.

Mirko Vuković

BUDNI, OČI U OČI

„Mrtvima vječna slava – živi, budite budni“

                                                                       (Epitaf sa groblja u Prebilovcima)

Od trenutka kada sam pozvan da besjedim na promociji knjige „Oči u oči“, gospodina Milana Tasovca, mori me teška morija (a ona je ovdje, u toku jučašnjeg i današnjega dana, dostigla svoju kulminativnu tačku u ovom zrikanju zrikavaca koje nikako ne posustaje); tišti me pitanje: zašto ja, otkud ja ovdje i to pozvan da govorim.

Kako da govorim na mjestu i u trenutku u kojem bih najradije ćutao?

Na kojem bih, valjda, jedino dobro mogao da ćutim.

A onda mi je u tom presabiranju i intimnom košmarenju u pomoć pritekao sabrat po peru (jer ko je pjesniku bliži no pjesnik!), banjalučki književnik Boro Kapetanović, potapnuvši me po plećima ovakvim stihovima:

„Nas su ovde uoč Vidovdana

Nas su ovde zajedno sa decom

Nas su ovde skoro svakog dana

Nas su ovde nedeljom i svecom

Nas su ovde i bose i same

Nas su ovde burgijom i dletom

Nas su ovde sve do vrha jame

Nas su ovde britvom i žiletom

Nas su ovde kao golubove

Nas su ovde kao u bajkama

Nas su ovde kao slepe sove

Nas su ovde zajedno s majkama

Nas su ovde po najvećem snegu

Nas su ovde i danju i noću

Nas su ovde u crkvi na bregu

Nas su ovde ko ovce u voću

Nas su ovde blatom i pepelom

Nas su ovde od flaše ogrljkom

Nas su ovde gole vrelom vodom

Nas su ovde od ruke patrljkom

Nas su ovde podučila braća

Krst i sveća da se glavom plaća.“

To „nas su ovde“ – NAS, ne nekog tamo, ne drugog, nego: i mene, i vas, sa njima zajedno – to me dovodi u ono stanje u kojem je veliki Šantić spjevao svoje famozno „mene sve rane moga roda bole/ i moja duša s njim pati i grca“; to mi uliva ponešto samopouzdanja i opravdava me pred sobom u trenutku u kom se, lišeno svake patetike, osjećam manjim od makova zrna, nepotrebnijim od paspalja. Trunka praha „koji vjetar razastire“.

A taj šantićevski osjećaj tronuća i sapatništva, i ta duboka, nepatvorena svijest da „nas su ovdje“, van svake sumnje, su naveli i putili gospodina Tasovca da se upusti u golemi i teški posao istraživanja strahotnih zločina iz Drugog svjetskog i ovog potonjeg rata na prostoru donje Hercegovine i, evo, napiše ovakvu knjigu kakva jeste „Oči u oči“ – knjigu koja nas gleda pravo u oči, a sazire mnogo dublje i dalje: iza očiju. Tim prije, i tim sraslije što je gospodin Tasovac ponikao sa ovoga stratišta. Sa tog sopota izvire, ustvari, ova knjiga, a da nisam u krivu kada to velim svjedoči svako, do zadnjeg njenog slovca.

Osjećanje zajedništva i saraspetništva mi jeste, dakle, dalo snage da se upustim u ovo besjeđenje, ali nije olakšalo stvari.

Teško je govoriti kada vam se plače, a nemoguće, sasvim, govoriti i plakati u isto vrijeme.

A to me sada pritiska.

I to nije sve. Drugo breme je ovo: teško je promovisati knjigu ovakve provenijencije; jer, kako promovisati knjigu koja sama promoviše. A knjiga „Oči u oči“, upravo, ima za cilj da promoviše.

ISTINU.

 Detaljno, akribično, faktično i dokumentovano – sa svim imenima i prezimenima (kako žrtava, tako i zločinaca), sa svim datumima i preciznim lokusima, sa svim ciframa i provjerenim navodima – istrajno i dosljedno do krajnjih granica mogućeg. Gospodin Tasovac u tom smislu, zaista, zaslužuje moj (i naš, zajednički) naklon i odavanje priznanja za istinoljubivost. Jer, založiti se za istinu znači – založiti SE; sebe založiti! Sebe dati u zalog.

