Devastacija Hutova blata

U stvaranju Hutova blata, prostora koji je veći od 6 hiljada hektara, prema predanju koje živi i u hrvatskom i srpskom narodu, učestvovali su sveci dok su po zemlji hodali. Vijekovima ljudi su uzimali od Hutova blata. Uzimali što su više mogli. Prvo su to bili Turci Osmanlije čije je age i begove potčinjena raja morala ugošćavati baš ovdje a njihove dvorove snabdjevati ribljim i ptičijim mesom. ("I potraja to dugo dok se jedan beg, nekog davnog ljeta, ne otrova ribom na jezeru Jelim. Pekli mu seljaci šarana malo na žaru, malo na vrelom hercegovačkom kamenu i ponudili za ručak. Bio je to njemu i njegovoj pratnji posljednji ručak, veli legenda. Poslije toga puče kroz narod priča o otrovnoj ribi iz Hutova blata i prestade lov i tiranija"). Austro-ugarska je izvozila sušenu jegulju i šarana. Ribarstvo je bilo dobro razvijeno a sušena jegulja omiljena hrana na trpezama u Parizu. Iz tog vremena potiču imena jaruga i jazova u Hutovu blatu po prezimenima familija koje su ih koristile i živjele od toga. Imena su po prezimenima hrvatskih i srpskih familija koje žive i danas uz Hutovo blato. Poslije Austro-ugarske Hutovim blatom upravljali su kraljevi podanici i Titovi službenici i koristili ga kao ekskluzivno lovište. Nove demokratske vlasti, s kojima je došlo do krvavog rata i razdruživanja naroda, u Hutovu blatu- kada je mir ponovo legao na zemlju, zabranile su svaki lov. Da li time počinje nova srećnija era Hutova blata? Vrijeme je nepotkupljiv svjedok ali i sudija. Ostaje da se vidi.


Prirodni i ornitološki rezervat Hutovo blato frontalno je napadnuto sa svih strana. U poslijeratnoj neimaštini svega i svečega, izgleda, prvo što padne na pamet ovdašnjim ljudima jeste baš Hutovo blato i njegova bogatstva kojih se žele domaći. Naravno na nezakonit način. Na djelu je izlov ribe, lov na ptice močvarice, kopanje treseta i nekontrolisana sječa drveta čime se žestoko uništava priroda. Opšta šteta je mnogostruko veća u odnosu na sitne lične koristi lovokradica, krivolovaca, drvokradica. Kopanje treseta kojim se oplemenjuje zemlja u plastenicima, međutim, postao je unosan biznis. Cijena jedne traktorske prikolice natovarene tresetom dostigla je 150 KM. Riba se ubija (ostvima, dinamitom i električnom enegrijom), ptičiji fond koji se nekad iskazivao sa preko 350 različitih vrsta ptica močvarica je desetkovan, nestalo je nekadašnjih livada koje su počivale na tresetu.

Hutvo blato nije više što je nekad bilo


 
Devastacija prirodnog i ornitološkog rezervata započela je, u vrijeme socijalističke BiH, izgradnjom Pumpne revirzibilne hidroelekrane "Čapljina". Turbine ove hidroelekrane nalaze se u selu Svitava gdje je u prostoru Hutova blata, dakle unutar rezervata, izgrađen Dojnji kompenzacioni bazen (danas poznat kao Svitavsko jezero). Gornji bazen nalazi se kod sela Hutovo, na kraju betoniranog korita Trebišnjice. Sakupljene vode Trebišnjice, koja nije više ponornica, puštaju se sa nadmorske visine od oko 200 metara tunelom dugim osam kilometara na turbine. Kad se proizvede struja voda se ne gubi, nego se sačuva u Dojnjem kompenzacionom bazenu. Tada se turbine, koje su proizvele struju, pretvaraju u pumpe i istim kanalom kojim je voda došla vraćaju je (ako je nestašica vode) u Gornji bazen da bi ponovo proizvodila struju. Stvaranje vještačkog jezera u Hutovu blatu i ukroćivanje Trebišnjice bitno je poremetilo vjekovnu prirodnu ravnotežu. Inače Hutovo blato ima uz Svitavsko još pet jezera i oko stotinjak manjih i jačih vrela. Jezera su Deransko, Jelim, Drijen, Orah i Škrka.

