Dva rođenja i dvije smrti Prebilovaca

Prebilovačka imena, Radovan, Lazar, Bukašin, Đurđa, Branislava, Risto, Vasilije, Jovanka, Đorđo… ime do imena, od pamtivijeka za pamtivijek. Svako ime koje je oteto od zaborava, koje je oživljeno u Prebilovcima, zaslužuje napisanu priču koja je već ispričana i predata pokoljenju

Piše mi komšija Danilo (Nadaždin),
”Skoro će godina da se nismo sreli. Da znaš, što sam nešto željan razgovora.”
Dalje, u pismu, moj komšija iz Prebilovaca oživljava zavičajne slike i zamjera mi što onomadne, kad sam bio u Trebinju, ne navratih kod njega i njegovih. Čuo da sam bio tu blizu njega a tako daleko. Otpisaću mu kako mi je za vrijeme boravka u Trebinju bilo neobično teško. Na duši. Zarobila me misao s pitanjem; koliko li je, sada, u ovom gradu mojih dojučerašnjih komšija? Šta rade? Kako im je? A, nema se vremena ni sreće da barem nekoga pronađem. Da se vidimo. Između snoviđenja i jave pojavio se Zoran (Danilov unuk). Zove me dijete kući. A mene posao zove na drugu stranu. Neodložan posao. Javiću se, doći ću, drugom prilikom. Namjerno.

Knjiga poginulih

U pismu komšije Danila spisak prebilovačkih žrtava iz 1941. godine. To je knjiga imena porodica, ljudi, žena i djece koje su ustaše na zvjerski način likvidirale. Zajedno smo istraživali podzemne Prebilovce. Spisak koji sam dobio značajan je po tome što je to, do sada, najkompletniji od svih koji su pripremani. Koliko se zna pripremljeno je šest spiskova. Na pripremama rečenog spiska koji je sačuvao Danilo zajedno smo radili. Sa nama je bio i Milko Bulut. Imali smo zadatak da provjerimo sve podatke i tako pripremimo konačan spisak sa kojeg su se imena sa prezimenima trebala ugravirati u hram posvećen «Saboru srpskih svetitelja i prebilovačkih velikomučenika», koji je počeo da se gradi u Prebilovcima. 
Mi smo spisak završili. Izgradnja crkve je počela. U njenoj kripti sahranjene su mošti žrtava – Srba, koje su se vratile iz pakla jama. Zdanje građeno svesrpskim trudom naraslo je do impozantnih visina. Nazirala se graditeljska, aprhitektonska i duhovna ljepota vječnog boravišta Srba iz ovog dijela Hercegovine umorenih u četiri godine rata. Skoro svi su ubijeni u prvoj godini rata – od Ilindana do Mitrovadana.
Spisak je sačuvan zahvaljujući komšiji Danilu. Hram u izgradnji je srušen. Ubijeno je, po drugi put, osam stotina stanovnika Prebilovaca. Po drugi put je ugašen svaki život u selu. Listam spisak. Nikoga sa tog spiska nisam lično poznavao. Pripadam onoj generaciji koja je imena dobijala po imenima svoje braće iz jama. A, opet, svako mi ime poznato. Svako prezime. Svako od 116 domaćinstava.
Radovan, Lazar, Vukašin, Đurđa, Branislava, Risto, Vasilije, Jovanka, Đorđo, Slobodan. Ime do imena, od pamtivijeka za pamtivijek.
Svako ime koje je oživljeno u Prebilovcima predstavlja dio istorije srpskog naroda. Vrijedilo bi učiniti napor da se o svakom imenu napiše priča. Već je ispričana i predata pokoljenjima. Treba je samo još jednom čuti i zabilježiti.