A govoriti o svim tim faktima ili ih, pak, parafrazirati bilo bi, čini mi se, koliko izlišno, toliko i tegobno. Za vas bi to (obziri mi kažu) bilo ponovno guranje prsta u živu, nezacijeljenu ranu. Sa druge strane, teško bih se i sam iznio sa toliko tuge i toliko bestijalnosti, sa toliko ljudskoga i toliko neljudskosti. Stoga sam se odlučio da govorim u impresionističkom ključu. Da podijelim, naprosto, sa vama neke od svojih utisaka.

Knjiga gospodina Tasovca se doživljava kao trenutak istine.

Njen naslov silno rezonira i odzvanja u svijesti čitaoca sa svoje više nego vidljive, skoro opipljive sugestivnosti. Taj naslov se, naprosto, spektralno razlistava u svojoj asocijativnoj mnogoznačnosti: gospodin Tasovac suočava zločinitelje sa njihovim nepočinstvom; on ovom knjigom suočava i one koji su zločin opravdavali ili minimizirali (da ne kažem – bagatelizovali!) sa zločinom samim; gospodin Tasovac nečiju savjest dovodi „oči u oči“ sa njegovim postupkom; on, nadalje, „oči u oči“ dovodi zločinca sa žrtvom (i to personalno, poimence, licem u lice); štaviše, on ovom knjigom zločin (kao nešto svedeno na goli fakt) dovodi „oči u oči“ sa svojim pravim licem, iznoseći žive, stvarne, istinite, bezmalo naturalistične pojedinosti o onome što je ovdje činjeno ne jednom, nego u dva navrata; on „oči u oči“ dovodi narode (u prvom redu dva, a potom i onaj treći koji nije mogao a da ne uzme svoj udio u zločinu), ali i svaki od ta dva (ona dva druga) naroda „oči u oči“ sa sobom; Tasovac nas, potom, dovodi „oči u oči“ sa našima postradalima, sa našim klanima, istjazavanima i izmrcvarenima čije su oči širom razrogačene (a ta se slika ne briše iz svijesti!); on ovom knjigom direktno suočava i dva vremena; zločin sa zločinom; on „oči u oči“ dovodi svete, mučene pretke iz 1941. i njihove potomke, novomučenike iz 1992; nas, napokon, gospodin Tasovac ovom knjigom dovodi „oči u oči“ sa nama samima.

Ne mogu da se otmem utisku koji me je obuzeo kada sam jutros pročitao epitaf na porodičnoj grobnici potomaka Pavla Ekmečića; dvije rečenice odvojene povlakom: „Mrtvima vječna slava – živi, budite budni“. Imam utisak da ovo iza crte govore Sveti mučenici prebilovački i donjohercegovački.

Oni, u Gospodu usnuli, nama živima poručujubudite budni! Riječi iz vrta u Getsimaniji! (Na koji me je ovo groblje podsjetilo svojim opasnim zidom i drvetima u kvrgama.)

Milan Tasovac, govoreći (među ostalim) o nepovoljnosti položaja Prebilovaca u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i odnosu većinskog življa spram ovoga zločina i spram srpskoga stanovništva, u predgovoru svojoj knjizi vrlo rezolutno sugeriše: „Taj odnos neće da se promeni sam od sebe, a posebno to neće da učini većinska zajednica, ako Srbi ne poštuju sami sebe, svoja prava i traže od drugih da ih poštuju.“ I on, zapravo, čini nešto što je dio genetskog moralnog potencijala, odnosno fundusa srpskog naroda i, štaviše, njegova karakterološka crta: on ne drži isprazne pridike i ne govori drugima ono što sam prije toga nije učinio. Knjiga „Oči u oči“ je, prije svega, odraz tog poštovanja „samih sebe“, Tasovčevog ličnog, ako hoćete, poštovanja prema prebilovačkim stradalnicima – pa time, dakle, i samopoštovanja! – ova knjiga jeste čvrst akreditiv za traženje svojih prava i zahtjeva za poštovanjem od strane onih drugih.

