Ljudi i događaji u narodnom situ i rešetu - uvodno slovo
Ili; najava Prebilovačkih minijatura koje su uključene u sadržaj prezentacije Prebilovci- selo na Internetu u oktorbru 2008. godine. Informacija o linku ka Prebilovačkim… nalazi se na kraju ovog teksta.
Пребиловчанин.
Цртеж је урађен према фотографији која је снимљена у Пребиловцима између два свјетска рата.
U nastojanju da što racionalnije koristi prostor koji Prebilovci-selo na Internetu ima na globalnoj mreži, a odgovarajući na sve obimniji priliv autentične građe o Prebilovcima i Prebilovčanima, web-tim je odlučio da uz rubriku Prebilovci u priči i legendi objavljuje Prebilovačke minijature.
Minijature su uzete iz pričanja narodnog - baš onako kako su se dogodile i kakve su prešle u pamćenje.
Likovi i događaji su stvarni. Različito je samo vrijeme u kojem je izgovorena riječ ovdašnjeg težaka koja veoma dobro i slikovito, sa najmanje mogućim brojem izgovorenih riječi, približava to vrijeme i događaje. Prebilovčani, sigurno, a i Hercegovci, koje svakog ljeta sustiže isti problem, iz prve će odgonetnuti iz riječi Jovana Šarića, "Ama, nit' ja radim, niti kenja pase" o kojem se to problemu radi i da se siroma' Jovan, koji ima samo tu magaricu i sam onemoćao, muči se sa Božijim davanjem sušom, koja se u Hercegovini ponavlja svakog ljeta. U Prebilovcima podignutim na kamenu i od kamena mogla se primiti ova misao Veljka Ćirića, koja je prerasla u poslovicu:”Mala škalja velik kamen drži” .
Kaže ova, ali i brojne druge minijature dosta o duhu Prebilovčana.
Prve minijature su objavljene u oktobru 2008. godine. Ovdje ćemo zabilježiti nekoliko njih koje se pripisuju Milošu Dragićeviću (1871–1941.). Bio je taj starac, nevelik rastom i slijep u jedno oko, veliko zagonetalo. Lasno je, što bi naši stari rekli, životne događaje pretvarao u rime, ostavljajući ih narodu da dalje zbija šale sa akterima događaja i da ih prenosi dalje. Šalio se prvo na svoj račun «Hajdemo spavat/ buvama guzice davat.», na račun svojih bližnjih, a onda i svih u selu. Njegova rima je vjerna i upečatljiva slika života na tadašnjem selu: Ovjekovječio je i mladalačke nestašluke i sitne poljske krađe… Smišljao je u trenutku. Na pitanje nekog od Ekmečića, kad je prolazio kroz Grlić za Mrviće, gdje je živjeo, «Viđe li đe moju đecu?«, odgovorio je «Eno ih kod Prdoce, piju vode iz nekakve boce«.
Zahvaljujući Miloševim kratkim dosjetkama, danas mi saznajemo kako je bilo teško izaći iz patrijahalnog načina života. Do ovog vremena sačuvani su primjeri kako je u porodici dočekivana udaja djevojke za svog izabranika a koju porodica nije, iz raznih razloga, odobravala. U Miloševo vrijeme, bio je smrtni grijeh i velika sramota da djevojka zazbabni prije udaje. A, bilo je i takvih događaja za koje saznajemo zahvaljujući njemu «Čije Ranče po Grliću skače?» Nezadovoljan procjenom duvana na vagi, u vrijeme Austro-ugarske, na pitanje procjenitelja; «U koju ćemo ovo domaćine?» (koju klasu kvaliteta da dodjeli duvanu), Miloš je odgovorio: «U tu za tobom, gospodine.»
Doskočice Miloša Mrvićkog
Krađa tufande
"Rajko, Branko, rođaka su oba,
To je bilo u večernja doba.
Pro Bregave pređoše u Adu.
U Medana obraše tufandu!"
Ne(srećna) udaja
Kojo Anđu niza stranu vuče,
Cipelom je u guzicu tuče!
Brate Kojo, ti mi pušćaj uho,
Kazaću ti đe je moje ruho.
Zagonetka
Šta bi to moglo biti?
Kona konu preko plota zvala/ Daj mi kone tvoj dok se nadne moj?
Kone su se nekad znale, kao i danas, i preriječiti, pa i klepnuti se jedna drugoj po stražnjici
Miloš bi odmah, po čuvenju za događaj, potrudio se da ga selo lakše pamti: Pobile se pobile B... kobile.
