.

Rade Likić

Radojka

        Nama, kojima su mjesta stradanja dio porodične istorije a ne samo dio nacionalnih duhovnih korijena, ona predstavlјaju sve ono što smo doživjeli od kada smo se rodili, i ono lijepo čega se sa radošću sjećamo i ono ružno što nam suze mami i što bi ponekad htjeli zaboraviti. Tako to biva, nama je stradalni zavičaj sve u životu a neko naše krajeve zna samo po zlu koje se tu odigralo i vidi ga kao poprište nove Golgote na kojoj je život utihnuo i gdje se nijemo i dirnuto hodočasti, te se samo poje o smrti.

          Tako ću ja, nek mi oproste žrtve, na pomen stradalnih Prebilovaca, prvo se sjetiti jedne romanse o kojoj neću pisati, a odmah potom majčinih prvih slova što ju je u prebilovačkoj osnovnoj školi naučio čuveni učitelј Ćetko Koprivica. Majka je rođena na Klјenku dvadesetak kilometara od Prebilovaca, ali tu je učila školu, jer rat se jeste bio završio davno, ali u glavama lјudi još je uporno trajao i to još žešće i prlјavije. Srbi, prividni pobjednici, opravdano su mislili da Hrvati nisu platili dovolјnu kaznu za ustaške zločine, dok su Hrvati pod teretom prividnog poraza, mora se reći, ponekad i sa pravom, mislili da isuviše teško plaćaju svoje greške i zablude o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Te 1959-te. godine moju majku ne dadoše u školu u obližnjem Dračevu gdje bi bila jedino srpsko dijete, nego je poslaše u Prebilovce da među jednovjernom braćom i sestrama stiče prva školska znanja. Opravdanost te odluke bila je jasna kroz četiri godine, kada je majka pošla u peti razred u osmogodišnjoj školi u Višićima, gdje joj je neki dječak, znakovitoga imena Adolf, rukom kao nožem prelazio preko grla, čineći tako u igri ono što je slušao da su odistinski činile njegove komšije ili rođaci dvadesetak godina ranije. Istine radi, treba reći da su neki hrvatski dječaci branili majku, ali ona je svoje školovanje nastavila u Sarajevu i u rodni kraj se vratila kao već stasala djevojka. Da majku roditelјi upišu u prebilovačku školu, pripomoglo je to, što je tamo, u tom teško poharanom selu živjela đedova najstarija sestra Radojka. Radojkin život je bio težak, što nije bio jedinstven slučaj u dolini Neretve, ali ona je svoje teške nedaće pregrmila i dočekala život dostojan čovjeka i duboku starost, svjedočeći tako na neki zemalјski način nebesku istinu o Vaskrsenju.

          Kad mi pred oči dođe lik babe Radojke, na um mi padne odmah crnogorski knjaz Nikola. U mojoj glavi, baba Radojka najviše je ličila na njega. Skoro uvijek sjedeći u raširenom stavu, poprilično otežala, sa naznakom brkova iznad gornje nausnice, samo joj je još dugački čibuk falio da liči na kakva ostarjela namrgođenog crnogorskog junaka ili sama Knjaza, ali samo dok me ne ugleda. Tada bi joj lice obasjala, toplina blistavog osmijeha dok širi ruke i lјubeći prima u zagrlјaj najstarijeg unuka njenog brata. Kažu da je u vrijeme đevovanja Radojka bila epska lјepotica, što može biti istina. Gledajući stare fotografije njenog đeda Riste i prađeda Mihe nije teško zaklјučiti da se radilo o izuzetno i đavolski ružnim lјudima, ali su se valјda kao glavari i kapetani, te bogati domaćini ženili lјepoticama, pa su se djeca uvrtala na majčinu stranu. I stvarno svo potomstvo Radojkinog oca Vojislava odlikovalo se nekom otmenom lјepotom, izuzev mene, koji se bacih na Likiće, gdje se generacijama rađaju preslike očinskih robusnih fizionomija i masivnih glava.

          Radojka se rodila na Klјenku 1912. godine kao najstarije dijete Vojislava Brstine i njegove supruge Ikonije, rođene Kučinar. Iza nje roditelјi joj dobiše još pet sinova i dvije kćeri od kojih jedna umrije kao malo dijete. Rano se zadjevojčila, te rano i udala za Dušana Toholјa u Klepca. Bio je to vakat kada su žene rađale dok su mogle, pa je Radojka bila noseća istovremeno kada i njena majka Ikonija. Danas se to mnogima čini zaostalim i neprikladnim ali tada je mnogo djece umiralo, ali se mnogo i rađalo pa je to bio način opstanka i produženja loze. O njenom životu do 1941. godine slabo šta znam, ali se on nije mogao razlikovati puno od života ostalih seoskih žena toga doba. Znači težak rad i rađanje djece. Pa tako je i Radojka sa suprugom do izbijanja Drugog svjetskog rata izrodila dvije kćeri, Kosu i Velu, te sina Nikolu.

