Prebilovci kao pjesnički motiv

Rade R. Lalović

Prebilovci kao pjesnički motiv

Kada se pažljivo iščitava srpska poezija stradanja i patnje nemoguće je neuočiti da su Prebilovci i golgota prebilovačkih Srba značajan motiv. Prebilovci i stradanja prebilovačkih Srba kao neposredan motiv se između ostalih javljaju i u pjesmama: Kamen za spomen-crkvu u Prebilovcima, Stevana Raičkovića; Prebilovci, Dragana Hamovića; Let anđela, Budimira Dubaka; Patrijarh Pavle nad otvorenom jamom, Bećira Vukovića; Zvona svetih Prebilovaca, Marka Draganića; Život, Božanska lađa i Da mi je da odem sebi da se vratim, Sanje Dragićević i Sveti Prebilovci, A.N. Kučinar.

O nekim slikama prebilovačkih stradanja smo pisali u radovima Srpska poezija stradanja i parnje i Poetski bol hercegovačkih mučenika, a u ovom radu ćemo obratiti pažnju kako navedeni srpski pjesnici poetski svjedoče o žrtvama i bolu ne samo prebilovačkih stradalnika, nego i njihovih potomaka nakon dvostruke tragedije dok "bjelosvjetski demokrate" i neki naši, srpski, kosmopoliti ponovo traže da se sve zaboravi, baš kako to poetski svjedoči R. P. Nogo u pjesmi Otkrivenje.

Od dvaput zaklanog Traže da se smiri

Iz zemlje provrela krv nenamirena

Otkrivenje, R. P. Nogo

A o prebilovačkoj tragediji je među prvima poetski posvjedočio Stevan Raičković pjesmom Kamen za spomen-crkvu u Prebilovcima u knjizi Suvišna pesma, – devet fragmenata o genocidu sa predgovorom i komentarima, 1991. godine. Raičković se u ovoj pjesmi direktno oslanja na svjedočenje Mitra Šarića, jedinog preživjelog iz porodice Šarić. To Šarićevo svjedočenje uglavnom se navodi u ovoj Raičkovićevoj knjizi, ali se Raičkovićeva pjesma, bez svake sumnje uklapa i u Šarićevu vrlo potresnu pripovijetku Nikopljdan u Prebilovcima 1941. godine sa kojom je potpuno kompatibilno, a o čemu smo detaljno govorili i u radu Poetski bol hercegovačkih mučenika.

U Raičkovićevoj pjesmi Kamen za spomen-crkvu u Prebilovcima se smjenjuju dva poetska glasa, pjesnikov glas i glas Mitra Šarića koji donose jednu od najpotresnijih, istinitih tragedija srpskog življa u Hercegovini u krvavom dvadesetom vijeku. To poetsko svjedočenje započinje ustaškim pokličom "Paveliću, štaćemo od Srba - / Vež u lance bacaj u Šurmance...", a završava se bolnom, nepromjenjivom i poetskom, i faktičkom konstatacijom:

Nadohvat

Šurmanačke jame

U Međugorju

Pojavljuje se ponekad i Gospa

Ali se moja Seja i mama

Nikad neće pojaviti---

I u pjesmi Budimira Dubaka Let anđela slično Raičkovićevoj pjesmi postoje dva sloja uz napomenu da Dubakova pjesma ima prvi sloj koji je ponovo dvodimenzionalan. Čine ga istovremeno pjesnik koji je u prve dvije strofe, na neki način poistovijećen sa dječakom što na primjeru kamena izbačenog iz praćke pokušava da razumije silu zemljine teže i pjesnik rezoner u trećoj strofi dok spoznaje strašnu sudbinu pada u bezdanu jamu čega dječak koji se na simboličan način igra praćkom nije svjestan.

