SZS u poseti Ekmečićima
Predstavnici organizacije Srbi za Srbe, koja je u svekolikom srpstvu prepoznatljiva po tome što pruža pomoć srpskim familijama u kojima je petoro i više djece, posjetili su Prebilovce. Razlog posjete bilo je upoznavanje sa familijom Miladina Ekmečića koji sa suprugom Sojkom podiže petoro djece. Ovo je jedna od najbrojnijih povratničkih familija u dolini Neretve. Izvještaj, koji je objavljen na oficijalnoj stranici organizacije, o posjeti Prebilovcima, napisala je Dobrina Kusmuk koja se nalazi u užem rukovodstvu organizacije Srbi za Srbe.
Inače, Organizacija Srbi za Srbe djeluje već četiri godine. U tom vremenu aktivisti ove organizacije animirali su Srbe u Otadžbini i rasijanju na pružanju pomoći porodicama sa petoro i više djece. Sakupljeno je 49.000 eura koji su angažovani za pružanje konkretne pomoći za 70 porodica sa oko 500 djece. Pomoć je upućena porodicama u Srbiji ali i drugim zemljama na Balkanskom poluostrvu gdje žive Srbi. Njihov moto u radu je ”Djeca su naša budućnost”. Organizacija Srbi za Srbe izrasla u organizaciju od poverenja čiji rad podržavaju Srbi iz svih krajeva svijeta.
Predstavnici Humanitarne organizacije Srbi za Srbe prvi put su posetili srpske porodice u Hercegovini. Prva porodica koju smo obišli bili su Ekmečići, povratnička osmočlana porodica koja se vratila u ''poznato'' selo Prebilovci. Prebilovci su poznati po masovnim istrebljenjima Srba u Drugom svetskom ratu kao i ratovima 1991-1995 na prostoru bivše Jugoslavije. „Malo je naselja u Bosni i Hercegovini koja imaju takvu istoriju kao Prebilovci u Hercegovini. Malo ih je u svijetu da su tako stradali. Samo je veća tragedija sela Ladice u Češkoj. U drugom sjetskom ratu od preko 1000 stanovnika rat je preživjelo samo 172.
U građanskom ratu u BiH 1992. godine stanovništvo iz Prebilovaca je protjerano u operaciji „Čagalj“, združenim snagama hrvatske vojske, HVO i muslimanskih snaga, a selo zapaljeno, crkva sa kriptom, u kojoj su bili sahranjeni posmrtni ostaci žrtava iz drugog svjetskog rata, uništena je i sravnjena sa zemljom.“
Danas u Prebilovcima od 20 tak prijavljenih povratnika svega se 6 porodica za stalno vratilo. Miladin i Sojka Ekmečić su bili među prvima koji su odlučili da se vrate na svoje. 1992 su napustili dom i proveli rat u Bileći. Miladin se priključio VRS. Poslije rata su pokušali ostati u Bileći ali kada je Miladin uvidio da je izbjeglički život težak odlučili su 2002 godine da se vrate na svoje. Zatekli su sve porušeno, posječeno i popaljeno. Kuća totalno srušena, voćnaci posječeni livade zapuštene.
Polako su se ovih 8 godina Ekmečići kućili. Kuću su ponovo podigli i u jednoj polovini žive Miladin sa porodicom a u drugoj njegov brat i njegova porodica. Napravio je Miladin i štalu, nabavio krave. Ponovo posadio i još uvijek sadi voćke. Obrađuje velike površine svoje zemlje a i uzima i u zakup tuđe da bi što više posijali.
Miladin i Sojka imaju petoro pametne i vrijedne djece. Bojan (18 godina) ide u srednju u Mostar. Bojana (15 god.) takođe u srednju a Branka (10 god.) i Biljana (9 god.) idu u osnovnu u Čapljini. Božana (3 god.) jedina ostaje kući sa roditeljima.
Djeca pomažu oko svega i njih četvero (Božana je još mala) sa svojim roditeljima sve ručno obrađuju a za ono što ne mogu moraju plaćati traktor. Nerijetko im dosta toga propadne jer ručno nisu dovoljno brzi pa im usjevi, kao prošle godine paradajz, zbog pogoršanja vremena propadne.
Miladin i Sojka naporno rade, od jutra do mraka za svoju djecu i ne žale se. Kuća treba još radova. U hodniku Miladin još pločice nije zalijepio ali kao što kaže „taman skupim nešto para a ono iskrsne nešto što treba djeci...“.
Naučili su Ekmečići da šute i trpe i da se nikom ne žale. Miladin se polako i naporno kući i dovoljno svojoj djeci zaradi. Sojka vrijedna žena svaku voćku, svaku biljku iskoristila i svojoj djeci napravila đemova, sokova i kiselica.
Očekivali me Ekmečići i domaćinski dočekali. Djeca radoznala i vesela jedno na drugo paze dok im otac priča kako je našao divlji šipurak pa ga donio kući i posadio da imaju za čaja i kako je tako jedno po jedno drvo nanovo sadio i kalemio. Kako planira prodati jednu junicu da može platiti prevoz sijena. Kako su u malom improvizovanom plasteniku već sadnice paradjza dovoljno narasle da ih može saditi.
Kako je prije par godina uzgojio najveću lubenicu u kraju pa je bio i u novinama. Planova i želja jako mnogo a sve moraju rukama jer o traktoru mogu samo sanjati. „Dobro je zdravi smo a djeca slušaju i vrijedna su pa opet privredimo“ kaže Miladin a meni pada na pamet da bi vrlo lako došli na rub egzistencije da se domaćin razboli jer Vlada Republike Srpske o povratnicima u drugom entitetu ne brine dok pomenuti entitet vodi računa o svom nacionalnom korpusu i hrabri srpski povratnici nemaju vrata na koja bi mogli pokucati.
Obraćao se Miladin pismeno dva puta Vladi Republike Srpske u nadi da će mu pomoći u kupovini traktora ali mu nikad niko nije odgovorio. Obraćao se na razna mjesta jer je svjestan da bi sa traktorom mogli čuda napravati. Niko mu nije pomogao i pomirio se Miladin sa činjenicom da se sam za svoju djecu mora boriti moleći se Bogu da mu da dovoljno snage i zdravlja za to.
Kako su me dočekali tako su me Ekmečići i ispratili, srdačno i toplo. Miladin mi je na povratku pokazao porušenu crkvu i kosturnicu koju su oni malo raščistili ovog ljeta i oskrnjavljeno groblje. Ja sam kao i na dolasku ostala zabezeknuta kako je od Mostara prema Čapljini svaki naziv mjesta napisan ćirilicom uredno crnom bojom premazan i kako se i na taj način svaki povratnik pokušava zastrašiti ali i pored toga Ekmečići žive i rade u svojim Prebilovcima i nadaju se boljem vremenu i svijetlijoj budućnosti svojoj djeci.
Zbog njih, zbog svih ostalih koji su se vratili na svoja ognjišta i koji odoljevaju svakoj neprijatnosti se nadam da ćemo moći Ekmečićima pomoći i da ćemo tako toj djeci poručiti da nas ima na svim krajevima svijeta koji mislimo na njih i da nisu sami.
Oficijalni sajt organizacije Srbi za Srbe nalazi se na adresi www.srbizasrbe.org
Prilog se nalazi na sajtu Prebilovci-selo na Internetu od 3. marta 2010. godine