          Mnogo je napisano o strahotama koje su se desile u Hercegovini lјeta 1941. godine, o jamama, o klanjima o deportacijama, o stradalima… ali čini mi se da je malo perom zabilјeženo o strahovima, zebnjama i traumama onih koji su preživjeli. Teško je i dušmaninu poželiti da dočeka ono što je u nekoliko dana juna 1941. doživjela i dočekala Radojka. Prvo su 25 juna na rijeci Krupi ustaše mučile i ubile njenog oca Vojislava i braću joj Novicu, Ljubu i Milovana. Moguće da Radojka vijest o stradanju oca i braće nije ni čula kada su na Vidovdan ustaše njenog supruga Dušana bacile u jamu na Bivolјem Brdu, zajedno sa ostalim odraslim Klepčanima. Treba biti posebno osjetlјiv i nadlјudski saosjećajan pa biti svjestan šta su u selu Klepcima brojne udovice sa mnoštvom djece osjećale i čemu su se nadale, na koji su način prehranjivale djecu u oplјačkanom i poharanom selu oprhvane tugom za svojim volјenim muževima, braćom i očevima koji su stradavali na raznim stratištima južne Hercegovine. Bilo je to vrijeme crnih marama i nijemih suza koje nisu imale kada teći od borbe da se preživi i da se djeca nahrane i sačuvaju, i sve to uz veliki strah za živote jer ustaše svoj krvavi pir nisu završile, ali su se u julu 1941. malo primirile. Strahovale su udovice širom južne Hercegovine i za svoje odraslije kćeri koje su ustaše htjele prisilno da udavaju za siromašnije Hrvate, ne bi li se dočepali njihovih imanja. Po Radojkinu sestru Ljubicu, krvavi ustaški svatovi došli su na Klјenak, ali je ona bježeći kroz prozorsko okno uspjela da se domogne Metkovića, gdje joj je ustaški rojnik, neki iskreni hrvatski domolјub pružio utočište ne vjerujući kakve se strahote dešavaju u Hercegovini. U Klepcima je tada stolovao katolički župnik don Ilija Tomas. Pod njegovim patronatom utemelјivane su institucije Nezavisne Države Hrvatske u čaplјinskom kraju, provođeno je i pokatoličavanje, da bi se kako su govorili, spasile samo šizmatičke duše ali ne njihovi životi. Don Ilija je bio organizator i onog što će slijediti, a što će ući u istoriju kao primjer u kakve se zvijeri lјudi mogu pretvoriti.

          Da se ustaše nisu zaustavile u svom bezumlјu bilo je jasno već početkom avgusta kada su opkolile Prebilovce, koje od Klepaca dijeli samo brdo. U danima bestijalnog divlјanja ustaškog ološa, ubijen je po raznim stratištima oko sela i bačen u jamu Šurmanci kraj Međugorja, nikada do kraja utvrđen broj, žena, djece, staraca i muškaraca. O tome je dosta pisano, pa se neću puno zadržavati na opisima samog zločina. Čitao sam neke ružne komentare u literaturi i na društvenim mrežama kako su u Prebilovcima preživjeli muškarci pobjegli i ostavili nejač ali to može reći i zabilјežiti samo onaj ko nije upoznat sa svim okolnostima oko ustaških zločina u Hercegovini i čije su glavne životne nedaće svode na banalnosti. Do prebilovačkog masakra ustaše su samo rijetko ubijale žene i djecu, meta su bili odrasli muškarci, pa tako Prebilovčani,poučeni iskustvom, a nemogući pojmiti da će ustaške zvijeri kidisati na žene i djecu, provodili su vrijemi krijući se izvan sela u močvari. Kada su saznali razmjere zločina koji je pogodio i u smrt odnio njihove bližnje, mnogi od njih su se javili ustašama i dobrovolјno otišli u smrt, a u nekima je ipak pobjedila volјa za životom, a ko će ga znati, rodila se možda i želјa za osvetom, pa su nastavili da žive u okolini sela kao progonjene zvjeri hraneći se onim što pronađu ili ukradu.

          Tako su u avgustu 1941. Prebilovci postali selo udovaca, za razliku od susjednih Klepaca koji su još u junu postali selo udovica.

          Nekada u jesen te 1941. stvari su se, isprva lagano počele mjenjati. Prebilovački udovci i odrasliji momci, te nešto klepačkih nedoraslih mladića otišli su prema Ljubinju, gdje je bjesnio pravi rat. Ustaše nisu mogle ugušiti pobunu ustancima sklonih Hercegovaca. Tamo su nabavili oružje, i vratili se u poharani rodni kraj. Počeli su držati straže, činiti diverzije ali i odmazde. A u Prebilovcima se za Nikolјdan te godine, sasvim neočekivano i lјudskom umu nepojmlјivo zaorila pjesma i u vazduh odjeknule salve puščanih hitaca koji su ustašama ledili krv u žilama, jer su shvatili da je to vojska koju neće moći pobjediti jer ta vojska je već izgubila sve za što se imala boriti.

