Od Posranca do Posranog kuka
|
Rijetke su njive u Tasovačkom polju na kojima se uzgaja voće ili povrće. Njiva na kojoj je snimljena ova fotografija nosi vulgarno ime, Posranac. A to ime, ustvari, krije priču o tome kako se nekad cijenila obradiva zemlja |
Na krajnjem jugu BiH, u međurječju četiri rijeke, Neretve, Bregave, Trebižata i Krupe nalazi se jedna od najplodnijih dolina za uzgoj voća i ranog povrća. Nekadašnji gospodar ove zemlje, zapamćen, pored ostalog, po onoj ”il’ da puca il’ da čekić kuca” u Donju Hercegovinu donio je pamuk, pirinač i masline. I sve je to uspjevalo. I kafa se u ovoj zemlji može uzgajati. Kivija i mandarina odavno ljudima od Jadranskog mora do Mostara donosi solidne prihode.
Ovdašnje njive vrijedni težaci znali su oduzimati i od kamena, imenovali ih pravim imenom-krčevina ili lazina, što ima isto značenje za plodnu zemlju otetu od šume ili kamenjara.
Izdašno su njive, u međurječju četiri rijeke, rađale kroz sve vijekove i sva vremena.
Tako je bilo do ovog vremena.
Ovo vrijeme napustilo je plodna polja. Umjesto breskvi i drugog voća te povrtlarskih kultura, na plodnim njivama raste korov. Čak se pretvaraju i u građevinsko zemljište. Prekopavaju se, na drugoj strani, brda. Savremenik ove apsurdne pojave koju gleda svakodnevno, zna reći; ”što je u savremenom svijetu nenormalno ovdje u Apsurdstanu je normalno”.
I danas je u ovdašnjim selima vidljivo kako su nekadašnji njihovi žitelji, podižući kuće na kamenu, čuvali i štedili plodnu zemlju. U Prebilovcima je to posebno uočljivo (moguće je, da je baš ovdje nastala poslovica ”Čovjek u brdu, tikva u polju”.)
Vrijeme koje se pamti kao industrijalizacija države koje, uzgred rečeno, nema- isparznilo je sela, pomjerilo ih u gradove ili ka gradovima – u plodna polja nadomak gradova. U dolini Neretve to je veoma uočljivo u Ortiješu, na Buni, u Žitomislićima, na prostoru od Struga do Gabele (Ispod Gabele u polju izraslo je veliko selo Gabela Polje), u Klepcima, Tasovčićima, Počitelju, Ševaš Njivama...
I dalje se, međutim, na lokalnoj Tržnici prodaje rano voće i povrće proizvedeno Bog zna gdje, najmanje u dolini Neretve. Velik broj proizvoda, pa i onih koji uspjevaju ili bolje rečeno mogu uspjevati oko Tržnice, stižu čak iz uvoza.
Da apsurd bude veći u brda iznad plodnih polja, kako rekosmo, uvedena je moćna mehanizacija. Prekopavaju se brda, melje se kamen i sadi cmilje kojem, uzgred budi rečeno, nije osiguran plasman.
Korov raste na zemlji koja može dati četri žetve godišnje.
---------------------
|
|
Kako je Posranac dobio ime Priča je veoma stara. Legenda koja se prenosi s koljena na koljeno živi još uvijek. Korjene vuče tamo negdje s kraja dalekog Srednjeg vijeka. Elem, pozove aga iz Tasovčića kmetove da mu okopavaju kukuruz na velikom posjedu, dolje u polju ispod kule u Naklu, dijelu dosta velikog sela Tasovčići. Odazvalo se desetak težaka. Kako se agi žurilo da uredi svoje imanje, više u šali nego u zbilji, obeća kmetovima da će zemlja koju oni okopaju i urede, od tog dana biti njihovo vlasništvo. Rano ujutro težaci su prionuli je na posao. Osvajano je polje. Bilo je tu i vriske i podvriskivanja i takmičenja ko će više prevrnuti i urediti plodne zemlje. Udarci motika mirisali su na hljeb. Jedno pitanje ponavljalo se često: Hoće li aga biti od riječi? Hoće li oni postati vlasnici onog dijela zemlje koju tog dana okopaju!? Sa kule iz Nakla aga je, s vremena na vrijeme, pogledivao na njivu i težake. Kad je, negdje oko podneva, vidio njihov učinak, počeo je razmišljati kako će izgubiiti dobar komad imanja u plodnom polju. Pred vrijeme da težaci dobiju obećanu užinu, aga je posluzi zapovidio da u čorbu ubace ricinusova ulje. Ručavalo se u hladovini jablanova nedaleko od obale rijeke Bregave, u blizini kamenog mosta koji je u vrijeme bilježenja ove legende (juni, 2017.) namirio pet vijekova. [(«Na ovom mjestu je hercegovački sandžak beg Mustafa 1517. sagradio most. Šišman Ibrahim paša, koji je u Počitelju sagradio medresu, han, hamam i obnovio džamiju, u drugoj polovini 17. vijeka je obnovio i most u Klepcima. S obzirom da su na ovom lokalitetu otkrivene trase puteva iz ranijih perioda, vjerovatno je na mjestu današnjeg mosta postojao i rimski most (...) Skladnom konstrukcijom svoda, koja podsjeća na svod Starog mosta u Mostaru, most se izdvaja i predstavlja jedno od najznačajnijih djela otomanskog graditeljstva u području infrastrukturnih objekata. Specifičnost mosta je da ima najveći raspon ovog tipa mostova na ravničarskim rijekama. S obzirom na to da je korito rijeke Bregave na ovom mjestu relativno široko, a obale niske, graditelj je izveo veće kamene podzide i oblikovao dugačke prilazne rampe, čime je smanjio raspon luka (...) