.

Alijina i Pašina

Tog jutra jakom su stigli na Krča pod Čeljevom Alija Stiglić i Spasoje Dragićević-Paša. Kako su bili udaljeni jedan od drugog, raspremajući konje i pripremajući se za oranje, pozdravili su se sa ono Eheeej… i dizanjem ruke u znak pozdrava. 
Puštajući prve brazde primakle su se mrginjdžije, kratko su zastali, nazvali Božiju pomoć, upitali se za zdravlje i nastavili rad.
Dan je poodmakao, kad su se zaprege po ko zna koji put primakle. 
- Hoćemo li načiniti dušak, da odmorimo i sebe i konje, reče Alija
- Pa taman, uzvrati Paša.
Pred oznojene konje staviše mali naviljak sijena i sjedoše na mrginj. 
Paša izvadin duvansku kutiju i pruža je Aliji.
- Ne duvanim danas, Pašo. Post mi je.
- Izvini, nisam se sjetio da ti je post, reče Paša i vrati kutiju u džep.
Razgovor nastaviše, bez duvanskog dima, o lijepom vremenu za oranje. Dječije pitanje, otkud toliko paučine u vazduhu koja se njiše na laganom vjetru vertikalno, usmjeri priču u drugom pravcu.
- Eno, ono mi zovemo vilin konac i tumačimo kao najavu da će biti rodno ljeto, reče Paša a Alija dodade, kako su njih dvojica eto ”u vakat došli zemlji” da je uzoru i posiju sjeme pšenice.