Đorđe Brstina
Radovan
Kada je Radovan bio djete, imao je i on svoje junake kao i sva druga djeca. Želio je da bude heroj kao Strahinjić Ban, kao Dojčin. Maštao je o besmrtnoj slavi Miloša Obilića i Cara Lazara koji će se spominjati dok je svijeta i vijeka. Uveče bi mu majka pjevala “Tamo daleko” i “Oj Srbijo mati” a on bi odjahao u neku strašnu bitku pa bi hrabro branio otadžbinu od turaka sve do zore. Kao mladić je mnogo i teško radio, ali se nije rastajao od svojih snova i junaka. Za velike crkvene praznike momci i djevojke bi se zagledali i jedni za druge raspitivali, pjevale bi se vesele, mladalačke pjesme i igrala kola. Momci bi se natjecali u vještini i hrabrosti a djevojke u ljepoti i umijeću.
Kada je vojni rok odslužio Radovan je bio zreo čovjek. Želio je sagraditi kuću, zasnovati porodicu i podići potomstvo. U susjednom selu, odmah iza brda, zagledao je Dušanku. Ona je bila mlada, zdrava i vesela djevojka iz čestite porodice. Njen brat Dušan, iako mlad, bio je čuven po čojstvu i razboritosti. Vrijedan i sposoban, pobožan i milosrdan mladić, bio je omiljen od sviju. Otac njegov Đorđe je volio svoga sina iznad svega na svijetu. Gledao ga je kao od zlata jabuku. Dušan se nikada nije žalio ocu niti je što tražio. Zato se Đorđe raspitivao kod majke šta treba momku i sve drugo a ona bi mu govorila. Otac bi onda poljubio sina u glavu i uzdahnuo. Osjećao ga je kao odvojeni dio svog srca baš kao taj uzdah od grudi. Dao bi mu nešto novca, a kada bi se on nećkao rekao bi mu: ”Uzmi, uzmi, trebaće ti.” Dušanka je govorila da joj je kao djevojci među drugim djevojkama i momcima više značio takav brat nego bilo kakvo blago ili ljepota.
Ona je obećala Radovanu svoju ruku i dušu. Znala je da je on pomalo prijek i nestrpljiv, da zna planuti za sitnicu, ali voljela ga je. Znala je da i on nju voli mada o tome ne bi govorio. Voljela je tu njegovu privrženost, brigu. Znala je da je cijelim bićem predat svojim idealima: njoj, porodici, Bogu i Otadžbini. Častan i ponosan, tvrd i nepokolebljiv, a opet smjeran, nježan i bogobojazan. Eto, takav je bio i takvog ga je ona voljela.
Radovan je doveo ženu u očevu kuću, a da svoju nikada nije sagradio. Dušanka je na svijet donjela predivnog malog, plavog anđela. Dala joj je ime Milica, ali Radovanu nije bila suđena mala princeza. Nije je podizao niti joj je pričao priče. Nije je učio pecati ili jahati na konju. Nije se o njoj brinuo kada je bila bolesna i mnogo je još toga što Radovan nikada nije uradio. Uspio je samo u jednome. Stao je uz rame sa svojim junacima, Markom Kraljevićem, Karađorđem i drugima.
Došla je 1941 godina.
Njemačka čizma je opet gazila granice. Trebalo je biti mudar i sačuvati narod od strašne pogibije. Trebalo je čekati. To je bila prilika za komunističke bandite da se domognu vlasti. Iskoristili su bolno srpsko sjećanje na još nezarasle rane prvog rata i junački, slobodarski srpski duh i poveli narod u provaliju zvanu ”bolje grob nego rob”. U čitavoj Evropi samo su Srbi ustali protiv fašizma pa su srpske zemlje raskomadali i okupirali fašistički susjedi sa njemačkim gospodarima na čelu. Hercegovci su uvjek u zla vremena nalazili pomoć kod braće u crnogorskim stjenovitim vrletima, ali sada je i Crna Gora bila okupirana. Vrata pakla su se otvorila a nad njima je pisalo Jasenovac. Demonske ubice sotone iz Vatikana sa velikim Una čelu razmahali su krvavi pir po svim srpskim zemljama. Hercegovačke gluhe jame kao razjapljene čeljusti antihrista gutale su sestre, braću, majke, očeve, staro i mlado, sve srpsko i pravoslavno. Drhtala su nebesa u one dane.
