići, Brnjašići, Ždrakanovići, Nadaždini, Tripkovići... postali su ugledni i poštovani ljudi, što je za svakog prosvjetnog radnika najveća nagrada.
Krug, moj krug sa Prebilovcima i Prebilovčanima zatvorio se kada je jedan od mojih učenika Branislav Tripković pomogao da se moja kćerka, koja živi u Nišu, zaposli i poslije osnuje svoju porodicu.
Smatram da su te moje godine u Prebilovcima bile predivne.
------
Publikovano na portalu Prebilovci – selo na internetu u martu 2023. godine