Sve je neodgovorniji ulazak čovjeka u ovaj park majke prirode. I kada je u pitanju lokalna vlast i pojedinci u njoj nije situacija ništa bolja. Od Karaotoka, koji se nalazi na ulazu u rezervat iz pravca Gnjilišta, ispod Kučeva do jezera Škrka iskopan je kanal. Time je zatvoreno prirodno a otvoreno vještačko oticanje vode iz jezera u rijeku Krupu. Nivo jezera je opao skoro dva metra a ugašena su i sva vrela oko jezera. Doda li se ovome izgradnja puta od Prebilovaca do Košćele, čime je rezervat još više otvoren, razumljiva je zabrinutost za budućnost ovog dragulja prirode. A moglo je sa malo više volje, razumjevanja i ljubavi prema Hutovu blatu da se uradi puno više i da Hutovo blato postane poznato i na globalnom planu, da bude zlatna koka nosilja u turističkoj ponudi Herecegovine. Ni danas nije kasno.


1954. godine, Hutovo blato sa svojih 6 hiljada hektara proglašeno je ornito-faunističkim rezervatom.

1971. godine uključuje se Hutovo blato u registar močvarnih područja od međunarodnog značaja.

1980. godine usvaja se međunarodni projekat za zaštitu mediteranskih močvara. Hutovo blato se uključuje i u taj projekat.

1998. godine, Međunarodni savjet za zaštitu ptica (ISBP) uvrštava Hutovo balato na listu međunarodno važnih staništa ptica močvarica. UNESKO, kancelarija u Parizu tri godine kasnije (2001) uključuje Hutovo blato na svoju listu.

1999. godine, lokalna vlast zabranla je u potpunosti lov u Hutovu blatu. Prethodno formirano je (1995.) Javno preduzeće Park prirode Hutovo Blato.


Trebalo bi koristiti Hutovo blato, prije svega, kao turistički potencijal. Lovokradicama Hutovo blato treba, konačno, učiniti nedostupnim i u praksi a ne samo u odlukama vlasti koje niko ne poštuje. Hutovo blato treba otvoriti turistima sa foto-aparatima. Oni upućeniji u rijetke dragulje prirode, a Hutovo blato je to, sami ih pronađu. Poneki i zalutaju, kao ovog ljeta jedan autobus sa turistima iz Austrije ili grupa turista iz Holandije. I Austrijanci i Holandđani obreli su se u Prebilovcima, tražeći put do Hutova blata. Na pogrešan put navela ih je loše postavljena putna signalizacija. Na magistralnom putu Mostar - Metković, gdje se skreće za Prebilovce, naime, stoji tabla koja pokazuje da se baš tuda ide do Hutova blata.


Prema predanju koje snažno živi u hrvatskom i srpskom narodu u ovom kraju, sveci su, dok su zemljom hodali, prolazili kroz Hutovo blato. Legende pamte, a narod priča o Svetom Petru i Svetom Savi. Sveti Sava je konačio u selu ispod Kučeva. Niko od siromašnih seljaka ne primi namjernika, do jedne starice na kraju prostranog sela u uvali punoj stoljetnih hrastova. "Evo bi te, dobri čovječe, primila na konak no ti nemam postelje a ni hrane da ti ponudim. Eno pod sačem peče se hljeb od hrastove kore, pa ako možeš jesti takav hljeb onda možeš, bezbeli, i spavati ovdje, eto tu kraj ognjišta na kamenom krevetu. Putnik namjernik zahvali se starici i osta na konaku. Dok je sjedao na tronožac kraj ognjišta udario je štapom u sač. Reče starici: "Pogledaj, možda je hljeb već pečen". Nije to više bio hljeb od hrastove kore nego pšenični. Starica se preksti i zahvali se Stvoritelju na daru. Za večerom reče on da će ujutro biti potop sela i da se njih dvoje ranije trebaju ustati i napustiti selo. I dok su u cik zore napuštali selo, idući uz brdo, starica se prisjeti da je zaboravila grebeni. "Donjeće voda grebeni", reče svetac. Mjesto gdje je starica sjedila sa čovjekom za kojeg se kaže da je bio Sveti Sava, i danas se zove Babina gomila. Selo je prekrila voda i tako nasta jezero Škrka. Eno i danas na početku jezera, kad je lijepo vrijeme a voda čista vidljivi su ostaci kuća na dnu jezera."

(Zabilježeno u Prebilovcima (1981) prema pričanju Anđe Zurovac-Tripković roćene u selu Loznica)


Istini za volju tuda se može stići do Hutova blata. Mogu se čak birati i dva pravca- prema jezeru Škrka te prema Košćeli i Jelimskom jezeru- najatraktivnijem dijelu golemog prostranstva Hutova blata. Putevi su makadamski i teško su prohodni za putničke automobile. Uz to u divljini, kad se u nju zađe, nema nikakvog putokaza a rijetkost je sresti čovjeka. I ako stranci kojim slučajem naiđu na njega mala je vajda od toga. Jezik je nepremostiva prepreka.

