Povratak prognanih

 
Selo u ruševinama, ljeto 2000.

Navršilo se deset godina kako su se vratili prvi stanovnici koji su pomogli da, poslije više od sedam godina ležanja u grobu, vaskrsne život Prebilovaca

Prva kuća koja je obnovljena u Prebilovcima vlasništvo je Mileve Bulut udove Danila-Dane čiji je sin Đorđe poginuo na početku rata, juna 1992. godine. Druga obnovljena kuća je Momčila a treća Vojke Dragićevića. Ove kuće obnovljene su sredstvima UNHCR. Kuće Tomislava Tripkovića, Milovana- Miće Dragićevića, Dese Dragićević udove Anđelka, Mileve Bulut udove Petka, Ljubana Buluta i Anđe Tripković udove Jovana obnovljene su sredstvima američke Vlade preko organizacije ARC (American Refugee Council) koja je projektovala i izgradila i niskonaponsku električnu mrežu čime su stvorene pretpostavke za potpunu obnovu do temelja uništenog naselja. Sredstvima holandske vlade, posredstvom organizacije HELP, obnovljene su kuće Danila Nadaždina, Rajka Buluta, Miladina i Ilije Ekmečića, Bože Buluta, Ćetka Dragićevića, Rade Šušića, Maksima Buluta-Macana i Miladina Dragićevića. Vlada Republike Srpske učestvovala je u izgradnji kuća Milorada Miše Tripkovića, Radojke Medan udove Lazara i Dragana Šarića.

Dvadest kuća- to je rezultat desetogdišnjeg rada u obnovi života u Prebilovcima. Skromno ili ne, neka čitalac prosuđuje o tome. Naše je da zabilježimo kako je dvadeset familija na listi čekanja da se i njihova kuća obnovi, da je još uvijek oko stotinu stambenih objekata u ruševnom stanju i da su četiri familije obnovile kuću o vlastitom trošku. Desetogodišnjicu povratka selo je dočekalo sa 56 stanovnika čak tri puta manje u odnosu sa brojem stanovnika prema popisu iz 1991.

Prve posjete nakon rata za zadušnice
Preosvećeni vladika Zahumsko-hercegovački i primorski G. Atanasije, još u vrijeme rata tražio je dozvolu da posjeti u dolini Neretve i u zapadnoj Hercegovini područje svoje epararhije. Poslije posjeta učinjenih u maju i decembru 1993. godine 16. decembra te godine napisao je izvještaj u kojem je posvjedičio u kakvom su stanju pravoslavne svetinje koje su bile pod kontrolom hrvatsko- muslimanskih i hrvatskih snaga pa i spomen crkva sa kostrunicom u Prebilovcima koji, takođe, pripadaju ovoj eparhiji.

Poslije smirivanja ratnih dejstava, stvaranja dejtonske BiH i povratka mira na tlo ove zemlje, bilo je, međutim, potrebno duže vrijeme da se u ratu napaćeni narodi slobodno mogu kretati izvan atara sela ili gradova u kojima su živjeli za vrijeme rata. Prve posjete mjestima iz kojih su protjerani, na početku rata, organizovane su uz pomoć crkve a pod kontrolom i pratnjom mirovnih snaga. Posjete organizovane povodom praznika zadušnica bile su dosta masovne. Potvrđivale su koliko je kod Srba snažna duhovna vertikala između živih i mrtvih ali i zainteresovanost naroda za povratak rodnom mjestu. Nakon posjeta koje su, kako rekosmo, pratila oklopna vozila međunarodnih snaga, raspoređena ispred i iza kolona autobusa i automobila stizale su vijesti o tome šta se stvarno dogodilo sa Prebilovcima u vrijeme rata i kako su izgledali prvih poratnih godina: Od mosta na Bregavi pa do groblja, i dalje po Kravarici, ispred Razdolja, na Spomen gaju, a dijelom i u samom groblju mještani su mogli vidjeti samo gomile svakovrsnog otpada, iole deblje drvo bilo je posječeno, kamen sa zidova od ograda odnijet. Na mjestu gdje se nalazila spomen crkva i kosturnica teren je bio poravnat. Vidjelo se da je i šljunak nasipan. Skoro cijelim opsegom iz zemlje su izvirala dva reda armatura, što je kod prisutnih budilo nadu, da su zidovi samo oboreni i zatrpani i da su kosti mučenika sačuvane. Skoro sve grobnice u obližnjem groblju bile su otvorene, polomljene, razorene, slike razbijene ili odnijete. U nekoliko grobnica pronađeni su spaljeni sanduci i posmrtni ostaci upokojenih Prebilovčana. U maju 2007. godine s blagoslovom episkopa Zahumsko-hercegovačkohg i primorskog G. Grigorija počeli su radovi na otkopavanju Spomen crkve. Utvrđeno je da su temeljni zidovi oštećeni miniranjem. Pronađena je jedna neeksplodirana bomba dužine 1.3 metra i obima 80 santimetara i samo dio posmrtnih ostataka žrtava. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao.