U tom predgovoru on, kao direktnu potvrdu upravo tog samopoštovanja, iznosi i ovo: „Ova knjiga je plod želje njenog potpisnika da u taj mozaik sećanja ugradi jedan kamičak, ne vodeći računa o tome hoće li možda taj kamičak i da žulja sve koji bi želeli da se ovo sećanje izbriše.“ I žuljaće, jasno je sasvim, taj kamičak mnoge, ali ima tu i nečega dubljega i supstancijalnijega što me podsjeća na upokojenje Svetoga Simona, brata Svetoga Save, a sina – razumije se – Svetoga Simeona Mirotočivoga. Naime, tek kada se upokojio, pod rasom, do tijela, mu je uz gnojnu ranu nađen čičak od žice koji je nosio privezan kako bi ga stalno žuljao i podsjećao ko je.

Ovom knjigom Tasovac nas podsjeća ko smo.

Ovom knjigom Tasovac podsjeća ko smo!

A na jednom mjestu u njoj on pominje jalijaški zlurad, primitivni i svake savjesti lišeni komentar na otvaranje jama i sahranu zemnih ostataka prebilovačkih stradalnika 1991. godine koji se pojavio u sarajevskom listu „Voks“ –Pitanje: Da li znate koji je srpski nacionalni sport? Odgovor: speleologija!(sa čilim, bezmozgim uzvičnikom na kraju). A potom se taj neko u kontekstu bacanja u jame sprda sa ovim: „Srbi su dubok i težak narod“.

Tom „nekom“ sada, sa ovog mjesta, treba polako, sugestivno ponoviti – riječ po riječ: SRBI su...DUBOK...i TEŽAK...narod.

Srbi nisu narod plitkoga uma, plitkih emocija, plitkoga duha i plitke savjesti, a pogotovo ne plitkoga korijena! A od takvih plitki zaziru. Plitkima su takvi teški. Jer kad se tako teški porinu u njihovu plićinu, brzo joj se otkrije dno!

I jesu – tačno je! – Srbi su težak narod; osobito na savjesti.

Gusle su nas, draga braćo i sestre, naučile, između mnogog ostalog, i kakvima trebamo biti, a epski ideal je onaj koji kaže da valja „biti kadar stići i uteći,/ i na strašnom mjestu postojati“.

Strašno su mjesto Prebilovci!

Ko god iščita ovu knjigu, neće se moći otrgnuti takvome utisku.

Prve su dvije odrednice ovdje sasvim jasne: dakle, stići na vrijeme kada je potrebna pomoć i kada valja djelovati, i „ukloniti se oda zla“ onda kada mudrost nalaže da je bolje ubjeći nego ostati; ova treća, pak, počesto izaziva zabunu i pogrešno se razumijeva u smislu „jestanja“, postojanja ili bitisanja, a zapravo znači zadržati se, stajati malo na mjestu na kome nije lako stajati.

Ali, kako to često biva, ovakve greške znaju da zanesu i na pravu stranu.

Ova knjiga svjedoči kako je na strašnom mjestu 1992. postojala starica Draginja Medić – posljednje čeljade koje je do juna ostalo u Prebilovcima i tu dočekalo svoju smrt – Draginja Medić, koja je jednom kao trinaestogodišnja djevojčica čudom (pored još samo četiri djevojčice) izbjegla ustaškoj kami 1941; kako je na strašnom mjestu 1992. postojao Drago Ijačić iz Opličića koji bijaše preturio osamdesetu i bijaše umoren, pa spaljen mrtav i sedamdesetdevetogodišnji Vojko Ijačić iz Tasovčića koga je zločinačka ruka iz 41. sustigla pedeset jednu godinu docnije; na strašnome je mjestu postojao 1941. slabovidi Marko Banđur i u postelji „bolani“ Maksim Bulut od dvadeset i dva ljeta, i bremenita Mileva Medan kojoj su stomak rasporili i iz izvadili muško dijete da bi ga ubili, i svi oni drugi koje ja ovdje ne mogu da pobrojim, a koje je brojkom i slovom (gdje je slovo klonulo, cifrom je poduprto) pobrojao Milan Tasovac u knjizi „Oči u oči“.

