.

I ispod sive duge boje žive

(Pоznаti nоvinаr Žаrkо Јаnjić prоvео је јеdаn zimski dаn u Prеbilоvcimа оdаklе sе јаviо nаšеm pоrtаlu оvim zаpisоm)

PREBILOVCI - U kasnu zimu, pod olovom niskih oblaka i kroz panorame s još pedeset nijasni sive, Prebilovačkim putem iz Ljubinja, vozim se ka selu čije put ime nosi - u kome nikad prije nisam bio. A oni tamo, svi koje ću sresti ili ih  možda neću zateći na okućnicama, negdje su bili, morali su biti...Dilјem zemalјskog šara, daleko od kućnih pragova, a čovjeku je, vječna je to istina, vazda daleko i hladno kad u strahu i strepnji za sobom ostavlјa kućni prag i grobove bližnjih. Jer i kosti mrtvih kao mora pritiskaju mozak živih! Pa bilo vam pribježište iza dva - tri kraška brda dalјe ili na kraju svijeta u blјeštavilu luksuza pod neonom. Znam prosto da je tako, a priznavali su mi to ranije i sami Prebilovčani, mještani sela s antički tragičnom sudbinom, čiji su fragmenti biografije rasuti po novinskim zapisima, dokumentarnim filmovima, knjigana,  po internet portalima- koji su svi zajedno nejaki da opišu pečalnu dubinu stradanja u vremenima kad uzavre zlo i mračni nagoni obuzmu do juče mirnog susjeda.

Hram u prebilovcima

Gdje god da su, makar misao, makar uspomena, makar slika iz krhotine ličnih sjećanja ili bratstveničkih priča na to ih opomene, često dolazeći munjevito i neočekivano, poput meteorita iz gluve tišine, u situacijama kad im se niko ne nada, niti ih čak i krajičkom svjesnog uma priziva! Bilјeg prebilovačke sudbine u tom smislu trajan je - i neizbježan. Od njega se ne može uteći, sakriti, negdje u toplinu pribiti, pa da iščezne - iako su, vele, sami Prebilovci ime po tome dobili što su se pribili po zavjetrinama i stranama kraških brda, pa ih neki i sad zovu Pribilovci...O tome razmišlјam kroz Stolac, niz Dubrave, niz još toplije i pitomije strane, iako je onaj Prebilovački put davno ostao za mnom, u pepelјastoj izmagli istoka, ne nalazeći druge mjere ni načina da ratna stradalništva Prebilovaca i Prebilovčana prije svega sam sebi predočim.

Na odvojku s glavnog puta, na ulasku u selo, s lijeve strane, dočekuje me sivi,  kameni most preko rijeke Bregave. Trošan, dobrano raskliman, odavno ne služi saobraćaju, ali mu je ruinirani skelet poslužio kao stanište jednoj smokvi, što se udjenula u procjep između dva tesana kamena s istočne strane, simbolišući neuništivu snagu života, uprkos nemjestu i svakojakoj oskudici! Života...da, baš o tome šta ima - bolјe reći šta je preostalo od nekadašnjeg života -  u selu Dragićevića, Buluta, Nadaždina, Tripkovića, Šarića, Ekmečića, Šušića... o tome smo došli da zapišemo koju rečenicu, pa uza stranu i preko vlaka, žurimo selu, pripijenom za strme kraške strane, onoj prošarici, gdje se među opustjelim omeđinama u šipkovini i drači, naziru novi crijepovi i kuće s fasadama. Uz put srećemo Anđu Bulut, s neizostavnim pitanje poslije pozdrava, gdje ste vi bili?

-Ha, bila ranjena...liječila se u Risnu, u Crnoj Gori...Kako danas i ovdje, pitaš...Pa, kako se mora...Malo kuće obnovila, u zavičaju opet, na svom...Pa dobro. Recimo, dobro...Kod koga tamo žurite? Što ne svratite na kafu, rakiju?

Vaso Dragićević

U nastavku, opet slični dijalozi, u nekoliko rečenica, s imenom kakvog drugog ratnog pribježišta, ali i neizostavan poziv u kuću, za sto, na čast. Znaju ovi lјudi, u tom dijelu sela ih je dvadeseatk "za stalno",  šta je biti stranac u bespuću, u ratu i u miru, iskusili na sopstvenoj koži, gostoprimstvo im dođe kao nešto najprirodnije. No, evo je i jednog povremenog, isto tako lјubaznog, srdačnog, dobrog svekolikog raspoloženja. Vaso Dragićević ne da da mu zaobiđete kuću.