Ali lele sejo

kolovrati tame

u donju visinu

i anđele mama

U drugom dijelu pjesme pjesnik je u ulozi svjedoka, posmatrača zločina gdje poetski snažno svjedoči o hrabrosti majke koja sa djecom prilazi jami tražeći spas na anđeoskim krilima koja ...su im namah / ko vatra izišla i na kojima sa djecom bježi od surovih zločinaca leteći tako sa njima u naručje "mileševskom – Belom" kao simbolu spasenja i vaskrsenja.

"Hajde da letimo

budući anđeli

pod skute nas prima

mileševski – Beli"

A taj ustaški zločin nakon koga u Prebilovcima

Od Dragićevića (od starih Dragića)

                                                Ćirići
                                                Medići
                                                Suhići
                                                Šarići

Ždrakanovići

                                                Tripkovići
                                                Ekmečići
                                                Brnjašići

I jedan Keso

I dvadeset kuća Buluta -

                                                Iz Kulina
                                                Kravarica
                                                I Košćele

Pa Medani
i Banđuri

Nadaždini

Mirkovići
I Krunići

Ćuk.

ne preteče niko, kako poetski, nakon magičnog iskaza Mitra Šarića, svjedoči Raičković, u svojoj pjesmi Sveti Prebilovci Anželika Nikolina Kučinar vidi i osjeća ne samo kao ...pomiješani miris krvi i znoja, nego i kao ljudsku tragediju koju čini još težom

Pogled bolni na kosti bijele

i tuga koja nebo obavi,

i tamna noć što Prebilovce u crno zavi.

Nakon nekoliko decenija koliko je trajala ta tamna i ne samo prebilovačka, nego srpska tragična noć praćena mučnim ćutanjem nad kojim je prijeteći lebdio strah da ko šta od zabetonirane istine ne prozbori, pred kraj tog mučnog dvadesetog vijeka na sunce je izašla istina, a kosti nedužnih su skupljene iz jama bezdanica i položene u kriptu novoizgrađenog prebilovačkog hrama. Taj uzvišeni čin sahrane zemnih ostataka nedužno stradalih je u snažne poetske slike pretočio srpski pjesnik iz Crne Gore, Bećir Vuković u pjesmi Patrijarh Pavle nad otvorenom jamom.

Pjesnik prvo poetski lokalizuje i vrijeme, i mjesto, i sam čin kome posvećuje uzvišeni poetski govor

Kad vadili kosti mučenika

Ponad Popovog polja

Miholjskog leta

Krajem veka

Beščašća

da bi nam sljedećom pjesničkom slikom dao do znanja da je riječ o nesvakidašnjoj sahrani na kojoj činodejstvuje, kako se to i u samom naslovu pjesme eksplicitno kaže, sam tadašnji srpski patrijarh, Njegova Svetost g. Pavle. A mjesto na kome ta uzvišena sahrana treba da se obavi i na koje stižu i preci, i potomci je neizmjerna i napaćena hercegovačka zemlja koja je u ovoj pjesmi omeđena mitskim i simboličkim brojem sedam.

Preko sedam i sedam sela

Dugački stolovi od žutih

Jelovih dasaka

Ti dugački i žuti stolovi i nisu mogli biti kraći, jer su žrtve ogromne, a bol mnogo dalje dopire od sedam i sedam sela, od sedam i sedam gora, pa onda i preko sedam i sedam mora preko kojih su se stanili potomci prebilovačkih i ne samo prebilovačkih mučenika. Tj bol se pojačava, a odnos prema nevinim i bespomoćnim postaje i poetski nesamjerljiv u iskazima kojim dominiraju deminutivi u kojim preovladavaju suglasnici "c " i "č" dajući poetskoj slici i zvučnu dimenziju koja nagovještava jednu uzvišenu kosmičku i ne samo kosmičku drama.