Radovana nisu mogli prevariti. On je poznavao zločince. Krio se pred nadmoćnim neprijateljem i svetio se kada se ovaj nije nadao. Tako je bio čuvar i stražar malobrojnim preživjelim ustaških pokolja. A kada se bjesni ognjeni mač ”novog svjetskog poretka” ohladio u ruskom snjegu za Radovana su došli još teži dani. Komunisti su osiguravali vlast progonom preostalih srpskih rodoljuba a uz pomoć tek poraženih, preko noći u partizane preobučenih fašista. Tako je Radovan nastavio da se krije, jer oslobođenjem od fašizma nije došla i sloboda. Tu su bili komunisti. Krio se po jezerima, jarugama, šumarcima. Prijatelji i rođaci a naravno i Dušanka su mu krišom dolazili na viđenje i donosili šta treba. Poslije su ih Udbaši ispitivali, prijetili, pratili ali uzalud. Vrijeme je prolazilo a Radovan je bio umoran od svega. Tužan i razočaran. Srbi su opet bili porobljeni, ali ovaj put lukavo i podmuklo, djelom od sebe samih. Izgledalo mu je da je na slijepom putu, a onda mu se odjednom ukazao izlaz.
Puklo je strašno na jezeru i voda se digla do oblaka. Radovana je našao jedan rođak poslije nekoliko dana, kada mu je voda izbacila tjelo na obalu. Ubio ga je dinamit koji mu je eksplodirao u ruci a kojim je on često lovio ribu za sebe a i za druge. Kako se to moglo desiti iskusnom lovcu i ratniku, niko ne zna osim Radovana. Sahranjen je potajno na jednom pustom brdskom zavoju zvanom Košćela, a grob mu je sakriven od uhoda. Dušanka je u očaju podigla oči do neba ne bi li vidjela Boga kome se molila sve ove godine. Uzalud. Nikada se nije rastala od Radovana i uvjek ga je voljela kao onog čudnog i smješnog dana kada mu je poklonila drhtavi plamen iz svojih očiju. Te su ga oči poslije nebrojeno puta oplakale, a usne ponavljale vječito nedovršenu misao: "E moj Radovane, moj Radovane...". Milica je rasla i išla u školu. Ustaška djeca su bacala kamenje na nju i nazivali je četnikušom. Plakala je često i gorko, bez zaštite i utjehe. Učitelji su je mrsko gledali a na posao su je primili tek kad je neki ”visoki drug” tako preporučio rizikujući time i vlastiti položaj.
Životne patnje su joj pokrile lice teškim mislima zabrinutog smrtnika, ali ko ima oči da vidi, otkriće mu se tajna. Prepoznaće onog malog plavog anđela toplih, povjerljivih očiju čijim osmjehom sunce jutrom izađe i polja procvjetaju. A onda se iza maglovitih i stjenovitih planina pojavi silan junak i moćnom rukom prihvati i pomiluje svoje djete. Njena meka, svilena kosa poteče iz očeve ruke kao voda sa kraških izvora i razlije se kao plava zora preko usnulog zavičaja. On je uvjek tu ali ga svako ne vidi. I nije sam. Želiš li i ti, sine biti kao Radovan. Možeš, samo ako hoćeš. Ponekad je dovoljno i samo to što si Srbin.
--------------
Priču Radovan prenosimo iz knjige Đorđa Brstine Neretva, izdavač Partenon, Beograd, 2016. godine.
Priča Radovan na zavičajnom portalu Prebilovci - selo na internetu nalazi se od aprila 2017. godine