- Svraćaj! Sjedi, pa ćemo pričati i svirati. Po želјi i nešto popiti - kaže otresito i jetko, uvodeći nas u zaista lijepu novu kuću, ispred koje mu čovjek orezuje masline, a dok sjedamo napominje da su mu 72 godine:

- Četiri puta pravim kuću u Prebilovcima u svom životu! Četiri puta, zapamti! Zašto? Prvi put napravio ćaća kuću, pa se kuća srušila, pa onda drugi put srušili je neprijatelјi - zna se ko je srušio - pa treći put nisam napravio kako treba, nije bila adekvatna, svrsishodna. I četvrti put, evo je. Prava! Sad sam je napravio da imam gdje da dođem, i ja i moji prijatelјi, imam apartmane i tako dalјe i tako dalјe, da ne objašnjavam. Sve vidiš... Ja, inače, ne živim ovdje, povremeno dođem poput ovih ostalih vikendaša. Ne znam odakle sve vikendaši ne dolaze:  iz Beograda, Zvornika, Sarajeva. Banjaluke, Bijelјine... Pa dolaze iz Dalmacija – Splita, Dubrovnika...Ja sam iz Ploča, nije daleko, dvadesetak minuta vožnje odavde. Dolјe imam porodicu. I firmu. Firma se zove "Petra marina", u prevodu "morska hrid", bavi se međunarodnom špedicijom... Radi sa svim lukama bijelog svijeta, sa velikim firmama u BiH...

 Šta Vasu Dragićevića veže za ovu prebilovačku luku djetinjstva, kojoj se vraća skoro svakog vikenda? Šta prvo pomisli kad se tu ujutro probudi i pogleda kroz prozor?

- Kad se probudim i pogledam, padne mi na pamet ono stado ovaca i koza kako idu uz Grabak planinu, gdje sam čuvao po 150 koza i 100 ovaca!!! Gdje sam za godinu završavao po dva razreda -  jedan u Čaplјini, jedan u Višićima -  po  tries kilometara dnevno se prođe, padalo puhalo, u krmećim opancima, u rašnim gaćama. Šta me veže za zavičaj, u kom su se lјudi bavili uzgojem stoke i duvana?  Veže me sve... Pišem ja jednu knjigu, pa će biti riječi i o tom.  Brat Aco mi traži da mu je dam. Ne dam mu je još, ali daću, kad završim...Čuj, imao sam ja u onim godinama jednog ovna, Bjelov se zvao. I kad ja ručam, dođe on kod mene da mu ja dam malo...dam mu ja malo da jede iz moje ruke. A bio sa mnom Momčilo Čavalјuga iz Gnjilišta, njegovog su oca ubile ustaše 1941. Majka mu se preudala ovdje u Prebilovce. I on je sa mnom čuvao ovce, a mene je moj ćaća, Paša, Spasoje, ostavio iza škole da budem ovdje u selu. Imao četiri sina, pa ja ću, kao, biti naslјednik...E, onda je taj Momčilo mene okrenuo da idem u školu. Jer, nema sreće bez škole! Bez znanja. Čovjek vrijedi onoliko koliko zna i umije. I tako sam ja krenuo u školu. Jer, kaže meni Momčilo: pa ovaj je ovan, zvonar Bjelov, zna više od tebe, pošto ti ne znaš ništa...Moji vršnjaci bjehu već upisali srednju školu, kad sam ja upisao peti razred...Sve to ja prestigoh. I nijedan me nije dostigao i neće me dostići ikad...Završio sam ekonomsku u Čaplјini, pa Višu pedagošku školu u Mostaru, onda sam upisao filozofiju u Novom Sadu...Filozofiju nisam završio zato što je plata na Filozofskom fakulteu profesoru bila gotovo trostruko manja od moje koju sam imao, jer sam se bio zaposlio u međunarodnoj špediciji. Uz to ja sam i profesionalni svirač, harmonikaš; sviram sve, od Šopena do sadašnjih dana. Promijenio sam dvjesta pjevačica, bubnjara, gitarista...nema hotela u kome nisam svirao, imam svoje pjesme i takve stvari...Haj reci ti neki hotel u kome misliš da nisam bio...Dobro. Vjeruješ. A hoćeš li sad da ti zasviram jednu svoju? Na primjer, onu o Škrki...Škrka ti je jezero na početku Hutovog blata, vidjećeš ga kad preko brijega pređeš u drugo prebilovačko naselјe Kuline. Tamo smo nekad odavde, na magarcu, na kenjcu, gonili robu na pranje.