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku, kojom se istorijski spomenik- Most u Klepcima, opština Čapljina, proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine» (Tekst se nalazi na ovom portalu, u rubrici Kratka istorija naselja, odljeta 2009. godine).Dvojezična tabla ispisana na srpskom, hrvatskom, bosanskom i engleskom jeziku koja se nalazila pored mosta jednostavno je nestala. Vjerovatno su željezni nosači i kvalitetni lim na kojem se nalazio tekst o značaju i trajanju mosta završili na nekom otpadui pretvoreni u novac. Ali, to je tema za neku drugu priču.)] Nakon što je aga završio, koliko je znao i umio, pripovjest o mostu pohvalio je učinak težaka. Ni jednog trenutka nije dao povoda težacima da posumnjaju u ostvarenje njegovog obećanja. Naprotiv. Legenda veli, kako je aga ponovio, da će, kako izgleda, težaci postati vlasnici lijepog komada zemlju u Tasovačkom polju. Zadovoljni zbog obilne užine i što aga drži do izgovorene riječi i obećanja težaci su, nakon užine, skratili odmor. Prionulo se na posao sa još većim elanom. Ni traga od umora. Jedan po jedan težak, međutim, ostavljao je motiku i odlazio za kukricu ili u žita da se olakša, Hercegovci bi rekli porajsebe. Usporilo se sa okopavanjem kukurza. Čak su težaci počeli jedan drugom smetati u radu dok najstariji među njima nije smislio kako se rješiti muka. Zapovidio im je da skinu gaće, da obavljaju nuždu kopajući. I bi tako. I aga održa riječ. Od tada taj lijep komad zemlje, koji danas presjeca magistralni put Županja – Opuzen, nosi ime Posranac. Danas je Posranac u posjedu potomaka Sime (Ilije) Draške (1893 - 1967). Od kada je ponijela to ime njiva je u vlasništvu Draška. Posranac (na fotografiji je samo dio ove velike njive) je danas jedna od rijetkih njiva u velikom Tasovačkom polju koja se obrađuje. |
-------------------
|
Ni dobar cigar duvana daleko od doline, na Modriču, počinje Dubravska visoravan. Na ovoj visoravni, za razliku od doline u međurječju četiri rijeke, rijetke su njive u ledini. Ilustruje to fotografija, snimljena ovih dana ispod Šatorove gomile u Lokvama |
Priča se da je nekad, u doba kraljevine SHS, nakon predaje duvana, vrativši se kući sa pozlaćenom duvanskom kutijom kao nagradom za dobar kvalitet duvana koji je predao na otkup, domaćin iz prebilovačkog zaseoka Brdo tražio saglasnost od drugih članova zajednice da kupe njivu u dolu ispod njihovih kuća u blizini Posranog kuka. I dogovor je pao.
- Kupiti! Kao jedan složila se brojna zajednica.
- Koliko čovjek zatraži, ima da se isplati, rekao je domaćin.
Vlasniku, međutim, njiva nije bila na prodaju. Kupac, nebi li ga odobrovoljio, predlaže da s mrginja na mrginj željene njive položi hiljadu dinara dužom stranom (toliko je u to vrijeme koštao vo za oranje), pa koliko ispadne hiljadarki, toliko bi dobio za promjenu vlasništva.
Dogovora, ipak, nije bilo.
Ova istinita priča iz Prebilovaca provlači se kao dokaz koliko je nekad zemlja bila na cijeni. Danas na ovoj i svim njivama u Malom zojmiru raste korov. Skoro će, ako već nije, minuti vijek da plug nije zaorao u dolu. Ni u jednom od dolova, lazina i krčevina oko sela odavno nema uzorane njive. U velikom Dolu ispod sela, gdje je nekad uzgajano skoro pola miliona strukova duvana i gdje je svaki pedalj bio obrađen danas su samo dvije njive privedene kulturi.
Stasavaju generacije koje i ne znaju da postoje ti dolovi, a ne da ih obrađuju i da od toga žive.
Bio je neoprostivi grijeh podizati kuće za stanovanje na njivama. Podizane su u krajpolju, odakle počinju ili se tu završavaju hercegovačke grudure. Stari Klepci, Tasovčići, Trebižat, Gabela a posebno Prebilovci i druga sela, u međurječju četiri rijeke, i danas svjedoče o tome kakav je odnos prema zemlji nekad imao ovdašnji težak.
A danas? Danas se sela pomjerila u polja. Na zemlju koje nije pretvorena u okućnicu i beton ne unosi se motika. Čitavo polje ispod Trebižata, pored istoimene rijeke, napušteno je. U Tasovačkom polju, koje presjeca magistralni put Županja – Opuzen, uz to što kuće ”mile” ka polju- plodnu zemlju, uz korov, poklapaju trgovački centri i benzinske pumpe.
Dva toponima u međurječju četiri rijeke na jugu BiH koji nose vulgarno ime nastalo iz privrženosti, da ne kažemo ljubavi, prema hraniteljici zemlji, za rijetke, svjedoče o potpuno drugačijem odnosu prema zemlji.
Aco Dragićević