Put od Prebilovaca preko Dijela i Hrvenice do Košćšle, koji je izgrađen u posljednjem ratu, nekadašnjim konjskim putem, eto doveo je u Prebilovce prve, makar i zalutale, turiste ("Tražeći Hutovo blato otkrili su u ratu porušeno selo", znaju reći u Prebilovcima). Često ovaj put koriste drvokradice, krivolovci, raznorazni šverceri i trgovci narkoticima. Zna se dogoditi, pričaju stanovnici Prebilovaca, da se tokom noći u divljini i daleko od oka policije pretovaraju kamioni dok auta prolaze u svako doba noći. Ovaj prijeki i kraći put iz Zapadne u Istočnu Hercegovinu donio je, uz ove, i probleme imovinsko-pravne prirode. Vlasnici zemljišta nisu obeštećeni za zemljište preko kojeg je put izgrađen. Otvorio je taj put nesagledivo goleme prostore netaknute prirode. Pokazalo se proteklih nekoliko godina put dobrano doprinosi daljem devastiranju Hutova blata. A moglo je i trebalo biti drugačije. Još uvijek nije kasno. Put od Prebilovaca do Košćele, putevi oko Dejranskog jezera te do Svitave i od Svitave ka Hutovu zapravo su prsten oko Hutova blata koji bi trebalo staviti u službu približavanja ovog dragulja prirode onima koji tragaju za netaknutom i rijetkom prirodnom ljepotom.


Rijeka Krupa je višestruko zanimljiva. Postanje njeno legenda povezuje sa Svetim Petrom. Rijeka nema izvor. Izlazi iz Deranskog jezera i probijajući se ravičarskim prostorom Hutova blata spaja vode ovog inače močvarnog područja sa Neretvom kilometar-dva uzvodno od Metkovića. Krupa teče kao ni jedna rijeka na svijetu - u oba pravca, nekada teče od izvorišta ka ušću a nekada od uvira ka izviru. Da čovjek ne povjeruje. Nevelika je to rijeka nepunih 9 kilometara. Međutim, od mjesta njenog postanja do uviranja u Neretvu, vazdušnom linijom razdaljina je, vjeruje se, dvostruko manja. Zar nije izazov upoznati takvu rijeku. Sveti Petar, koji je u ovom kraju imao svoje boravište i koje i danas vjerujući narod posjećuje, prolazio je kroz Hutovo blato u ono vrijeme kada je čovjek mogao s kraja na kraj Hutova blata preći kroz krošnje hrastova a da ne dodiruje zemlju. K sebi je u selu kod Jelima (poneko priča i o gradu Jelim) tražio od majke dijete. Majka se nije htjela odvojiti od djeteta i počela je bježati. Uzludno joj je bilo bježati jer je Sveti Petar, kaže se dalje u legendi, prorekao da će se za njom voda otvarati i tamo gdje je stigne uzeće je sebi a dijete će, potom, doći k njemu. Dugo je nesretnica bježala od vode a kada joj je ponestalo snage voda je uzela sebi. Na tom mjestu je rijeka danas najdublja i to mjesto je blizu uvira u Neretvu. Kako je nadmorska visina Hutova blata svega 3 metra, a dno većine jezera je ispod nivoa mora, za vrijeme velikog vodostaja Neretve i velikog protoka vode, Krupa teče uzvodno sve dotle dok se ne napuni Deransko jezero. Kada se to dogodi onda Krupa teče kao i sve rijeke, nizvodno.


U valorizovanju Hutova blata, neophodno je istini pogledati u oči. A istina je da je Hutovo blato devstirano, da su rijetkost ptice močvarice, da u njegovoj divljini nema divljih konja. Lokalna televizija tvrdi suprotno i to ilustruje slikama. To jesu konji ali ne divlji nego seljaka iz Prebilovaca i Drijena. Danas su u životu zahvaljujući Hutovu blatu. U više nego desetogodišnjem periodu od Ekmečićevih i Raguževih konja izrasla je čitava ergela. Možda će to jednog dana i biti divlji konji. "Divljih konja, tarpana", uče nas enciklopedije, "ima samo u planinskim stepama Afrike i Mongolije".


Fotografije koje ilustruju reportažu preuzete su sa zvaničnog sajta Javnog preduzeća Park prirode Hutovo blato. Objavljeno, septembra 2006. godine.

 

 

 

 

 

joomla template gratuitjoomla free templates
2020  Prebilovci  globbers joomla template