.

Slavica i Giguša*

      Mojoj babi Anđi, tetki Jovanki - Joki, svim ženama koje su omrkle u ratu, a osvanule zabrađene crnim jašmakom. Ili im je ime zapisano u kamenu. I vremenu

      Groblje k'o groblje reklo bi se. Obično, seosko. Tu kamen, tu busen. Poneki cvet. Dogorela sveća. Nadgrobni spomenici veći, manji, beli, crni...

      I tišina.

      Skoro da se čuje kako pada skoro nevidljivi listak sa stoljetnog čempresa.

      Hodimo pobožno!

      Kome hodimo?

      Teško da ima ikoga ko ovdje nema nekoga -zapisanog u kamenu. I u vremenu.

      Umirali su dva puta; 1941. i 1992.

      Groblje prebilovačko

      Odmah od ulaza, lijevo nadvisio okolne u najcrnjem sjaju -spomenik. Zlati ga prva istočna zraka. On potvrđuje priču o SlaviciMiška.

      Bila katolkinja, časna sestra u Zagrebu. Za ljubav kršnog kraljevog žandarma, Hercegovca, Srbina Žarka zamijenila sve na ovom svijetu. Sudbina je zatekla u selu o pokolju žena, staraca i nejači o Ilijindanu 1941.

      Podijelila je strašnu sudbinu Prebilovki, iako ih, kao mlada, još nije bila čestito ni upoznala.

      Nudili joj da se živa i zdrava vrati svojima.

      Ona odbila s' prezirom zlu silu i nameru đavolsku. Mučili je nezamislivo.

      Ah da, spomenik?

      U sredini postariji ali još naočit kum Žarko. Sa desne mu strane otmena, prelijepa, gosposna, drukčija kakvu naš narod ni na slici nije viđao. Slavica Miška. Prva supruga Žarkova. Lijevo, stamena k'o stijena, seljanka u crnini koju nije skidala; za ocem, braćom, suprugom, sinom- za svima. Moja kuma Sava Giguša (Sava Bulut- Giga). Druga Žarkova supruga. Prezimena Giga u Klepcima nema od tog zlokobnog ljeta.

      Podigla Giguša ovaj spomenik- branu zaboravu, bez trunke sujete, ljubomore, mržnje...

      Kako dalje, kad pred njima, sve su riječi samo klekle! Ne znajući šta bi rekle.

* Iz neobjavljene zbirke, Priče iz djetinjstva,učiteljice Sene Šijak - Marković.

24. Mart 2017. godine