Ili: Sjedila sam pod debelom murvom,/Svadila se sa jebenom kurvom!
Ponešto od Miloša je naslijedio njegov rođak Čedo. A što se tiče zagonetke, ako je niste odgonetnuli... to je kvas koji je u novija vremena zamjenila germa.
U Prebilovačkim minijaturama je bilo sasvim dovoljno pravog kvasa s kojim su ih mještani zamjesili a potom ispekli i ostavili rodu. Ne može se uvijek odgonetnuti ko je autor misli koje baštinimo kao seoske minijature ali se zna o kome zbori, kao i u ovom primjeru: Lazar- Lako Ekmečić i Todor Ćirić-Brajo bili su dobri prijatelji i suveznici. Zajedno su tovarili i rastovarali, orali i saoravali po prebiločačkim dolovima. Zajedno su bili na Karpatima, u Sibiru i na Solunskom frontu.
Iza njih ostala je ova: Od dola do dola/ Zove Lako Todora.
Ili pjesma koju su pjevale čobanice između dva svjetska rata: Selo moje ti ne gubi nade/Eto tebi Obrena i Tode.
Obren Suhić i Todor Ćirić bili su kolonizovani u Vojvodinu, pa se vrnuli. U nepeglednoj ravnici oko Ruskog Sela nedostajao im kamen i Prebilovci (a. d.- m. j.).
Objašnjenje lokalizama i manje poznatih riječi u Prebilovačkim…
Jara – drugo okopavanje kukuruza, Duvar – zid podignut od kamena bez korištenja maltera, Tufanda (ponegdje u Hercegovini i trofanda) - prvi plodovi voća. U Prebilovcima se ta riječ koristi uglavnom za prvi bostan čije se sjeme polaže u zemlju onih dana u proljeće “kad se golom guzicom može sjesti na zemlju” (Pašina). Škalja -sitan kamen koji se koristi kod podizanja duvara, Kenja -magarica, Kenjac -magarac, Dušak -kratak predah u teškom poslu na njivi. Čelo – kao jedinica vremena, jedno čelo je 12 časova, dakle noć i dan su dva čela. Mrginj- granica između dvije njive, međa,
Ljudi i događaji u narodnom situ i rešetu - uvodno slovo
Ili; najava Prebilovačkih minijatura koje su uključene u sadržaj prezentacije Prebilovci- selo na Internetu u oktorbru 2008. godine. Informacija o linku ka Prebilovačkim… nalazi se na kraju ovog teksta.
Prebilovčanin.
Crtež je urađen prema fotografiji koja je snimljena u Prebilovcima između dva svjetska rata.
U nastojanju da što racionalnije koristi prostor koji Prebilovci-selo na Internetu ima na globalnoj mreži, a odgovarajući na sve obimniji priliv autentične građe o Prebilovcima i Prebilovčanima, web-tim je odlučio da uz rubriku Prebilovci u priči i legendi objavljuje Prebilovačke minijature.
Minijature su uzete iz pričanja narodnog - baš onako kako su se dogodile i kakve su prešle u pamćenje.
Likovi i događaji su stvarni. Različito je samo vrijeme u kojem je izgovorena riječ ovdašnjeg težaka koja veoma dobro i slikovito, sa najmanje mogućim brojem izgovorenih riječi, približava to vrijeme i događaje. Prebilovčani, sigurno, a i Hercegovci, koje svakog ljeta sustiže isti problem, iz prve će odgonetnuti iz riječi Jovana Šarića, "Ama, nit' ja radim, niti kenja pase" o kojem se to problemu radi i da se siroma' Jovan, koji ima samo tu magaricu i sam onemoćao, muči se sa Božijim davanjem sušom, koja se u Hercegovini ponavlja svakog ljeta. U Prebilovcima podignutim na kamenu i od kamena mogla se primiti ova misao Veljka Ćirića, koja je prerasla u poslovicu:”Mala škalja velik kamen drži” .
Kaže ova, ali i brojne druge minijature dosta o duhu Prebilovčana.