Poslije posjete razrušenom svetilištu i groblju odlazili su ljudi u selo, da vide rodnu kuću. Ulaze u dvorišta zaticali su zarasle u šipke, kupinu i draču. Puzeći dolazili su pred svoju kuću. Iz nekadašnjih soba iznikle smokve i košćele, čemerike, Po dvorištima se prostrla vinova loza sa nekadašnjih odrinja. Željezne konstrukcije odrinja uglavnom su odnešene. Isto se dogodilo sa avlijskim kapijama i željeznim ogradama. Svuda komadi crijepa. U prostorijama opao malter, komadi crijepa, razbacane stvari koje je domaćinstvo koristilo. Sve izlomljeno i sagorjelo. U nekadašnjim štalama ljudi su nalazili kosture od svog blaga koje je ostalo vezano uz jasle to zlokobno jutro 7. juna 1992. No i pored svega, nad razrušenim selom, počinje se govoriti o povratku na rodno ognjište.

Konačno - povratak  
Prvi povratnici stigli su u selo u septembru 1999. godine. «Zajedno sa nama povratnicima, predstavnici francuskih mirovnih snaga istraživali su po selu, da li se neki od stambenih objekata može koristiti za kolektivni smještaj, kaže Miladin Dragićević- Kamiš. Prvo je bila namjera da se smještaj obezbjedi u jednospratnoj kući Milana Buluta-Bege. Međutim, oštećenja na betonskoj ploči iznad prizemlja bila su takva da francuski ljekar nije dozvolio da se tu otvori kolektivni smještaj. Alternativno rješenje, potom, bilo je da se podigne šatorsko naselje u centru sela, priča Miladinn. Međutim, kada je utvrđeno da kuća Srećka Dragićevića za vrijeme ratnih dejstava nije pretrpjela značajnija oštećena- pretvorena je u kolektivni smještaj povratnika». Širila se vijest o prvim povratnicima. Svakodnevno u posjetu i na viđenje dolazio je poneko. Srbi pa i Hrvati i muslimani. Počelo se s obnavljanjem prvih kuća i sa obnavljanjem starih poznanstava. Bilo je, posebno u početku, i provokacija pa i puškaranja. Postepeno situacija je bila podnošljivija, kretalo se slobodnije tako da od ljeta 2000. godine međunarodne snage više nisu obezbjeđivale povratnike direktno ni one koji su prelazili iz Srpske u Federaciju.

 
Prebilovci. Pogled sa Grapka odakle je najbolje vidljiv rezultat desetogodišnjeg rada na obnovi do temelja srušenog sela.

Prebilovci su vaskrsnuli poslije više od sedam godina ležanja u grobu.

Bilo je na putu varskrnuća sela i tragikomičnih situacija, posebno u početku dok Amerikanci nisu osvjetlili selo. Tako, pričaju prvi povratnici, jednu veče kasno u selo bez i jednog osvjetljenog prozora stiže automobil i nakon kratkog zadržavanja vraća se tamo odakle je stigao. Kad su se povratnici, koji su primjetili dolazak automobila, razišli od Vojke Vlajkova «sa sijela u totalnom mraku» upalili su baterije, da bi lakše stigli do svoje kuće. Pojavljivanjem tračka svjetlosti u mrkloj noći, avetinjski pustim selom odjeknuo je ženski glas i poziv za pomoć. Pokazalo se, u onom automobilu koji je je bio to veče u selu, nalazila se ta nesrećnica koja je prizivala pomoć. Doveo je tu njen dečko i ostavio ”da nastrada od četnika i poskoka”, ispričala je djevojka iz Gabele a kaznu je zaradila zato što je zakasnila nestašnom dečku na sastanak. Prihvatio je Milovan Dragićević i otpratio do mosta na Bregavi gdje je mogla stopirati auto za Čapljinu ili Metkoviće. Do mosta na Bregavi pošli su zaobilaznim putem preko Kulina gdje se nalazila kuća za kolektivni smještaj. U međuvremenu momak se vraćao i dva-tri puta u Prebilovce gdje je ostavio djevojku. Dozivao je i tražio. Uzalud. Otišla je prijekim putem tako da djevojka i njen dobronamjerni pratilac nisu mogli vidjeti auto, niti čuti dozivanje. Vjerovatno zabrinut za sudbinu djevojke s kojom se grubo našalio, ipak, momak još jednom odlazi u Prebilovce da je doziva. Ovog puta nađe je, sa nepoznatim čovjekom, kod Grkova dola. Zahvalio se neznancu a ovaj ga je zamolio, ako zna Juru Krvavca iz Gabele sa kojim je drugovao i ispijao rakiju prije rata, neka ga pozdravi i da mu Jure pošalje litar rakije i ako hoće dođe u posjetu.

