.

Brnjaševa

Bilo je neko ljeto, daleko od nas koji vijek. Stari Dragić, jedan od starih Dragića, spavao je na hladnici u košćeli (Posljednju hladnicu na murvi iza kuće sa ognjištem imao je Jovan Đurasović-Lolo). Valjda ih je puno bilo u zajednici, dok su žene spavale odvojeno, ili su spavale sa djecom. Neki od mlađih Dragića, kad bi zašao mjesec i pao mrak prikradao se ženi. Vidjeo to stari sa hladnice. Ujutro, u šali, prigovori tom što se prikradao. On, naravno, poriče da je to uradio. 
- E, pa, dobro, veli stari, eto pa nisi. Možda se meni starom pričinjelo. Vidjeće se i čuti, ako bude Božija volja… 
Narednih  večeri, odocnjivao je stari da se ispenje na hladnicu. Namjerno. I kad su čeljad pospala, uzeo je stari neku lametinu, privezao za drvo i preprečio ispred vrata gdje su ženskinje spavale. Tamo negdje u gluho doba noći, ponovo se onaj prikrada ženi. Naiđe na prepreku, posrne i… padne. Padne tako nezgodno, da je povrijedio nos. Tako se obznanila istina. Eh, od povrede, ostala je biljega na nosu- brnja. I tako je jedna grana Dragića dobila nadimak Brnjaši a kasnije i prezime Brnjaš odnosno Brnjašić. U mjesnom groblju ima stari spomenik na kojem piše da tu počiva Brnjaš. Jedna grana Brnjaša odnosno Brnjašića odselila je u Rusko Selo i vratila se izvornom prezimenu- Dragićević