Sena Šijak Markovićvi
Prebilovka*
Ruševina kuće u kojoj su, poslije Drugog svjetskog rata, živjeli Borika i Sena Šijak. Ova, kao i druge kuće u Klepcima, zapaljena je u operaciji ”Čagalj” Hrvatske vojske i združenih hrvatsko-muslimanski snaga u junu 1992. godine |
Nije da nije vjerovala, ali bi se u trenucima gorke sjete bojažljivo pobunila: "Da ga ima (Boga), bilo bi ga u Šurmancima kad su bacali nejač u jamu!"
Bez muške glave u kući, između stare svekrve i mene nejake prihvatila bi se posla nedjeljom i svecom uz ono "Moleć' Boga" i "Da Bog 'prosti". Nikad, ali nikad Šestog i Jedanaestog avgusta ne bi radila ni u rukama. Za nju su to bila dva najcrvenija slova; Prebilovke u šurmanačkoj i Klepčani u bivoljskoj jami.
Nit' je plakala, nit' je pjevala.
Rijetko bi se nasmijala. Nije se žalila ni na bol, ni na umor. Nije imala ni kome. Borila se da ne ide u komšiluk po kap zejtina, gaza, šaku soli, šećera…
Nije me vodila za ruku, ni cupkala u krilu. Nije proslavljala moje pohvale i uspjehe u školi. Ni rođendane.
Malo su joj bile dvije ruke za motiku, srp, vile, grablje, sjekiru, kante, vreće, sepete, užad, igle, kuđelju...
Kopala, žela, kupila, plastila, ograđivala, podziđivala, muzla, krpila, šila, prela...
Nijedna njiva neobrađena od Gruda do Krča i Skočima. Oranje i kosidbu odrađivala životom i skromnom platom fizičke radnice. I, nikad nikom dužna.
Za mejsečine na njivi, a u razdanje, kad Mujo propjeva, u Dogani (Duvanska stanici) sortirala bale i iznosila ih na fermentaciju uz 99 stepenica. Danima je nisam ni viđala.
Kad pukne vrbov vez, ja i snop zakotrljamo se naglavačke. Dok ja držim sohu, da mulan Benito ne prevali samar, ona odjednom podiže snop sirove zelenike doda ustrešelj i breme na svoja leđa.
Kad sam počela shvatati pitala bih se odakle joj, tako sitnoj, tolika snaga?!
Drva smo brali u Crnom brdu i morali proći puteljkom između brda i jezera. Kraj jednog ulegnuća i nekoliko razbacanog kamenja uvijek bi nijemo zastala. Tu joj ubili majku (dovukli je na ponjavi nepokretnu) i sestru, đevojku nakon iživljavanja.
Kad ih je ona o Ilijindanu tražila, prvi put je spasila Nefa u dimijama i šamiji; drugi put Baldo u izbi ispod duvana, da bi, ipak, završila u školi sa ostalim Prebilovkama.
Mnogo puta je, u muci, proklinjala svoj život koji joj je tada poštedio A. Raič- Šuta, drugovao s' ocem po prelima.
Previše joj je bilo bolno svjedočiti Zemaljaskoj komisiji o nedjelima tih čudovišta opijenih zlom i vinom iz Baronovog podruma. Nemam ni ja snage ni adekvatnih riječi za to mada osjećam i potrebu i dužnost i mislim da mi je to misija kao neposrednom potomku tih mučenika.
Samo njoj je bila vidljiva ta brojanica đevojačkih imena iz škole: Stana, Danica, Fimija, Jelisavka, Koviljka, Ljubica, Stoja, Mileva, Draginja, Radojka, Sofija, Mara, Joka...
Tog šestog avgusta 1975. godine na Podvornici u život je povratili stric i strina. Jedanaestog avgusta sudsko-medicinska komisija konstatovala je uzrok smrti. Srce!
Srce koje nikad nije preboljelo!
---------------
* Prebilovka je Borika Ždrakanović Šijak 1915 - 11. avgusta 1975. godine. Rađanje ove priče postakla je priča Milorada Đ. Ekmečića Pričao mi je đed. Učiteljica u penziji Sena Šijak Marković objavila je knjigu sjećanja na djetinjstvo: Uz Bregavu niz Bregavu, Beograd 2017. godine. Zavičajni portal te godine objavio je Seninu priču Slavica i Giguša. Fotografiju kuće u kojoj su živjeli Borika i Sena nakon ubistva Borikina supruga Spasoja Spase na Spasovdan 1941. godine snimio je Dragan Brnjašić. Na portalu Prebilovci- selo na internetu priča njene kćerke Sene, publikovana je u junu 2023. godine.