.

Na prostranoj visoravni Kravarice nalazi se vjekovno pravoslavno groblje. Porušeni spomenici i na njima ustreljeni u granitu ovjekovječeni likovi blaženopočivši mještana svijedoče o bezumlju ali i da je ovdje pomoren silan narod. Kraj groblja uzdizala se crkva u čijoj su kripti bili sahranjeni posmrtni ostaci više od 4.000 Srba iz južne Hercegovine koji su mučki poubijani u Drugom svjetskom ratu. I mjesno groblje i crkva, danas u ruševinama, i bez ijedne riječi više govore o živima nego o mrtvima.

 

Godinama, otegnutim do u beskraj, dvadesetak- od više stotina stanovnika iz ovog sela koji žive u izbjeglištvu, čeka donaciju da bi se povratili na zatrvena prađedovska ognjišta i svoja zakorovljena imanja. Da je bilo i da postoji više volje i razumjevanja danas bi selo izgledalo mnogo drugačije. Nepodmitljivo oko kamere pogledom sa Bijele vlake na Kravaricu, preko Bulutove mahale, i Dragićeva mahala viđena sa Grapka otkriva i nagovještava mogući izgled sela. 
Podsticaj povratku, ovdje se nadaju, treba da doprinese 90 hiljada KM koje je na paraćesike selu dodjelilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine za izgradnju vodovoda do naselja.

Trudom Srpskog nacionalnog društva ”Prebilovci”, koje je prije tri godine osnovano u Beogradu, obnovljen je Dom kulture. Veleljepna građevina, za seoske prilike, nema sumnje predstavlja značajan podsticaj za povratak i okupljanje mještana. Zgrada je nekad bila osnovna škola «Kralj Milutin», koju su 1924. svojim novcem i rukama sazidali stari Prebilovčani. Poslije Drugog svjetskog rata to je bio Dom kulture u kojem je djelovalo KUD «Dušan Bulut-Lolo». Uz poneku već obnovljenu ili rijeđe nanovo podignutu kuću, kao što je ova na slici desno, Dom kulture je iz temelja promjenio sliku i ulio nadu za bolji život sela i njegovih ljudi.

 

Kad mine dan, podržavajući prastari običaj lijepog gledanja na komšiluku («uvijek su se Prebilovčani lijepo slazili») nađu se komšije da, uz kafu i čašicu rakije, prozbore koju o danu koji je minuo i o svakojakim životnim temama. Ali se i sa gorčinom zapitaju: Gde su ostali naši? Kad će se više povećavati komšiluk. Na slici desno pred kućom Milorada Miše Tripkovića.

U odnosu na prostranu visoravan Kravarice centralno naselje, smješteno na padinama Bijele vlake i Grapka, zauzima amfiteatarski položaj. Na panoramski snimak vrsnog fotografa Olofa Neslunda udjenula se sva ljepota sela. Mladi će, kao i nekad- gledajući sliku, u velikom Dolu ispod sela vidjeti zgodno mjesto za fudbalski stadion koji je podobro uobličila priroda. Stariji će se prisjetiti kako se ovdje uzgajao prvoklasni duvan i da je svaki pedalj zemlje bio obrađen. Onima koji realno razmišljaju javljaju se vizije plantaža ljekovitog bilja u Dolu i terasastih voćnjaka oko njega ali i blagorodnih plantaža vinograda na Kravarici koji daju čuveno vino žilavka. Ovo je bogomdato mjesta za uzgoj mediteranskog voća i proizvodnju ekološki zdrave hrane. Raznovrsno ljekovito bilje, treba se samo dosjetiti- kad mu vrijeme dođe, treba sabrati i unovčiti. Znali su stari Prebilovčani za taj dar prirode- da je ovaj kraj medonosan od ranog proljeća do kasne jeseni. U selu dva toponima svjedoče da je ovdje pčelarstvo bilo razvijeno. U pričama o prisilnom zadrugarstvu iz doba komunizma govori se o stotinama košnica koje su seljaci morali unijeti u zadrugu... 
Samo obnovom kuća i života u njima, a stotinjak ognjišta čeka zanavljanje, ovo i još mnogo štošta može biti stvarnost. Ali, ”prazna ruka mrtvoj druga”, komentar je mještana o realizaciji mogućih želja. «Iz ruševina mogu nas podignuti, vele, samo međunarodne fodacije, kao ona američka koja je elektrificirala selo i stvorila osnovu da se počnemo vraćati sebi i životu.»