Ali ova knjiga svjedoči i to da ste vi na ovom prostoru postojali i da postojite i dalje. Da jeste!

Baš kao što jedna od teorija o porijeklu imena Prebilovci poučava – ovdje je čovjek (sa velikim č!) prebivao odvajkada.

Uprkos svom klanju i zatiranju nisu vas zatrli!

Pitam se: kada je meni ovako teško da postojim zamalo, večeras, na ovome mjestu zločina, kako je i koliko je teško vama da ovdje POSTOJITE i živite – prebivate! – obremenjeni takvim čemernim sjećanjem. Morate vjerovati u moju najkrajnjiju iskrenost jer vam govori čovjek koji se ne libi da pred vama, OČI U OČI, ispovijedi i ovo: pribojavam se čak i da se zamislim u takvoj situaciji, a nekmoli da budem u njoj obreten.

Kada je jutros moja noga po prvi put kročila u ovaj sveti hram, u priprati me je na stani srca, s lijeva, dočekala ona velika freska Svetih prebilovačkih i donjohercegovačkih mučenika, rad Aleksandra Živadinovića, u čijem su donjem kvadrantu izobražena nevina djeca. Djevojčica na čijoj glavi u blaženstvu blagoslova počiva ruka sveštenikova ispred sebe drži otvorene dlanove. Ti su me dlanovi, i te tužne oči držale na odstojanju. Jasno ukazale na odstojanje – na njegovo postojanje – i to da ga treba zadržati. O tome šta mi je rekla može samo da se ćuti. Nikom da se ponikne.

I tačno otplače.

Vi ste sve to preživjeli, na svojoj i koži svojih najbližih, i – postojite. Stojite čvrsto na svome tlu. Tu jeste i tu, lomeći slavski kolač u obredu osvećenja, na sveštenikovo „Hristos posredi nas“ – odgovarate bodro „Jest, i biće!“

Stoga imam hrabrosti da izreknem i ovo: nad ovom knjigom kao oreol lebde riječi onoga svetoga starca koji je odavde, iz Klepaca, odveden da bude umoren u Jasenovcu: „Samo ti radi, dijete, svoj posao.“

Svak ima svoje mjesto i svoju ulogu u „domostroju spasenja“. Svak neka radi svoj posao, a „pošljedak“ će se svakome poslu prije ili kasnije vidjeti.

Sve kad se potre, kad se zamagle sva ostrašćenja i pristrasnosti i na jednoj i na drugoj strani, ostaje ovo – golo: nema krštenoga čovjeka koji može reći da se ovakvim zločinjenjem „služba Bogu čini“.

Sveti bi Nikolaj Žički, Velimirović, rekao:

„O, stradalci mnogi pod humkama vlažnim,

Pobeda je vaša nad hrišćanstvom lažnim.“

Sada kao svjedočanstvo o plitkoumnosti i kratkovidosti svakog zla, svakog zlomislenog, primitivnog naslađivanja nesrećom zveče riječi „narodne popevke“ „Bobetkova garda“ kojom se general i predvodnik krvoločne operacije kodnog naziva „Čagalj“ diči u svojoj knjizi, a koju, naravno, gospodin Tasovac navodi:

„Nije majka rodila junaka

Ko je majka generala Janka

Dok je sunca Srbi će ga kleti

Što im stuče vojsku na Neretvi

Spržio im Klepca i Gnjilišta

Bila sela sada nema ništa

Prebilovci selo na zlu glasu

Sad po njemu divlje svinje pasu...“

Tako zbori ovaj srpskog deseterca nedostojni panegirik, a drvo bi javorovo samo od sebe zaječalo:

Je l' rodila još jednoga tetka

kao što je tetka svog Bobetka,

junak tetkin da se uzjunači

nad ženama, starim i nejači!