Prve minijature su objavljene u oktobru 2008. godine. Ovdje ćemo zabilježiti nekoliko njih koje se pripisuju Milošu Dragićeviću (1871–1941.). Bio je taj starac, nevelik rastom i slijep u jedno oko, veliko zagonetalo. Lasno je, što bi naši stari rekli, životne događaje pretvarao u rime, ostavljajući ih narodu da dalje zbija šale sa akterima događaja i da ih prenosi dalje. Šalio se prvo na svoj račun «Hajdemo spavat/ buvama guzice davat.», na račun svojih bližnjih, a onda i svih u selu. Njegova rima je vjerna i upečatljiva slika života na tadašnjem selu: Ovjekovječio je i mladalačke nestašluke i sitne poljske krađe… Smišljao je u trenutku. Na pitanje nekog od Ekmečića, kad je prolazio kroz Grlić za Mrviće, gdje je živjeo, «Viđe li đe moju đecu?«, odgovorio je «Eno ih kod Prdoce, piju vode iz nekakve boce«.
Zahvaljujući Miloševim kratkim dosjetkama, danas mi saznajemo kako je bilo teško izaći iz patrijahalnog načina života. Do ovog vremena sačuvani su primjeri kako je u porodici dočekivana udaja djevojke za svog izabranika a koju porodica nije, iz raznih razloga, odobravala. U Miloševo vrijeme, bio je smrtni grijeh i velika sramota da djevojka zazbabni prije udaje. A, bilo je i takvih događaja za koje saznajemo zahvaljujući njemu «Čije Ranče po Grliću skače?» Nezadovoljan procjenom duvana na vagi, u vrijeme Austro-ugarske, na pitanje procjenitelja; «U koju ćemo ovo domaćine?» (koju klasu kvaliteta da dodjeli duvanu), Miloš je odgovorio: «U tu za tobom, gospodine.»
Doskočice Miloša Mrvićkog
Krađa tufande
"Rajko, Branko, rođaka su oba,
To je bilo u večernja doba.
Pro Bregave pređoše u Adu.
U Medana obraše tufandu!"
Ne(srećna) udaja
Kojo Anđu niza stranu vuče,
Cipelom je u guzicu tuče!
Brate Kojo, ti mi pušćaj uho,
Kazaću ti đe je moje ruho.
Zagonetka
Šta bi to moglo biti?
Kona konu preko plota zvala/ Daj mi kone tvoj dok se nadne moj?
Kone su se nekad znale, kao i danas, i preriječiti, pa i klepnuti se jedna drugoj po stražnjici
Miloš bi odmah, po čuvenju za događaj, potrudio se da ga selo lakše pamti: Pobile se pobile B... kobile.
Ili: Sjedila sam pod debelom murvom,/Svadila se sa jebenom kurvom!
Ponešto od Miloša je naslijedio njegov rođak Čedo. A što se tiče zagonetke, ako je niste odgonetnuli... to je kvas koji je u novija vremena zamjenila germa.
U Prebilovačkim minijaturama je bilo sasvim dovoljno pravog kvasa s kojim su ih mještani zamjesili a potom ispekli i ostavili rodu. Ne može se uvijek odgonetnuti ko je autor misli koje baštinimo kao seoske minijature ali se zna o kome zbori, kao i u ovom primjeru: Lazar- Lako Ekmečić i Todor Ćirić-Brajo bili su dobri prijatelji i suveznici. Zajedno su tovarili i rastovarali, orali i saoravali po prebiločačkim dolovima. Zajedno su bili na Karpatima, u Sibiru i na Solunskom frontu.
Iza njih ostala je ova: Od dola do dola/ Zove Lako Todora.
Ili pjesma koju su pjevale čobanice između dva svjetska rata: Selo moje ti ne gubi nade/Eto tebi Obrena i Tode.
Obren Suhić i Todor Ćirić bili su kolonizovani u Vojvodinu, pa se vrnuli. U nepeglednoj ravnici oko Ruskog Sela nedostajao im kamen i Prebilovci (a. d.- m. j.).
Objašnjenje lokalizama i manje poznatih riječi u Prebilovačkim…
Jara – drugo okopavanje kukuruza, Duvar – zid podignut od kamena bez korištenja maltera, Tufanda (ponegdje u Hercegovini i trofanda) - prvi plodovi voća. U Prebilovcima se ta riječ koristi uglavnom za prvi bostan čije se sjeme polaže u zemlju onih dana u proljeće “kad se golom guzicom može sjesti na zemlju” (Pašina). Škalja -sitan kamen koji se koristi kod podizanja duvara, Kenja -magarica, Kenjac -magarac, Dušak -kratak predah u teškom poslu na njivi. Čelo – kao jedinica vremena, jedno čelo je 12 časova, dakle noć i dan su dva čela. Mrginj- granica između dvije njive, međa,