Slobodan i Risto

Risto i Slobodan mogli su ponijeti bilo koje drugo srpsko ime. Da nije bilo tog nesrećnog rata, doživjeli bi duboku starost. A nisu. 
Risto je rođen i poginuo isi dan.
Slobodan je rođen 1937. godine.
Risto nije na ovom svijetu čestito ni zaplakao.
Slobodan je tek bio dorastao do prvih dječijih igara.
Različita godina rođenja dva nevina života.
Godina smrti: Nasilna. Ista. 1941.
Kao i svaki čovjek Tripko je želio potomstvo. Rađale su se, međutim, kćeri- jedna za drugom. Devet ih je Tripko Ćirić imao onog dana 1937. godine kada se rodio Slobodan. Stizale su čestitke sa svih strana. Slavilo je cijelo selo. Stigli su pokloni i sa Dvora u Beogradu. 
Stežući obruč oko Prebilovaca ustaše su među prvima tražile Tripka Ćirića. U naručju su mu zaklali sina Slobodana a potom i njega. Bilo je to u onom velikom Dolu ispod sela., u blizini Ćirine rodne kuće. 
A, kćerke?
Devet ih je imao. Stana, Joka, Dara, Stoja, Radojka, Sava, Slavojka, Neđa i Angelina.
Odrasle djevojke i djevojčice svoj život i svoju mladost skončale su, gdje i mladost Prebilovaca- u dubini Šurmanačke jame.
Ugasilo se ognjište Ćirino.
Nekadašnja kuća na kraju sela postala je toponim kraj kojeg su seljani olazili ili dolazili iz polja uz rijeku Bregavu. (”Idemo kraj Ćirine kuće”, ”Igrao sam se u Ćirinoj avliji”, Brao sam šipke kod Ćirine kuće”). Prebilovčanima je to, iako je ruševina, Ćirina kuća. Kao da je tu sve godine od onog do ovog rata bujao život. A stvarne kuće nema. Nema ni jednog čeljadeta što se grijalo uz ognjište Ćirine kuće. Bože, koliki je to zločin.

Rođen i ubijen isti dan

Slobodanu ne dadoše zlotvori da slobodno odraste, da produži Ćirinu lozu. Ali njegovom smrti, nije kraj priče o Slobodanu. Čuvajući uspomenu na svog ujaka Vojislav i Ilinka Dragićević, jednom od trojice svojih sinova, drugom po redu, dadoše ime Slobodan. Umro je u ovom ratu od posljedica ranjavanja. Iza njega ostala je supruga i tri kćerke Slađana, Jelena i Ilinka. 
Risto je priča za svaku buduću knjigu o stradanju Srba na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima. 
Majka Mileva rađala je svoje prvo dijete – upravo onog dana kada su ustaše opkolile selo. Bio je 4. avgust. Za čudo Božije, oni koji su prvi stigli na vrata Milevine kuće imali su u sebi sažaljenja prema ženi koja rađa.
Drugi koji naiđoše nisu imali milosti.
Sa Medanovom i Nadaždinovom čeljadi odveli su Milevu u Do ispod sela. Tamo su joj nad iskopanom zajedničkom grobnicom rasporili utrobu i izvadili dijete. Muško.
Silom rođenu bebu su ubili i ponovo je, dajući joj ime Jovan, vratili u utrobu majke. Kasnije je Lazar Medan, jer otac djeteta Bogdan nije preživio pokolj, u matičnim kljigama zapisao rođenje djeteta. Dao mu je ime Risto.
Prikupljajući i provjeravajući podatke o žrtvama Prebilovaca, matičar Skupštine opštine Čapljina Milojka Fazlagić, Komisiji koja je to radila, izdala je, naravno na osnvu dokumentacije, izvod iz matične knjige za Ristu Medana.
«Risto Medan. Otac Bogdan, majka Mileva rođena Šupljeglav. Datum i godina rođenja: 6. avgust 1941. godine. Godina smrti 6. avgust 1941. godine».

----
Autor reportaže koja je objavljena u listu Javnost, Sarajevo- Beograd, (april 1994.) je Aco Dragićević. Reportaža je ilustrovana fotografijom jednog od spomen obilježja u Prebilovcima. Ispod fotografije je pisalo: Ni toga više nema: Ovdje su sahranjene žrtve ustaškog terora iz sela Prebilovaca i 31 žrtva terora iz trebinjske opštine poginulih u ljeto 1941. g. 
Spomenik podižu porodice poginulih i društveno-političke organizacije opštine Čapljina.
Prema knjizi «Pali u borbi za slobodu Čapljina- Neum 1941-1945», prof. Momčila Ekmečića «30. jula (1941.) na vojnoj rampi u Čapljini ubijeno je 28 zatvorenika iz Trebinjske šume»
Spisak žrtava iz Prebilovaca o kojem je riječ u ovoj reportaži ustupljen je profesoru doktoru Novici V. Vojinoviću koji ga je objavio u knjizi "Srpske jame u Prebilovcima - Genocid hrvatskih kleroustaša nad Srbima u Hercegovini", Podgorica 1991. godine strana 442 – 472.
Napomene uz reportažu «Dva rođenja i dvije smrti Prebilovaca» djelo su web-tima i urađene su prilikom njenog objavljivanja na prezentaciji Prebilovci-selo na Internetu u septembru 2008. godine

joomla template gratuitjoomla free templates
2019  Prebilovci  globbers joomla template