.

Slavićemo život i svetitelje

Donosimo životnu priču Bojana Ekmečića, povratnika u Prebilovce iz kojih je otišao kao šestomjesečno dijete a vratio im se kao dvanaestogodišnjaksasedmočalnom porodicom. Život je krenuo iz početka. Vrijedni roditelji majka Sojka i otac Miladin, uz rad na svojoj i zakupljenoj zemlji, podizali su djecu i razvijali domaćinstvo. Mladim roditeljima pomagala je i baba Mileva koja se upokojila 2007. godine. Kako su djeca Bojan, Bojana, Branka i Biljana rasla, uz školske obaveze, pomagala su i pomažu roditeljima na njivi i u domaćinstvu. A, kada je na svijet, s proljeća, došlo peto dijete, trebalo je da i njegovo ime počinje slovom B. Složnoj i srećnoj familiji nije bilo teško da nađu ime svima jednako milo- Božana. Djeca su porasla. Božana je stigla do trećeg razreda, Bojana je očistila i drugu godinu na fakultetu, Bojan se priprema za agronoma i privodi kraju drugu godinu studija, Branka je završila odličnim uspjehom drugi ekonomske a Biljana je upisala poljoprivrednu školu u Čapljini.

          Majka me iznijela iz Prebilovaca kada sam imao šest mjeseci.

Ime moga sela krasi deset slova. Baš onoliko koliko prsta hrane cio čovjekov život. Sačuvali smo glavu i maštali u izbjeglištvu, u Ljubinju i Bileći, da se jednog dana vratimo kući.

          Piše: Bojan Ekmečić

          Lijepa je cijela Hercegovina, ali ognjište je za nas samo jedno – Prebilovci. Kuća za koju smo dobili građevinski materijal i to ne cijeli nije bila završena. Trebalo je vremena i rada da se dovede u pristojno stanje za život. Morali smo se potruditi da rješavamo i drugesvakodnevne probleme. Trebalo je počistiti njive i livade za košenje, nabaviti krave i posvetiti se svim seoskim poslovima.

          Ognjište je samo jedno

          Za vrijednoga domaćina uvijek ima posla.

Mom ocu nije bilo lako. Trebalo je po drugi put za malo vremena početi život, ni iz čega. Potpuno svjestan da mu je veoma teško, nisam navaljivao da me upiše u košarkaški klub. Boraveći u Bileći nakon treniranja skoro dvije godine, mnogo sam zavolio taj sport, ali sam znao da bi otac morao da me svaki put vozi na treninge. Znamda bi mi i tu želju ispunio, alinisam htio da mu oduzimam vrijeme.

 Sa dvanaest godina moje obaveze i odgovornosti su se promjenile. Pomagao sam u svemu u čemu sam mogao.

Poslije nastave nisam imao vremena za druženje sa vršnjacima, nego sam žurio kući da što prije zamjenim majku i sestre u domaćinskim poslovima.

          Od svih seoskih poslova najviše me je ispunjavalo košenje sijena, miris pokošene trave,podizanje stogova...

          Ponekad nisam ni stizao da razmišljam o školi. Prihvatio bih knjigu u šake pred kraj školske godine. A, onda bi došlo toplo ljeto. Zbog velikih vrućina posao bi se morao završiti do podne, a onda se moglo uživati u kupanju na jezeru Škrka. Nekad bih tu provodio radosne trenutke. Nekad bih tu plakao. Nekad ostajao i izmoren i gladan. Nikad me nije napustio osjećaj sreće i svijest da smo svoji na svome.

Ljetni dani najbrže prolaze

          Radoznalo sam slušao očeve priče koje bi on pričao kada bi neko svratio u goste. Pričao je kako je 1999. godine, kada je prvi put došao, imao šta da vidi; porušeno što se moglo porušiti, oronule kuće sa lastavicama koje strše u nebo i dvostruko opominju; koliko vape da se obnove isto toliko kažu da se korijen ne može lako uništiti. Vidio je otac tada paljevinu i potpuno sagorio prebilovački atar. Gola brdai livade. Ni ptica nije mogla naći zelenu granu da zapjeva na njoj.

