.

Milo Jukić

Čaplјina: Toliko zanimlјivog da ne znaš kud bi prije

(Fragment iz putopisa koji se odnosi na Prebilovce)

         ”Najtužnije mjesto za koje znam na čaplјinskom području su Prebilovci. Kad se pogleda s ceste, ništa ne sluti na to, ugleda se jedna od najlјepših, možda i najlјepša od novijih crkava u Hercegovini, vrlo smjelog, ali apsolutno uspjelog arhitektonskog sloga. Ko zastane da je pogleda izbliza, ne znajući ništa o njoj i o dešavanjima u Prebilovcima, šokirat će se čim pročita tekst na informativnoj ploči. U najkraćem, ustaše su 1941. godine sravnile selo sa zemlјom, napravivši masakr koji su od oko 1000 izbjegla samo 174 stanovnika, makar se pojavlјuju i razne druge brojke, budući da je, i zbog okrutnosti zločina, bilo gotovo nemoguće ustanoviti točne.

          Drugi put je selo ubijeno u lјeto 1992. godine, kada su minirani nedovršena crkva i kripta sa spomen-kosturnicom s posmrtnim ostacima ubijenih 1941. Kosturnica je izgrađena ni godinu dana prije toga, budući da su jame u kojima su se nalazili posmrtni ostaci uglavnom bile zabetonirane, označene tek skromnim obilјežjima s nedorečenim podacima.

          Kroz spomen-kompleks me vodi Aleksa Dragićević. On je ovdje „sve i svja“, jer kad nema posjetitelјa, hvata se alata i uređuje dvorište. Hram Vaskrsenja Hristovog čudesno je mjesto na puno načina isprepletene simbolike žrtvama zločina, službeno proglašenih Svetim Mučenicima Prebilovačkim i Donjohercegovačkim.

          Ne znam kakav bi trebao biti čovjek koji bi mogao ostati hladan od pogleda njihovih lica s jednog od zidova ponutrice crkve: ozbilјni, zabrinuti i, jer na svijetu niko nije sam, brižni, kao da slute kraj. Žene u bijelim suknjama i šamijama, muški u prostim odijelima, svima na nogama opanci od one davno nestale vrste. Među svojim parohijanima pop, i sam ubijen onih crnih dana 1941. Opominju njihovi pogledi, opominju stotine imena ispisanih u redovima što sastavlјaju podove i svodove, opominje sunce što kroz kupolu, uranjajući u kriptu s kostima, posredno kazuje kakav mrak može zavladati glavama nelјudi.

          Šestog dana kolovoza 1941. 52 obitelјi su potpuno uništene, a 36 ognjišta zauvijek ugašeno. U poslјednjem ratu su se stanovnici spasili, ali su kosti iz 1941. letjele u zrak takvom silinom da su ih, kaže mi Aleksa, nalazili zabijene u ostacima crkve. Ubijeni su uglavnom civili, žene, starci i djeca; odrasli su se u većini sklonili prije masakra, vjerujući da niko neće učiniti zločin nad nemoćnim, ali se račun ispostavio pogrešnim.

          "Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g. Balјić muhamedanac, javno izgovara, ko činovnik, morao bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 šizmatika bačeno. Od Mostara i Čaplјine odvezla je želјeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavlјeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 šizmatika ubijeno je. Jadnici, bili su mirni”.

          Tako, malo nakon zločina, zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu piše njegov mostarski subrat, biskup Alojzije Mišić, koji će zamalo i sam preseliti na bolјi svijet. Nјegov očajni apel da se stane ukraj divlјanju nad onima koji su „mirni“ možda je kasnije nekom i pomogao, za Prebilovčane i mnoge druge Srbe iz doline Neretve već je bilo kasno.

Prebilovci, rana neprebolna

          Aleksa me vodi i na prostrano groblјe s druge strane ceste. Otraga na spomeniku porodice Ždrakanović uklesane dvije strofe poznate pjesme Igora Zamana Kletva; stara ploča s istim tekstom, loše izrađena i dotrajala, spuštena pored nove. Grob Anđe Ekmečić izrešetan, najgušće oko slike, i ne samo njen, na nekim pomjerene i polupane ploče i polomlјeni križevi. Na nekoliko mjesta još stoje kameni grudobrani iz poslјednjeg rata. Osim svega toga želim, kad sam već tu, i dalјe pod dojmom viđenog u crkvi, pogledati i stećke; 17 ih je, na dva mjesta, nekoliko izvrsno ukrašenih, na jednom štit s četiri rozete „produžen“ mačem, na drugom još jedan štit stcolikog oblika, na trećem križ sličan malteškom. Bit će da su ispod njih članovi obitelјi Pribilović, po kojima je selo i dobilo ime. Spominju se u jednoj povelјi bana Stjepana 1332. godine, a Stjepan Pribilović tituliran je 1378. kao vojvoda Humske zemlјe. Na odlasku obećavam Aleksi da ću mu javiti gdje se može pročitati nešto više o stećcima, jako ga zanima. Dakle, Aleksa, hvala na svemu, a o prebilovačkim (i ostalim) stećcima štošta se može naći u knjizi Šefika Bešlagića Stećci - Kataloško-topografski pregled, izdanoj 1971. godine.

          S ceste, u polasku, još koju minutu promatram crkvu. Poznati beogradski arhitekt Predrag Peđa Ristić doista je našao pravi način da nevinim prebilovačkim i žrtvama iz okolnih sela podigne dostojan spomenik. Zanimlјivo, umro je 5. kolovoza 2019., dan prije nego se ovdje, uvijek uz mnoštvo rodbine, ali i onih koji razumiju sav užas zločina, obilјežava spomendan Svetih Mučenika Prebilovačkih i Donjohercegovačkih.   

          Slјedeća stanica je Hutovo blato. O njemu valјda svi znaju sve i svako je barem jednom svratio, poneko se provozao čamcem kroz šumu lopoča, a jedva neko i zanoćio, odšetavši mrakom podalјe od motela kako bi u uši pustio hrapavo dozivanje šlјuka i grlene jecaje jarebica…”

Bilјeška o autoru:

          Književnik Milo Jukić rođen je u mjestu Deževice kod Kreševa 1966. godine. Aktivan je i kao novinar koji je na sebe, posebno, skrenuo pažnju kao putopisac. U magazinu Blјesak objavio je više od 200 putopisnih reportaža. Nјegova djela objavlјuju se u Hrvatskoj i Bosni ali i u Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji. Objavio je romane ”Samo jednom se gubi” (2012.), ”Muke majstora Antona od Padove” (2020.), knjigu pjesama ”Od koložega do snežnika” (2015.). Bio je, od 2015. godine, član PEN centra BiH koji je, pet godina kasnije, napustio sa većim brojem književnika zbog grube poliitizacije i ideologiyacije PEN centra. Član je Društva pisaca Bosne  Hercegovine. Više puta je nagrađivan za rad na polјu književnosti. Živi u Kreševu (ad).

Izvorno, putopis je objavlјen u magazinu www.bljesak.info (Mostar) 12. juna 2020.

Na zavičajnom portalu fragment koji se odnosi na Prebilovce nalazi se od februara 2021. godine