Na jednim lobanjice

Na drugim cevanice

Na trećim nadlaktice

Još šačice dečice

I karličice

Koščice

Zavijene

U maramice

Ta kosmička, a onda i uzvišena božanska drama koja traži nesvakidašnje opelo pred nevidljivim ali sveprisutnim oltarom apostolske crkve pa ispred tog oltara i našeg lica dovodi Njegovu Svetost, tadašnjeg srpskog patrijarha Pavla koji je bez svake sumnje jedini u stanju da i nas, i nedužne žrtve pripremi za uzvišenu zaupokojenu liturgiju koja će njih, uz Božju pomoć, upisati u red Svetih Mučenika, a nas privesti k poznaniju njihove uzvišene patnje.

Onda Patrijarh Pavle

Zakrstio vazduh

Podigao ničim

Natrunjene ruke

I rekao

Da danas

Pita neko nas

Šta bismo bili

U strašnom času

Bismo li bili žrtve

Ili ubioci

Šta bismo bili

Ali Njegova Svetost pred tim uzvišenim, nevidljivim, ali sveprisutnim oltarom i pred njima, Mučenicima precizira svoje pitanje i sebi, i nama jasno odvajajući nas, jer mi smo ljudi, od njih koji ulaze u carstvo besmrtnih.

Ali da ne pitamo nas

Jer mi smo ljudi

Nego da pitamo mučenike

Koje izvadismo na svetlost

Zašto nas Njegova Svetost upućuje da pitamo baš njih odgovor je više nego jasan, ali i višedimenzionalan. Oni su stradali kao pripadnici pravoslavne vjere Hristove bez drugih krivnji i razloga. Oni su osjetili krvožednu krvnikovu mržnju. Oni su upoznali carstvo tame i susret sa smrću. Ali su oni osjetili i ponovno spoznali svjetlost na koju su izneseni njihovi zemni ostaci i našu skrušenost pa nam preko jedinog između nas koji je Božjom promisli odabran da umjesto nas komunicira sa Svevišnjim i s Njima, Mučenicima, poručuju ono što nam naš patrijarh u miru pred molitvu za pokoj njihovih duša i smiraj naše savjesti saopštava jednom mirnom i iznad svega uzvišenom intonacijom.

Mučenici bi rekli

Ne bojte se

ne bojte se

Ali čudan je ovaj prostor balkanski, prostor na kome Srbi postojahu i ostajahu vijekovima, prostor za koji u epsko-lirskoj poemi Korićka jama Obren Govedarica veli

Svaki spomen, svaka stopa

ispod sebe bezdan ima,

gdje god sjedneš da odmoriš

odmarat ćeš na kostima.

A kostima srpskih pravednika koji su voljeli samo Hrista i slobodu, a onda i kostima nebrojenih žrtava djece, žena i nemoćnih staraca nisu zasute samo jame bezdanice. Zemni ostaci hercegovačkih mučenika nisu ostajali smirom ni u grobljima, ni u kosturnicama, ni u kriptama crkava. I tamo su bile izložene nasrtajima potomaka pređašnjih dželata koji su se usudili da u zadnjem otadžbinskom ratu eksplozivom razore spomen-crkvu u Prebilovcima, i to baš onu za koju je svoj zavjetni pomen kamen ispjevao 1991. godine Stevan Raičković. Kao uzvišeni poetski pomen u zadnjem otadžbinskom ratu ponovo razorenoj prebilovačkoj i crkvi, i kripti sa zemnim ostacima iz jama ekshumiranih žrtava u pjesmi Prebilovci izriče Dragan Hamović posebnu pažnju posvećujući tim smirenim, iz jama izvađenim mučenicima koji nam baš u pjesmi Bećira Vukovića poručiše ...ne bojte se / ne bojte se....

Taj grupni portret smirenih likova

U zid predela krikom se prikova

Poluvek čame u katakombama

Pa se vinuše, vazneti bombama

I tako, sada i definitivno, prebilovačka površ postaje široko grobno mjesto po kome su rasuti zemni ostaci svetih prebilovačkih mučenika koje nikada niko neće moći u potpunosti sakupiti, pa ta površ istinski postaje ona porta svevremene crkve na otvorenom o kojoj smo naprijed govorili.