„Bila sela sada nema ništa“... veli zlom nadahnuti pjevac, a evo vidimo, Bogu hvala: bilo ništa, zgarište i oburvine, a sad – evo sela! Divlje svinje ne vidjeh po Prebilovcima i slabo da nešto mogu znati o tim njihovim „epskim“, nadugo i naširoko ispašama (mada mi to ne liči na vepra), ali sam nešto malo čitao o čagljevima i pribilježio ono što mi je zagrebalo po ušima, pa bih to, ako dozvolite, i podijelio sa vama.

Kaže se, na primjer:male do srednje veličine(ništa, dakle, preko toga)...ljudi ih često mijenjaju sa lisicom(valjda zbog kržljavog rasta)...svaštojedi su, mogu loviti životinje melene ili srednje veličine, a i poznati su strvinari(na takvom su, dakle, glasu)... zatim ovo:čagalj se proširio Evropom uzmicanjem vuka(vrlo indikativno)...Dalmaciju, tj. obalu i otoke, primjerice, od čaglja su nekad štitili vukovi koji su obitavali u planinama koje okružuju obalno područje... i tako redom.

Nemoguće je, kad ovo iščitate, ne doći do zaključka da je najveći „kompleks“ čaglja to što ne može dorasti do vuka. Sa svoje lisičje naravi i strvinarske prirode, valjda. Zato su im vukovi trn u oku. I sada mi dozvolite da u pomoć pozovem još jednog srpskog pjesnika (Boro Kapetanović mi je pomogao da otpočnem izlaganje, a Vasko Popa bi mi mogao biti od pomoći da ga okončam).

Popa, dakle, u onom čudesnom ciklusu o Svetom Savi (zaštitniku vučjega soja) ima pjesmu naslovljenu sa „Škola Svetog Save“. (Taj naslov nam je sada jako značajan.) U njoj pjeva:

„Smeška se

I polako jede

Knjigu gospodara sveta

I doziva gladne vukove

Sa vrha kruške baca im listove

Pune crvenih dugovratih slova...“

Onaj koji „dva oka zatvara/trećim okom u kamenu gleda“ (i tako se, dakle, može gledati „oči u oči“) listovima knjige Gospodara svijeta („Gospodara nad Gospodarima“, kako se u psalmu pjeva) hrani gladne vukove. U obrnutome smjeru, vicevarsa, dakle: vukovi se hrane knjigom. Naravno, hrani ih prije svih „Sveto pismo“, a potom, rekao bih, i sve one knjige sa oslonom u toj „knjizi nad knjigama“. U tom smislu, budući da govori o srpskim svetima, Prebilovačkim mučenicima, knjiga „Oči u oči“ gospodina Milana Tasovca može biti stavljena na vučji jelovnik.

Može, kažem, biti ubrojana među one kojima se vukovi hrane.

Morate mi vjerovati jer – nemojte smesti sa uma da vam ovo govori neko ko se preziva Vuković, a ko se nadostio nebrojenim, i još uvijek se svakodnevno hrani knjiškim (l)istinama. 

                        (6. avgust 2016, pred hramom Vaskrsenja Hristovog u Prebilovcima)

MIRKO VUKOVIĆ, rođen je u Beranama (Crna Gora). Bavi se književnošću, esejistikom, književnom kritikom i publicistikom, kao i likovnom umjetnošću.

Objavio je petnaestak knjiga poezije i proze.

Pjesme su mu uvrštavane u više antologija za djecu i odrasle. Dobitnik je više nagrada i priznanja u oblasti literature.

Radi kao profesor srpskog jezika u Čelincu i Banjaluci.

O njegovoj poeziji pisali su pored ostalih Matija Bećković, Dara Sekulić, Nenad Grujičić, Zoran Kostić, Dragomir Brajković, Tiodor Rosić...

---------------

Na portalu Prebilovci-selo na internetu od 9. avgusta 2016. godine