.

Prebilovčani o Prebilovcima

- Moj odnos prema Prebilovcima je odnos jednog čovjeka koji je u Prebilovcima sve izgubio. Vi vrlo dobro znate da je 78 osoba pod imenom Ekmečić u Prebilvcima ubijeno 1941. Najmlađa je kćerka mog strica stara 4 meseca a najstariji  moj đed Šćepan koji je imao 78 godina kad je ubijen, tačno koliko ja sad imam godina.
Čapljinski kraj je prije Drugog svjetskog rata imao 38 % Srba, poslije rata 18 %, danas vrlo malo- simbiloičan broj. U Prebilovce se vratilo nekoliko ljudi koji pokušavaju da obnove selo ali ta će obnova trajati jako dugo da se to postigne. Moj odnos prema zavičaju je odnos prema izgubljenom srcu, odnos prema nečemu s čime ja stalno živim. Ne često, kao što se kaže, nego svaki dan ja mislim na Prebilovce. 

"Padanje Berlinskog zida još nije dovršeno"
Prenosimo širi razgovor sa akedemikom Ekmečićem koji je sa njim vodio glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu "Zora", književnik Radoslav Bratić

Prebilovci su bolno pusti. Čitavo selo je u ruševinama. U njima gledam i vidim Prebilovce iz dana mog djetinjstva. Tražio sam kamen međaš u seoskom putu kod Banđurevih kuća. Na tom kamenu je, tamo negdje 50-tih godina minulog vijeka, sjedila baba Anđa i prela, čuvajući ovce. A, ja i Brano Baronov igrali petinjaka. Kad je naišao Milan Dragić sa konjem natovarenim plugom, baba Đonlaguša prestade presti i ustade. Mi prestadosmo igrati. Pitam ja babu Anđu; što ustade - a ona će; moj sine ispred muška čeljadeta i vola žensko se treba ustati. A što, pitam ja dalje. Oni su hranitelji kuće. I to se, dijete, zove poštovanje.

Nađoh kamen u šipkovinu zarastao. I kuću babe Anđe, na ulazu u selo, uzima korov. Izrasta čemerika sa ognjišta. A tu je nekad živjelo čitavo kolo cura i momaka kojima je ona sa svojim Šćepanom podarila život: Mitra, Mara, Lazar, Slavka, Mila, Milosav i Jovanka. Onoga rata muški se zamomčili a ženske stigle za udaju. Ovaj potonji rat dočekalo je njih petoro. Danas je u životu samo Anđina kćerka Slavka koja se udala u Prebilovce za Ćetka Dragićevića. I on je pokojni. Ni puška ga nije "htjela". Bio kao trinaestogodišnji dječak na streljanju i ostao živ. Prošao kroz onaj i ovaj rat. Poslije ovog rata digao ruku na sebe.

* Iz pisma izbjeglice iz Prebilovaca prijatelju u Australiju nakon posjete rodnom selu