Uzima harmoniku, svira i pjeva, s više refrena:

"Vrbo stara kraj Škrke, kraj vrela,

tu je prva lјubav započela.

Vrbo stara širi svoje grane,

čuvaj tajnu iz mladosti rane..."

Kao i da se nebo od ove pjesme odobrovolјi, pa niti sunčanih zraka, probijajući se između oblaka, obasjaše masline pred Vasinom kućom i graditelјe hrama, tamo na zapadnom horizontu - na Kravari, gdje su radovi u jeku.

Znaš, ispraćajući me, dodade moj domaćin, ovdje proizvodim i pakujem  maslinovo ulјe. Niko to u selu do sad nije radio. Zove se Tara, po mojoj unuci Tari...i na etiketi, ispod tri masline oblice, piše: proizvedeno od prebilovačkih maslina. Ostali u zaseoku, drže krave, koze, ovce; sir prodaju na pijaci u pet kilometara udalјenoj Čaplјini.

Srebre se plastenici na plodnoj crvenici, s druge strane - u Kulinama - ispod kojih se dolјe, na Škrki, kroz šaš, jure i praćakaju liske, dok čamci lijeno drijemaju u miru i spokoju tog zatona Hutovog blata. Odavde, uvjerava me jedan mještanin s dugim veslačkim iskustvom, možeš do Jadrana veslajući, samo ako imaš snage za to. Iz Hutova u Neretvu, pa s njom kroz Metković i dalјe...Na istoku, eno je, možeš vidjeti dobar komad Radovinje, ispod nje je Ljubinje s Prebilovačkim putem! A i u Semberiji, u Bijelјini, veliš, ima Prebilovačka ulica. Klimnem  potvrdno glavom, a lice mu se ozari.

Nešina farma

U Kulinama, nakon što razgledah Nešinu farmu s pedesetak koza, opet me časte, sad sokom od divlјeg šipka, opšteomilјenim napitkom u cijelom kraju, a kako i ne bi bio kad je cijeli kraj obrastao šipkovinom. U zaselak ujutro stiže čaplјinski školski autobus, vozi djecu na nastavu. A kad je o prebilovačkoj djeci riječ, valјa reći najviše ih je u Miladina Ekmečića - Bojan, Bojana, Branka, Bilјana, Božana; dvoje starijih već je na fakultetu, ostalo troje vozari do Čaplјine. Mitar Tripković ima troje, Branko Ekmečić i Rajko Bulut po dvoje djece. Ne zaboravlјaju ni Manojla Šarića, nije iz ovog zaseoka, nego iz drugog, " iz onog odmah kad se s glavne ceste skrene u selo" - Manojlo ide na zanat, takođe u Čaplјinu. Ovo je, ova šačica mladosti, najvedriji fragment sadašnje prebilovačke zbilјe! Nјihovo je to zemalјsko sunce, ponos i nada. Pod ovim nebom, s niskim i vlažnim oblacima, što se valјaju od mora ka bijelim, osniježenim plohama nevesinjskog Veleža, gdje će još dugo carovati zima. Zima koja se iz prebilovačkih pitomina i zavjetrina već povukla, pa negdje na suvoj grani kraj surih omeđina zvižduće kos, dok se hilјadama žutih zvjezdica osipa drijen po prisoju, navješćujući rano prolјeće koje i sa ovom vlagom neumitno stiže u prebilovački kraj. Stiže da polako potisne ili pokrije sve ono što je sivo, da progovori novim bojama, da razlista i ozeleni onu smokvu što se udjenula u kameni most i dokaže da je život vječan. I neuništiv.

Zapisao Žarko Janjić, specijalno za portal Prebilovci-selo na Internetu. Publikovano u martu 2015. godine