          U susjednim Klepcima, srpske udovice su još živjele pod jarmom, boreći se za koru hlјeba i pod prisilom i iz straha odlazeći na misu gdje je propovjed držao don Ilija Tomas koji je poput kakvog đavolјeg šegrta za predikaonicom pripovjedao milostiv besjede a van crkve provodio teror nezapamćenih razmjera. Osluškivale su i one pucnje koji bi povremeno dopirali do njihovih ušiju iz susjednih Prebilovaca istovremeno nadajući se da ti pucnji mogu donijeti slobodu ali i strahujući da taj šenluk može značiti i novo stradanje.

          I nade i strahovi su im se obistinili. Rat je bio tek na početku i još stradanja je moralo biti ali na prolјeće 1942. iz Prebilovaca je ipak došla sloboda. U munjevitoj akciji Južnohercegovačkog NOP odreda koji je za vrlo kratko vrijeme iz Ljubinja stigao do Neretve, upravo je prebilovačka četa oslobodila Klepce i uhvatila don Iliju Tomasa na spavanju. Nјemu nije bilo spasa, ali spas je stigao srpskom stanovništvu Klepaca. Nekom Božijom promišlјu ispalo je da su prebilovački udovci i momci oslobodili klepačke udovice i đevojke. Možda se čini neobičnim jer takvo što narodno predanje nije pamtilo, ali sasvim je normalno bilo da se momci i djevojke zagledaju, ali i da udovci i udovice pomisle da je sirotinju lakše podnositi udvoje. I tako je krenulo, momci i đevojke stadoše se obećavati jedno drugome, a udovci počeše ženiti udovice. I baba Radojka udovica iz Klepaca pošla je u ratu za siromašnim zavežlјajom i troje djece za Todora Buluta, udovca iz Prebilovaca, kome je od nekada brojne porodice, posle avgustovski pokolјa, ostao živ samo najstariji sin.

          Nije baba Radojka dugo ostala u braku sa Todorom Bulutom. I on i njegov sin iz prvog braka nisu živi dočekali kraj rata. Tako Radojka za kratko vrijeme i drugi put obudovi. Iza muževe smrti donijela je na svijet ćerku kojoj dade ime po ocu, Todora-Toda.

          Lanac smrti tu se za Radojku završio ali ostao je teret udovičkog života i podizanja četvero djece. Mučila se, teretila, djecu podizala te je život tekao nekim mirnijim tokom. Dočekala je da uda kćeri i da oženi sina. Vratila se u Klepca otkuda je došla u Prebilovce kada je njen sin tamo podigao kuću. Dočekala je i unuke i praunuke i uvijek bila stameni temelј majčine porodice koji se o svima brine i koji pamti porodične priče i predanja, čiji je zagrlјaj toliko velik da nas sve primi i čiji je osmijeh toliko topal da nas sve ugrije. Bila je toliko volјena da se za svako rođeno dijete govorilo da liči na tetku Radojku, što je nekad bila istina a nekada kao u mom slučaju ne. S toplinom je se sjećam, pošto je moja majka bila njena vjerna kopija, pa i danas kad vidim sliku njene unuke Duške, koja opet vjerno liči na moju majku, dođe mi nekako još draža.

          Dočekala je Radojka da kosti njenog supruga Dušana u prebilovačku kriptu ponesei njen unuk Dušan. Stigao ju je i novi rat, izbjeglištva i potucanja. Umrla je u dubokoj starosti, navršivši 96 godina života u krugu svoje porodice. Samo dan kasnije umrla je njena sestra Ljubica, pa je i tako simbolički potvrđen Božiji naum da je njoj i previše smrti volјenih i najbližih. Sahranjena je u Jagodini gdje je njena porodica pronašla novi život, a u kripti u Prebilovcima na zidovima upisana su imena njenog oca, braće i muževa.

          U nekoj kafanskoj raspravi čuo sam kako je neki stariji čovjek rekao da kad god umre neka mu na spomeniku zapišu da je umro devedeset druge. Razumlјivo je da odrasle lјude rat prekine u životnim planovima, da ih izbaci sa kolosijeka, sve im kopernikanski obrne u životu. Nama koji smo rat dočekali mladi, barem meni je tako, dosta je lakše. Jedino mi ostaje žal, što je ta 1992. iz moga života otrgla neke lјude koji su uvijek bili tu uz mene, a onda otišli daleko da ih više nikada ne vidim u životu. Tako je bilo sa babom Radojkom. Neka joj je pokoj duši

-------------------------

Rade Likić javio se 2018. godine godine prvom knjigom koja je prosto razgrabena nakon promocije u Ljubinju. Knjiga nosi naslov Đed koji je čuvao karpuzu. Riječ je o dokumentarnim reportažama o lјudima koje je autor poznavao. Priča koju donosimo, jedna je od  dvadesetak priča iz knjige koja uskoro treba da se pojavi među čitaocima. Nosiće naslov Nišan među krstovima.

Publikovano u maju 2023. godine