Težaci iz Prebilovaca, njihova djeca i žene među svetiteljima
Veličanstveni hram Vaskrsenja Hristovog, jedan od najljepiših hramova u svekolikom pravoslavlju, privlači pažnju svojim skromnim dimenzijama ali i ljepotom, koliko ljepotom toliko i svojim ozbiljnim izgledom. Projektovao ga je Predrag Ristić iza kojeg je velik broj pravoslavnih hramova. Podizala ga je, dobrovoljnim prilozima dobrih i vjerujućih ljudi, firma Gemaks iz Mostara i neimari Boško Šipovac, Mladen Žerajić, Milovan Stanić Siniša Kuzman, Radoje Gaćina, Mihajlo Mučibabić i Slobodan Fržović. Živopisali su ga grčki freskopisac Stamatis Skrilis i naši akademski slikari-freskopisci protomajstor Aleksandar Živadinović, Darko Milojević, Miloš Rončević i Pero Vujović
Freska je dimenzija 6H5 metara. Na njoj je 59 čeljadi koja su živjela u Prebilovcima na razmeđu XIX i XX vijeka i do polovine XX vijeka. Na posjetioce hrama, pod Hristovim okriljem, gledaju jednostavne vitalne crte lica ljudi, žena i djece, svetih novomučenika bez dubokog tragičnog karaktera, zanesenih u sred životne svakodnevice iz koje su otrgnuti ne sluteći prevaru i pomor koji će im se dogoditi u avgustu mjesecu 1941. godine (Foto, Željko Miličević).
Obnovu minirane crkve, nad njenim kraterom, arhitekta Predrag Ristić ponudio je "kao slikostojiteljku arhitekture kompleksa crkve Vaskresenja sa crkvom Svetog Groba u Jerusalimu". Svakako nije riječ o doslovnoj kopiji već potpuno novom projektu kojim se duh i atmosfera hrama iz Jerusalima prenijela u Prebilovce- iznad postojećeg kratera porušene crkve i uništenog groba nevino postradalih ljudi u Drugom svjetskom ratu.
I nije ovo jedina posebnost projekta ovog hrama nad hramovima.
Nakon završetka rata iz kripte minama raznešene kosti mučenika pažljivo su sakupljene i pohranjene u selu čekajući obnovu uništenog groba i dostojnu drugu sahranu. Tako su povratnici iz izbjeglištva i povratnici iz pakla hercegovačkih jama, skoro desetak godina, boravili jedni pored drugih u razrušenom selu. Iznad obnovljene kripte, koja je njihov vječni dom od 8. avgusta 2015. godine, na zidovima hrama s lijeve i desne strane oltara ovjekojvečena su imena pomorenih Srba iz Prebilovaca i Dojnje Hercegovine.
Ime do imena, četiri hiljade imena…
U paraklisu (druga crkva) protomajstor Aleksandar Živadinović na fresci dimenzija 6H5 metara posjetiocima hrama približio je 59 likova, starijih žena, djevojaka, ljudi različite starosne dobi, djece koji su sredinom dvadesetog vijeka živjeli u Prebilovcima. Svi oni, kao i njihove komšije, preko osam stotina Prebilovčana, među kojima je i oko dvije stotine djece, uvršteni su, odlukom Svetog sinoda SPC, među svetitelje, zajedno sa još preko tri hiljade Srba iz Dojnje Hercegovine.
Oltar njihovog vječnog doma i kupolu hrama živopisao je, kako rekosmo, ikonopisac iz Grčke Stamatis Skrilis. Ovaj umjetnik, inače bogoslov, poznat je u svekolikom pravoslavlju po tome što je u ikonografiju uveo slobodnu svjetlost. Njegov rad u Prebilovcima ne odiše samo uočljivom svjetlošću. Umjetnik je, nakon opsežnih istraživanja po našim arhivima, muzejima i razgovora sa mještanima u svoju kompoziciju freske ugradio likove naroda koji je u ovom kraju nekad živio, čak i njihove kuće i njihov hram. Na istom tragu bili su i akademski slikari iz Beograda koji su živopisali paraklis sa likovima umorenih Prebilovčana. Uz njih su freske svetitelja koji su, uglavnom, bili njihova Krsna slava, Sveti Nikola i Sveti Jovan.
----------------------------
Publikovano početkom septembra 2015.