          

Tata nije imao puno slobodnog vremena za priču. Posao je pritiskao. Neke stvari mi nije htio ni pričati smatrajući da sam dijete. Mene bi radoznalost vukla, pa bih pitao baku Milevu. Znala je lijepo da objasni događaje, kao i rodbinske veze. Pričala je o životu na selu; gdje se čuvala stoka, o bunaru u Bregavi, o Kuku, o Kozjim stijenama i Kojinom orlu na koga je, pričalo se,stavljao zvono. Sjećala se kako je tatu rodila nedugo nakon što je odnekud kući donijela breme drva. A kad bih je priupitao šta je pokojni djedpričao o djeci koju su mu

Bojan sa sestrama pred domok kulture u selu

ubili,baka bi zašutila.Smjenjuju se godišnja doba, ali ljetni dani, iako najduži, najbrže su prolazili.

          Dugo čekani dan je u avgustu. Parastos. Služba u selu pod otvorenim nebom, odjekuje sveštenikov ozbiljan glas. Narod se skupio okolo, tražeći hladovinu pod rijetkim stablima. Pale se svijeće. Čini mi se da Božija služba nigdje tako ne prija kao na ovom velikom i strašnom mjestu.

          Nestrpljivo sam čekao taj dan svake godine i razmišljao o nevino postradalim precima. Tog dana skupio bi se veliki narod. Dođe rodbina, prijatelji, ljudi koji imaju želju da obnove svoje kuće, a svaki avgust donese nove poklonike i poštovaoce nevino postradale prebilovačke djece. I od njih se čuje da bi voljeli živjeti ovdje.

Besjeda vladike Grigorija

          Narednih dana ostaje samo isplakani vosak svijeća.

Velike riječi opominju i daju veliku snagu. Nikada neću zaboraviti, poslije jedne liturgije izgovorene riječi našeg vladike Grigorija; „Obnovit ćemo ovaj hram! Kao što vidite krunu na mojoj glavi, tako ćete ovdje vidjeti hram na ovome mjestu. Biće to čudesan, divan hram.“

  Neki su rekli da toga neće biti, ali ja sam u vladikinim riječima osjetio sigurnost. Iako je mnogima djelovalo nemoguće, duboko u sebi znao sam da će se hram obnoviti.

          Dolazio sam često na mjesto hrama i molio se svim našim svetiteljima. U svakoj molitvi priželjkivao obnovuhrama čije sam izrastanje dokumentovao fotografijama.

          Jednog dana stigao je projekat za izgradnju hrama. Uprkos tome, i dalje su neki tvrdili da ništa od toga neće biti. Potom se pojavio i geometar koji je odredio tačke budućeg hrama. Počeli su i radovi; trebalo je očistiti temelje stare crkve, pretraživati i sakupljati smrvljene mučeničke kosti koje su bile minirane a pritom su korištene avionske bombe velike razorne moći.

          Uz Božiju pomoć, počela je gradnja hrama, izlijevanje armirane temeljne ploče.

          Vidjelo se da će hram biti veliki. Prva faza je prošla. Stigla je jesen, pa i zima, vrijemeje prolazilo. Ponestajalo je novca. Ljudi koji su se zalagali za ovo selo i hram, postavljali su pitanje da li će ostati pusto gradilište.

Svjeće su treptale kao zvijezde na nebu

          Стигао је и Васкрс. Сјетио сам се ријечи владике Атанасија када су донијели мошти светитеља у Тврдош и када је говорио пред кивотом – „Шта да ти кажем, брате, опет исти непријатељ, само са већом кивношћу злочинца дошао да сравни порушене Пребиловце“.

Vaskrsnuti u slavi po volji Gospodnjoj, odlukom Srpske pravoslavne crkve, obični skromni ljudi, naši preci, koji su stradali zbog svoje vjere, uzvisili su se među svete. Sveti Novomučenici Prebilovački i Donjohercegovački živjeće i pominjaće se u vjekove.

          Vile će se grabiti da im vjence dostojne sapletu.

          Stigao je praznik Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog čudotvorca. Slava mu i milost! Tog dana je stigao materijal za nastavak gradnje hrama. Bila je to moja neopisiva radost kao i svih drugih 59 povratnikaPrebilovčana.