.

Kod Đurasovića u Bileći

Uspinjem se stepeništem do četvrtog sprata. Tu, u malom stančiću, u Bileći žive Miho i Milena. Sa njima je i Mihov brat, Jovan. Samo da ih zateknem u dobrom zdravlju i raspoloženju. Želim da ostavim zapis o životu tih, po svemu izuzetnih ljudi. Da se ne zaboravi. Njihove patnje traju dugo. Predugo. Može se čak desiti i da ih iz stana istjeraju jer im je to „alternativni smještaj“, dok ne dobiju onaj pravi... Dugoočekivani...

Miho u šali kaže da bi najviše volio da umre pa da tako riješi sve ovozemaljske brige... U Prebilovce se, svakako, ne misli vraćati... Dosta je zapamtio, ponešto  zapisao, podijelio sjećanja. Neke uspomene je zakopao duboko u duši i iznosi ih samo pred rijetke prijatelje.

Mnogo voli da čita pa često odvoji od skromnih penzija za neku dobru knjigu. Pokazuje mi Magnum crimen (Krvavi zločin Viktor Novak, 1948.).

Priča mi da je nedavno došao do svojih knjiga koje je pred sam rat zakopao u Prebilovcima da ih tako, kao najveću dragocjenost sačuva. Primjećuje da se Srbi nedovoljno bave svojom istorijom. Zavještaće knjige, kaže, nekom manastiru.

Gledam ga dok pažljivo lista stari album. Pruža mi fotografiju vojnika u iniformi Jugoslovenske narodne armije: „Eto, to je prvi vojnik koji je iz poslijeratnih Prebilovaca dorastao služenju Armije. To je moj brat Jovan. Rođen je 15. marta 1942. godine, u Prebilovcima. Majka nije ni slutila da nosi život u sebi...“ Sa fotografije gleda nas lice vojnika u uniformi JNA. Sjećanja su probudiše, uskomeša se duša napaćena. Dok priča glas mu drhti. Suzama ne da da krenu.

- „Rođen sam 15. avgusta 1938. godine u selu Kolojanj. Donje Hrasno, opština Čapljina, sada Neum. Oca Jovana  (1906. god.) se  ne sjećam. Na Vidovdan 1941. godine zajedno sa rođacima i komšijama na prevaru je odveden na „sastanak“ u Sjekose. To selo je udaljeno oko četiri kilometra od Kolojanja . Iz škole su vezani u žicu odvedeni  u Gabelu, u Bubalovu Adu, i tamo pobijeni. Kasnije sam saznao neke detalje tog gnusnog, krvavog pira.

Majka Koviljka, rođena na Savindan 1910., još tri mjeseca je živjela u Hrasnu u strahu očekujući da ustaše dođu i po nas. Zato odlučuje da se vrati nazad, u Prebilovce. Uprkos protivljenju svekrve i jetrve napušta svoj dom. Zamjenjuje crnu maramu bijelom, da ne pada ustašama u oči, pa noću, kradom odlazi. U to vrijeme samo su srpkinje nosile crne marame. Sa  torbom na vratu i sa mnom na leđima baulja svu noć provlačeći se između ustaških straža. Isnjcrpljena stiže do Kljena, do Brstinovih kuća. Poslije kratkog odmora nastavljamo put. Štite nas guste, jesenje magle. Bog je tako htio, sačuvao nas i nije dao da postradamo. Skoro iza svakog mučilišta ostaje po neki svjedok. Mi smo bili svjedoci stradanja dvije porodice, Đurasović i Dragićević. Prelazimo  željezničku prugu. Prolazeći neopaženo kroz Višiće  put nastavljamo dalje, do sela Oborine, u Klepačkom ataru. Tu majka posustaje iznemogla, pa sa mnom u naručju sklupčana zaspa. Sjećam se kako sam je milovao po licu dok je spavala. Ona je spavala, a ja sam čuvao stražu. Uplašio sam se kad sam vidio da sviće. Mraka sam se plašio manje.

Majka se trže i put nastavismo dalje, između ustaških straža, sve do Prebilovaca. Stigosmo do kuće  strica Maksima. Tu saznaje da  njen niko nije preživio. Do kuće je pedesetak metara ali ona nema snage za susret s mrtvim pragom. Nastavljamo put do Mrvića. To je zaselak udaljen oko tri i po kilometra. Tu su bile naše kolibe, katuni, gdje smo ljeti izlazili sa stokom, u potrazi za vodom i boljom pašom. Na domak kuće ugledasmo kuma, Boška Dragićevića, koji je preživio i spasio se od ustaške kame tri sina. Tu smo ostali dva mjeseca. Majka je onda odlučila da se vratimo u njenu rodnu kuću. Nisam znao zašto. Jednom me pozva i ozbiljno reče da idem do katuna do baba Čabrine kuće. Bila je to starija žena koja je pomagala ženama prilikom poroda. Sa mnom je pošao i Živko, malo stariji dječak. S njim sam bio sigurniji. Pješačili smo, bolje reći pretrčali, skoro četiri kilometra. Nađosmo Čabru, koja nosi nadimak po djevojačkom prezimenu, kod kuće. Čim nas je ugledala znala je što smo došli. Odmah pođosmo nazad. Čabra nam tutnu nešto u ruke, daprezalogajimo. To mi je ostalo živo u sjećanju...

Kad smo stigli, nedugo za tim začuo se plač djeteta. Prvi put sam vidio tako malo dijete i odmah shvatio da to biće pripada nama, i niko nam ga ne smije oteti. Tad već, samim rođenjem, znao sam da imam nekog i da nisam sam. Gledao sam to malo tjelašce, te žive nožice i ručice koje su treperile pred mojim očima. Baba Čabra mi reče da sam dobio brata a majka se samo blago osmjehnu.

Jovanovo rođenje bilo je vaskrsenje Prebilovaca...“

U oku zablista suza. Otisnu se niz sada već staračko lice.

Pokušavam da zamislim kako se osjeća čovjek koji je doživio takvu golgotu a danas bolestan, nemoćan i zaboravljen čeka smrt kao sigurno rešenje. Njegovo srce, svakako, ne bi izdržalo još jednu seobu. Zar za njih nema rješenja?

Dok se pozdravljamo obećah da neću pisati o imenima krvnika. „Bog sve zna“, kaže Miho velikodušno pa citira Oca Tadeja: „Siđi u svoje srce i naći ćeš u njemu lestvicu za penjanje u carstvo Božije.“.

Odlazim sa datim obećanjem. Đurasovići sanjaju svoje Prebilovce i sjećaju se da je u ovo vrijeme bilo sve bujno i zeleno. Zrijevale su trešnje, mirisao bagrem i jagode. Eh, da su tamo, u svoj kući, na svome pragu, sa svojim narodom... Ako budu morali opet da sele najradije bi na onaj svijet. Ima li nade za njih?

                                                                                    Mira Kundačina

------------------------------------

Objavljeno u junu 2016. godine