Kršem što pamti velmožu Pribila

Parčad se jače usekla, pripila

Iz jamske tame, ruže eksplóziva

Sabor skrhanih koščica doziva

Taj sabor skrhanih koščica je ponovo, koliko je to bilo moguće, sabran i ponovo sahranjen u kriptu novosagrađenog hrama, ali zauvijek ostaje i faktička istina, i poetsko svjedočenje da su svi ti posmrtni ostaci, nevino stradali prebilovčani i njihove pravoslavne komšije iz bližih i daljih sela, nakon dvostrukog ubijanja, stali u sanduk kostiju u kripti manastira prebilovačkog pa nas i na to Dragan Hamović posebno upozorava u ovoj pjesmi.

Pođi, ponesi pamet što prostiju

Selu što stade u sanduk kostiju

U pukotinu maternjeg predela

Padale majke a deca letela

Svjesni su potomci žrtava da narod niko ne može uništiti ako se on i duhovno i biološki sebi vraća i obnavlja, ako u sebe, u Boga i u vaskrsenje vjeruje. A potomci prebilovačkih Srba se i u poeziji, i u životu vraćaju svojim Prebilovcima. Ne stide se svojih predaka i ne zaboravljaju njihovu patnju nego se njima ponose.

Klečim na kamenu koljenima golim,

Ne molim se za njih, već se njima molim.

Mirišem kandilo što se kršom kroji,

Udišem smiraj što sve bijelo boji,

Osjećam i spokoj ove zemlje svete

Što njihova imena u vječnost smjelo lete.

Sanja Dragićević, Život

I ne samo da se sjećaju svojih predaka nego se i vraćaju, i tu trajno ostaju vaspostavljajući novi i biološki, i duhovni život u svojim Prebilovcima gdje ponovo

Zazvonila su zvona prebilovačka,
i ugasila tišinu nad nebom

što je suzama izdubilo kamenje

ko znamenje

našeg postojanja

Marko Draganić, Zvona Svetih Prebilovaca

Prebilovčani ponovo, baš tu, u Prebilovcima, danas slave život, i poetski, i stvarnosno svjedočeći o sebi i o drugima, svjedočeći o stradanju, ali i o novom životu uzvisujući se iznad tuge i nadajući se srećnijoj budućnosti višestruko stradalih Prebilovaca.

Danas sam i sina obukla u bijelo...

jer slavimo život, ne držimo opijelo

I zato, baš danas ja plakati neću,

Neg' s mirom u srcu upaliću svijeću.

Ne mrzim, nit' se ikom svetim,

Sa bolom na duši, ja praštanjem prijetim.

Na Bogu je da sudi, nek' tako i bude

On nas valjda dijeli na neljude i ljude.

Sanja Dragićević, Život

Izvori:

Lalović 2017: Pred sjenima srpskih mučenika – poetska rukovet, priređivač Rade R. Lalović, SPiKD Prosvjeta i CKI 2017, Foča

Prebilovci selo na internetu

Literatura

Raičković 1991: Stevan Raičković, SUVIŠNA PESMA – devet fragmenata o genocidu sa predgovorom i komentarima, Srpska književna zadruga – mala biblioteka, 1991, Beograd

Lalović 2017a: Rade R. Lalović, Srpska poezija stradanja i patnje, Nova zora br. 53-54/2017, Bileća

Lalović 2017b: Rade R. Lalović, Bol žrtve je i pjesnikov bol (M. Maksimović, Bol, Čigoja, Beograd, 2016.), Istok br, 11-12-13/2017, Knjaževac

Lalović 2018: Rade R. Lalović, Slike sječiva i rane u srpskoj poeziji stradanja i patnje, Nova zora br. 57/2018, Bileća

Lalović 2018a: Rade R. Lalović, Poetsko sjećanje na bol hercegovačkih mučenika, Bdenje br. 56/2018, Svrljig

---------------

Prilog je publikovan na portalu Prebilovci - selo na internetu 22. jula 2018. godine