Neobično vrijeme i «ova sitovacija» poratna rađali su neobične i nesvakidašnje događaje i priče. Tako je jedared svratio Mitar pokojnog Vojke da obiđe povratnike. Kako je bilo crveno slovo u pravoslavnom kalendaru nađe ih sve na jednom mjestu, kod očevog imenjaka i prezimenjaka Vojke Dragićevića. Nakon nekog vremana obraća se Mitar neženji Kamišu; 
- Eto kuća se popravlja, vrijeme je da dovedeš mladu, kad ćeš se ženiti rođak? Kad sam se ja ženio Ćaćo (Kamišov otac) je došao sa pečenicom. Bijaše još i jabuka u ustima pečena ovna. To ja trebam, bre, vratiti. 
- Druga su vremena danas rođak, uzvrati Kamiš. Možeš vratiti u gotovom, nije problem. 
- Koliko je to?, upita Mitar i kad dobi odgovor da je to 150 DM izvadi iz plastčnog smotuljka marke i predade neženji Kamišu.

Tišina i pustoš 
Tih poratnih godina i dana, vladala je selom grobna tišina. Tišina i pustoš. Znakovi života do bezljudnog sela dopirali su iz Čapljine, auta sa magistalnog puta Županja – Opuzen čula su se kao da prolaze kroz selo a ne magistralom ispod sela dva kilometra udaljenoj. «Kad smo se vratili, priča Ana Dragićević, tek treći dan pojavile su se ptice i čuo se njihov cvrkut. A danas, eno laste svijaju gnijezdo pod strehom.».

I ptice nekom trebaju pjevati, rekao bi pjesnik

Sredinom jula (2000. god.) Milenko Jahura putuje iz Beograda sa majkom Jokom u Prebilovce da predaju zahtjev za popravku kuće. U Ljubinju im se pridružuje snaha Milka. Bili su smješeti u kući za kolektivni boravak povratnika. 
- Kuća je bila sređena za prihvat povratnika. U ratu je služila za smještaj hrvatskih vojnika. Jedan od njih na fasadi je napisao «Jenki 130 mm 25. 1. 1994». Kuća je imala vrata i prozore, krevete na sprat u sobi, sa sunđerima i vojničkim ćebadima. U kuhinji je bio šporet na drva, nešto pribora i posuđa. Bilo je i nešto namirnica iz humanitarne pomoći. U ovom kolektivnom smještaju, boravili su mnogi. Naša Milka je tu već bila, nadajući se donaciji. Njena, kao i većine, nadanja su se izjalovila. Izmišljen je đavolji sistem obnove kuća bez obnove Prebilovaca. Donacije su djeljene na kašičicu. Ko je htio da konkuriše za obnovu kuće, morao je da boravi u selu neodređeno vrijeme, gdje hoće: u ruševini, u pećini, pod šipkom ili u ovom kolektivnom“?! To je mogao samo mali broj osoba. Tako je stvorena glavna prepreka za obnovu Prebilovaca, sa kojom su se pomirili predstavnici povratnika. U toj uzaludnoj nadi za obnovu, mi smo sa oduševljenjem za dva tri dana očistili našu kuću. Našli smo ostatke svih stvari, osim nakita, pozlaćenog escajga i dva stara džepna sata. Bili smo srećni kada smo nalazili neke gvožđurije. Mislili smo da se sačuvaju kao uspomena na staru kuću. Međutim, pokradeni su, čim smo mi otišli. Išli smo u Čapljinu, da se prijavimo za povratak i izvadimo neke dokumente. Popunio sam zahtjev ćirilicom. Kako tad, tako i danas. Milka i Joka su se, u Prebilovce, vratile u kovčezima, kao i mnogi drugi a ja sam o svom trošku obnovio dio stare kuće, kaže Milenko J

joomla template gratuitjoomla free templates
2020  Prebilovci  globbers joomla template